Ugled i profesija – prohujalo s vremenom

Ugled i profesija – prohujalo s vremenom

Ugled i profesija – prohujalo s vremenom

Foto: ustupio autor teksta

Kada sam prije 44 godine (oktobar 1975.) kao student druge godine Pravnog fakulteta odnio prvi tekst u „Naše dane“, vjerovao sam da je novinarstvo moje privremeno zanimanje. Motiv je bio banalan – to ljeto sam imao jedan angažman preko studentskog servisa i za istovar pijeska zaradio sam 20 dinara. Tada sam shvatio da je pisanje mnogo lakše i unosnije. Vrlo brzo otkrit ću da je to profesija koja nosi i niz privilegija – upoznavanja zanimljivih ljudi koje ne bih imao prilike sresti, putovanja i stalno otkrivanje novih vidika. Tih godina ću bukvalno proputovati Bosnu i Hercegovinu, obilaziti radne akcije, pratiti akciju „Mladi selu“, aktivnosti studentske omladine, s proljeća pratiti maršrutu Štafete, a posebno su, tim povodom, bile zanimljive priredbe u selima i gradovima. Mladost je prštala na sve strane.

Druge godine postajem urednik, a treće i glavni urednik omladinske novine koja je od ljeta 1978. godine ušla u sistem NIŠRO Oslobođenje. Kad sam dobio prvu platu, sav ozaren pokazujem ocu platnu listu.

- „Neće ova država dugo“, bio je njegov komentar.

- „Kako? Zašto?“, bio sam zbunjen.

- „Pa ovo društvo nagrađuje nerad! Još nisi ni fakultet završio a plata ti je dva i po puta veća od moje penzije!“

Bila je to reakcija čovjeka koji je cijeli život radio konkretne poslove, koji je priželjkivao da mu sin radi „neki pošten posao“. Kad već nije inženjer ili doktor, neka bude barem činovnik, ili još bolje advokat! Koju godinu kasnije nije govorio „mlađi radi a stariji inžinjer“ već bi ponosno izgovarao – „novinar“!

Nakon odsluženja vojnog roka, nekoliko mjeseci pauziram s poslom – odlučujem da završim fakultet. Kreće nova etapa u mojoj profesionalnoj karijeri – rad u redakciji Oslobođenja, što je potpuno novo iskustvo u odnosu na omladinsku štampu.   

U to vrijeme Oslobođenje je bilo ozbiljan dnevni list, koji je slijedio partijsku liniju. Postojale su vrijednosti koje se nisu smjele dovoditi u pitanje – Tito, nesvrstani, samoupravljanje, bratstvo-jedinstvo i JNA. Mimo tih vrijednosti postojao je prostor za slobodnije akcije koje su rijetki koristili, a većina se zadovoljavala pisanjem izvještaja sa foruma tipa „istakao, dodao, naglasio...“. Političari su cijenili komentatore, a čitaoci tzv. „belajli novinare“ (termin koji je smislio Adil Hajrić), koji su otkrivali slučajeve nepravde pa su udarali po nižerangiranim direktorima, ili pisali o nekim socijalnim nepravdama. Socijalne teme i društvene hronike bile su niše za pokazivanje društvene odgovornosti, vještine pisanja i mjerenje dometa čitanosti.

Novinski tekstovi imali su i određenu moć i nosili su ugled autorima. Prije svega zbog toga što su novinski tekstovi nerijetko bili korektiv u društvenim odnosima i to u slučajevima kada autor pogodi temu, trenutak i politički trend. U takvim slučajevima uvijek bi neko reagovao: borci, socijalistički savez, sindikat, omladina, a ponekada i tužilac „kada do njega dopre glas“. 

Zapamtio sam jedan tekst Mirsada Zorabdića koji je pravi primjer kako jedan tekst pokreće vlast na akciju. Bila je to društvena hronika objavljena na drugoj stranici lista pod naslovom „Slučaj Ismeta Poplate“. Tu se radilo o nekoj birokratskoj zavrzlami oko neke garaže i nemoći građanina da ostvari svoje pravo. To sam se jutro sreo na kafi sa Zdravkom Grebom koji mi je rekao kako je već Branko Mikulić (Mikulić se 1982. godine iz Beograda vratio u Sarajevo, op.a.) podigao na noge inspekcije, komitete i strukture da se slučaj riješi. I bilo je riješeno. Danas se za takav „sitan“ problem niko ne bi počešao. Ali u tom vremenu ranih osamdesetih to je podizalo vjeru u snagu „sredstava informisanja“ (rogobatni naziv za medije tog vremena) i djelotvornost politike. To je i nama početnicima davalo krila da se trudimo da pronađemo teme koje će imati odjek.  

Ja sam svoju nišu pronašao u pisanju članaka („pišite članke“, vapio je Drago Soldo, urednik Nedjelje, subotnjeg priloga), što je podrazumijevalo obradu nekog fenomena iz više uglova, sa više sagovornika, literature i slično. Bili su to tekstovi o zanemarivanju mogućnosti koje pruža zaštita geografskog porijekla proizvoda, o fenomenu bespravne gradnje, migracijama stanovništva, oblicima i uzrocima krimaliteta itd.

Termin „istraživačko novinarstvo“ nismo koristili u to vrijeme, niti su novinari nešto otkrivali kao u američkim filmovima. Zanimljive teme same su dolazile zahvaljujući kontaktima sa ljudima iz raznih struktura i međusobnom povjerenju. Tako je i meni „pala u ruke“ jedna mala afera iz kombinata UPI o dodjeli devizne stependije u visini od 10.000 funti godišnje, sinu nekog važnog čovjeka, što je bila cijena njegovog povratka u Sarajevo. Materijal za priču dao mi je Društveni pravobranilac samoupravljanja opštine Centar jer je procijenio da će slučaj ostati u ladicama ako ne bude u novinama. Taj je tekst (1985.) izazvao niz rekacija širom Jugoslavije i navodio se kao primjer ponašanja „otuđenih centara moći“ i narušavanja „socijalističkog morala“. I koji je bio efekat na kraju? Odgovorni direktor je nekoliko mjeseci kasnije dobio visoko odlikovanje, i niko nije imao nikakvih posljedica. Za tu godinu dobiću drugu nagradu Društva novinara BiH.

Moj radni vijek u Oslobođenju obilježiće afere – od Agrokomerca, Neuma, Moševca, i još nekih lomova na društvenoj sceni – koje nisam ni tražio ni želio. One su sticajem okolnosti našle mene. 

Afera Agrokomerc

Pravi novinarski posao i prava afera dogodiće se dvije godine kasnije. Početkom avgusta 1987. godine otvorena je afera Agrokomerc. Republičko izvršno vijeće objavilo je saopštenje u kojem se izražava zabrinost zbog nelikvidnosti tog kombinata, zahtijeva hitno donošenje stabilizacionih mjera, hitno obustavljanje svih neproizvodnih investicija, donosi mjere štednje itd. I to se dešava u vrijeme kada je pola redakcije na godišnjem odmoru uključujući i glavnog urednika. Praksa je bila da i kod manje važnih događaja uslijede brifinzi i instrukcije. Međutim, „odmara“ i Skupština BiH, u RIV-u je ostalo nekolicina dežurnih ministara nenadležnih za privredu i finansije, a CK SKBiH neće se sastajati do 29. avgusta. Svi su na odmoru. Drago Soldo, Gordan Matrak i Ljilja Smajlović, koji tog avgusta odgovaraju za cjelokupnu uređivačku politiku Oslobođenja – donose odluku: pokušaj šta iščačkati, a oni će to objaviti. Od službenih adresa nije bilo nikave koristi. Rijetko ko odgovora na pozive i niko nema komentara. Zovem na kućni broj tadašnjeg predsjednika RIV-a Mišu Lovrenovića čiji broj mi je dao njegov sin, što je bila nezamisliva praksa u to vrijeme – ali mi ne želi ništa reći. Kaže, izdali smo saopštenje! U CK moj je prijatelj šef kabineta predsjednika, ali ni on „ništa ne zna“. Drugi važan prijatelj, Nijaz Duraković, član je Predsjedništva CK, ali ni od njega ni slova. Situacija je bila napeta, složena i krajnje ozbiljna. Svi su znali da je problem veliki, naslućivao se lom, ali odnos snaga u politici nije bio jasan i ljudi su bili na oprezu.

Ali profesionalna radoznalost, uspostavljeni novinarski kontakti i upornost, daće brzo rezulat. U kabinetu kod zamjenika direktora Udružene banke – PBS Sarajevo Safeta Arslanagića, u danu kada je objavljeno saopštenje, zatičem Bracu Mandića, zamjenika ministra finansija i Nurudina Kusturicu, predstavnika PBS u Beču. Na moje iznenađenje primaju me u to društvo. Oni – zabrinuti. Zvoni telefon. Na liniji Fikret Abdić. Zove iz Opatije i grmi. Razumijem da mu Safet Arslanagić objašnjava kako Banka nema para i kako nema ideju ko će obezbijediti tražene milijarde.

- „Jel zabrinut, šta kaže“, pitam Safeta.

- „Ma jok! Nije ni uznemiren. Grmi, ruži, traži pare i ponavlja da Agrokomerc nije zemljoradnička zadruga već najveći kombinat!“

- „Pa hoćete li mu dati pare?“, naivno pitam, a svi u sobi vrte glavom: „Republika nema tih para koliko Abdiću treba“.

Koliko je to, nisu htjeli reći!

Ono što se nije dalo sakriti bila je zabrinutost ovih važnih ljudi iz svijeta finasija u kojem će se pravcu razvijati afera.

To je bilo dovoljno za prvi tekst kao potvrda da je situacija ozbiljna, da je Agrokomerc u grdnim nevoljama. Ništa ne znam o mjenicama. Bankari su govorili o Jugoslovenskom tržištu novca (JTN), ali to je za mene bila magla. U tekstu nisam navodio imena, niti da je zvao Abdić. Držao sam se principa da ne otkrivam sagornika ako on to ne želi. List „Borba“ iz Beograda će sutradan izbaciti tačnu visinu mjeničnog duga Agrokomerca i kako se veliki broj jugoslovenskih banaka našao u nevoljama. Taj tekst Zvonimira Ajdekovića (dopisnik Borbe iz Kraljeva) biće označen kao otkrivanje afere, iako je za nju već znalo nekoliko stotina ljudi (svi bh. zvaničnici, savezni funkcioneri, SUP (Služba unutrašnjih poslova, bio tada naziv za ministra policije) i inspektori Republičke i Jugoslovenske SDK (Služba društvenog knjigovodstva, glavna finasijska nadzorna institucija) i sve banke povjerioci) ali se procjenjivalo da se još ne izlazi u javnost u nadi će Republika BiH izmiriti dug.

Još niko ne zna šta je prava pozadina. Bezuspješno vrtim telefone. U neko doba zovem Filipa Vukovića (nekadašnji predsjednik omladine BiH) kao posljednu šansu, nadajući se da će on, pošto je iz Bihaća, možda nešto više znati ili me uputiti na nekoga. Bio je to „joker zovi“.

„Moj zet je direktor Privredne banke u Bihaću i u gadnim je nevoljama zbog Agrokomerca. Javio je da je u Sarajevu na nekom važnom sastanku. Zovem te čim se čujem s njim!“

Noć je već poodmakla kada je Filip nazvao. Došao je po mene svojim „golfom“ i odvezao me do hotela „Nacional“ gdje je odsjeo njegov zet Josip Grgić. Filip me ostavlja, i ja licem u lice sa zabrinutim bankarom u hotelskoj sobi koji sa mnom dijeli neke važne informacije. To je neka zavjerenička atmosfera. Oko ponoći dvojica nepoznatih ljudi razgovaraju o nekim milijardama i nekim važnim ljudima. Nije bilo ugodno ići na taj susret jer je u podsvijesti bio istrah da ne radimo „nešto protiv države“. Od Grgića sam saznao da je sve „otišlo do đavola“: u Sarajevu je propao sastanak RIV-a (akronim za republičku vladu) sa direktorima 18 banaka, najvećih povjerilaca Agrokomercovih mjenica. Novac se posuđivao na rok od 90 dana a mjenica je predstavljala garanciju da će dug biti vraćen sa pripadajućom kamatom. Tehnički, ako se u predviđenom roku ne otkupi mjenički dug, mjenica se u roku od dva dana protestira što znači da povjerilac s računa dužnika uzima svoj novac. Ali problem je što su bankari znali da je Agrokomerc nelikvidan, narodski rečeno nema para, i da je jedina nada bila da prisile Republiku da preuzme mjenični dug ovog kombinata, koji je iznosio 500 miliona dolara. Republika nije imala te pare. (Međutim, Bosna i Hercegovina je povjeriocima isplatila polovinu duga a novac je obezbijeđen povećanjem stope poreza na promet što su platili svi građani BiH).

foto: Start

I dok slušam objašnjenja zamršenih bankarskih tehnika i finansijskih instrumenata, gledam pred sobom skrhana čovjeka koji je bio svjestan da nema spasa ni njemu ni Agrokomercu.

„Ja sam potpisivao avaliranje mjenica (garancija koju izdaje Banka)“, potišteno govoreći sam sebi kako će završiti u zatvoru. Grgić je bio svjestan da će pod teretom mjenica, Banka u Bihaću pokleknuti, kao garant Agrokomercovog duga koji prevazilazi ukupan kapital Banke.

Razgovarali smo dugo, dobio sam i neke materijale sa oznakom „STROGO POV“ o mjeničnom dugu ali je najinteresantniji dio razgovora bio o ljudima koje zajednički poznajemo (Abdić, Pozderac i drugi) i mehanizmu vladavine u Bihaćkom kraju. Imao sam razumijevanje za sudbinu Josipa Grgića koji je u atmosferi stvarne vlasti Agrokomerca u Bihaćkom kraju bio puki izvršilac. Analiza tih odnosa i model po kojem je identifikacija Agrokomerca sa cijelim krajem, i Abdićem koji je personifikacija firme, njen osnivač i lider sa autoritarnim osobinama. Grgić je bio petooptuženi na procesu koji je krenuo naredne godine. Novinari, aktivisti i političari koji su se uključili u „proces političke diferencijacije“ i grmili o odgovornosti kada je Abdić bio uhapšen (početkom septembra 1987.) i bio poznat stav Centralnog komiteta BiH, optuživali su Grgića zašto nije presjekao operaciju avaliranja mjenica, podnio ostavku, obavijestio javnost? Ta laka i hrabra rješenja mogu se izgovarati sa bezbjedne daljine i bez poznavanja odnosa u Cazinskoj krajini.

Tu večer mi je Grgić rekao da se plašio, ali i da nije znao kome bi se obratio za pomoć i podršku. U nekoj vrsti ispovijesti mi je rekao da mu je žao što nije imao više hrabrosti, mada nije siguran šta bi time postigao. Iako je taj bankar i formalno i stvarno bio kriv, suštinski, bio je zarobljenik realnih političkih odnosa. Abdić je bio sila.

U to vrijeme nisam se bavio etiologijom odnosa u Cazinskoj krajini i Agrokomercu, složenim odnosima Fikreta Abdića i njegovih političkih zaštitnika, načinom rada, ulogom lidera u podizanju velikog kombinata u najsiromašnijem i najnaseljenijem dijelu Bosne i Hercegovine. Centar moći bio je u Agrokomercu a ne u institucijama, što je zanimljivo za jednu sociološku i politikološku obradu. To je posebna tema.

U prvim tekstovima sam se držao samo činjenica i našeg međusobnog dogovora. Citirao sam Grgića o neuspjehu pregovara sa povjeriocima iz 18 jugoslovenskih banka i ulozi PBS Bihać u avaliranju mjenica. Bio sam iznenađen što nije tražio da sakrijem njegov identitet. „Meni više nema spasa“, rekao je na kraju. Trudio sam se da ne povrijedim njegovo dostojanstvo. Josip Grgić, izašao je iz zatvora prije rata. Ubila ga je granata 1993. godine u Bihaću.

Sedmicu kasnije dobiću i pravu eskluzivu o upadu Agrokomerca u platni sistem zemlje. U Oslobođenju sam 20. avgusta 1987. na prvoj stranici objavio tekst „Drski upad u platni sistem zemlje“ u kojem je objašnjen mehanizam te drske krađe preko lažnih teleks i telefonskih naloga, kako su dizane milijarde dinara s računa banaka iz Prištine, Novog Sada i Kopra. Eskluziva je bila rezultat povjerenja i kontakata s izvorima. Međutim, taj mali komad slave podijelio sam sa dopisnikom Politike Mirkom Carićem. Logika je bila jednostavna. Još se nije znalo u kojem će se pravcu razvijati afera i ako stvari krenu po zlu lakše je podijeliti teret nego li sam nositi breme odgovornosti.

Napisao sam veliki broj tekstova o aferi, proveo sam u septembru 1987. i neko vrijeme na terenu u Cazinu i Velikoj Kladuši, družio se s kolegama i ljudima iz tog kraja. Naredne godine pratiću i suđenje u Bihaću, što je također jedno veliko iskustvo. Afera Agrokomerc je donijela veliki preokret u političkim odnosima i uzdrmala temelje vlasti i u Bosni i Hercegovini. Pod pritiskom afere padala su rukovodstva. Pod pritiskom javnosti (a dijelom i javne histerije) dogodio se definitivni odlazak stare revolucionarne garde i dolazak nekih novih ljudi. Ni nakon 32 godine od izbijanja afere ne mislim da je ona unaprijed projektovana. Međutim, jasno je da je iskorištena kao „volej lopta“ da destabilizira Bosnu i Hercegovinu i olakša Miloševićev pohod prema velikoj Srbiji.

Pozitivni učinak tih procesa predstavlja demokratizacija medija i rast ugleda novinara, o čemu je Boro Kontić pisao u avgustu 2017. povodom tridesetogodišnjice afere.

Demokratizacija je dobila i svoju institucionalnu potvrdu. Novinari Oslobođenja prvi put predlažu glavnog urednika a bira ga Predsjedništvo socijalističkog saveza (formalni osnivač dnevnog lista) između dva kandidata. Na glavnokomandujuću poziciju dolazi Kemal Kurspahić, predhodno dopisnik iz Njujorka. On uvodi mnoštvo inovacija, osvježava priloge, otvara stranice lista za najuglednije autore širom Jugoslavije. Rezultat toga je najveće priznanje Oslobođenju – 1989. godine proglašeno je za najbolji dnevni list u Jugoslaviji. Kao demokratska i multinacionalna novina, Oslobođenje dočekuje višestranačke izbore i rat.

S Kemom me veže jedno zajedničko prizanje. U anonimnoj anketi čitaocima u jesen 1991. godine je ponuđeno da na formularu koji je objavljen u novini upišu kojeg novinara najradije čitaju. Nas dvojica smo proglašeni za najčitanije novinare. Kemo je imao jedan glas prednosti, a ja sam imao manje negativnih glasova. To me priznanje iznenadilo. Vjerujem da su presudnu ulogu odigrali tekstovi iz „žiže“ – kratka forma osvrta koja se obavljivala na prvoj stranici.

Afera Moševac

Poslije Agrokomerca i Neuma, afera Moševac je potresala BiH. Beogradski mediji, prije svega „Ekspres politika“ i „Večernje novosti“ naglašeno su forsirali aferu, tobože braneći demokraciju. Riječ je o bagatelnom povodu, o navodnoj krađi nekih dasaka za igradnju društvenog doma pa su dvojica omladinskih aktivista Dževad Galijašević i Hasan Delić krenuli u borbu protiv seoskih i općinskih struktura (Maglaj). Najmanje deset puta bio sam raznim povodima u Moševcu i upoznao glavne aktere, njihovu opoziciju u selu i predstavnike lokalne vlasti. Bilo je jasno da se Galijašević i Delić igraju i da im to ide od ruke, uživali su u podršci beogradskih medija i finasijskoj potpori iz Švajcarske i Beograda. O svemu tome sam pisao i o tome kako Moševac služi za uvoz nacionalizma na prosotre BiH, ali sve je bilo džaba: javnost je više vjerovala dvojici omladinaca i beogradskoj štampi. Epilog: Delić se prije početka rata priključio grupi Muslimana u pokušaju da formiraju projugoslovensku formaciju sa Rabijom Šubić na čelu, a Galijašević je aktuelni savjetnik u Vladi Republike Srpske za terorizam.

Nakon četiri decenije novinarske karijere

Kada bih danas birao profesiju, ne bih odabrao novinarstvo. Mediji su danas fragmentirani, dominiraju portali i brzi pregled informacija. Analitika, ozbiljno i odgovorno novinarstvo nisu više na cijeni. To više nije profesija koja nosi ugled. Ali onima koji ulaze u novinarstvo mogu preporučiti sljedeće: obrazovanje i radoznalost su dvije najvažnije karakteristike. Ko to nema, neka ne ide u ove vode. I još važnije – bez etike nema dobrog novinarstva.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.