Ubrzani privredni, demografski i urbani razvoj Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata.

foto: Infobiro

Na obnovi Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata se ubrzano i marljivo radilo. Popravljani su i građeni novi mostovi, obnavljane stare i napravljene nove zgrade, proširene ulice i napravljeni trotoari, građene fabrike i igrališta za najmlađe. Poslijeratnom razvoju grada, ali i problemima sa redukcijom plina i vode svjedoči Sarajevski dnevnik - list koji je izlazio u Sarajevu od jula 1945. do decembra 1946., svakog dana osim nedjelje.

Odmah po oslobođenju, 6. aprila 1945. godine, počinje ubrzani privredni, demografski i urbani razvoj Sarajeva. Prve poslijeratne godine obilježene su rekonstrukcijom i opravkom razorenih ulica i zgrada, te izgradnjom malih i jeftinih stanova sa neophodnom urbanom infrastrukturom. Mnogi objekti, posebno stambene zgrade, podizane su dobrovoljnim radom građana Sarajeva.

U obnovi Sarajeva od prvih dana učestvovali su i najmlađi, pioniri, posvjedočio je Sarajevski dnevnik, na čijoj digitalizaciji radi Infobiro Mediacentra Sarajevo. U jednom od tekstova pišu i kako su već prvih dana na obnovi grada počele da rade pionirske čete. Sa metlama i lopatama po ulicama grada, rušile su, kako piše list, bunkere, krčile i čistile ruševine, sve uz pjesmu. „Sakupljali su prazne čaure, staro gvožđe, šljemove, papir i drugo. Sa velikom količinom interesovanja je pionir Bistrika odlazio pioniru Vratnika da se obavijesti koliko su oni topovskih čaura sakupili, koliko kilograma starih krpa i ostalog“. Do izražaja je došao njihov takmičarski duh i svi su se trudili imati što bolje rezultate. Sakupili su ukupno 200.000 kilograma starog željeza, 53.570 kilograma papira i 310 kilograma starih krpa.

Osim pionira, veliki doprinos dale su članice Antifašističkog fronta žena, aktivisti Narodnog fronta, podružnice sindikata i borci Autobataljona VI armije. Sakupljene količine starog željeza imale su milionsku vrijednost. „Pored materijalne vrijednosti rezultat ove akcije pokazuje konstruktivnost širokih narodnih slojeva. On je vidan izraz visoke rodoljubive svijesti naših naroda, on izražava njihovu čvrstu odluku da pomažu svoju narodnu vlast u ostvarenju velikih i teških zadataka u radu na što bržoj obnovi naše otadžbine“, piše Sarajevski dnevnik. Inače, ova novina je vrlo detaljno i često izvještavala o rezultatima ovih akcija, ali i prikupljanja stakla i starih guma.

Dostupnost sadržaja Sarajevskog dnevnika, čiji je posljednji broj objavljen 31. decembra 1946. godine, povećana je kroz projekat „Online pristup kulturnoj baštini za građane Općine Centar“.

Srušene stare zgrade i dućani

Sarajevski dnevnik bilježi i zanimljivo opažanje u vezi sa sakupljanjem starog stakla u komentaru jednog građanina. „To je vrlo lijepa i korisna akcija, samo kad bi se svako pridržavao pravilnog uputstva za sakupljanje. Prolazeći pored II muške gimnazije, vidio sam kako pioniri, a i poneki od odraslih, na toj zgradi čupaju ispravne ili malo oštećene prozore, odnoseći ih sa onim stvarno polupanim komadima nađenim u okolini zgrade“.

U tekstu iz augusta 1945. saznajemo da Sarajevo prije rata nije imalo regulacioni plan i „izgrađivalo se prema samovolji pojedinaca bivšeg Gradskog poglavarstva, koji su dozvoljavali gradnje protiv svih urbanističkih principa“. Zato su sarajevske ulice najvećim dijelom bile vrlo uske, uglavnom bez trotoara, pa su nesreće bile česte. Nova vlast dala se u akciju, pa je Gradski narodni odbor Sarajevo pristupio osposobljavanju ulica za moderan saobraćaj. Počelo je rušenje starih zgrada kako bi se proširili kolovozi i postavili trotoari. Odlučeno je da se poruši stara „kuća smrti“ na uglu Kralja Tomislava i Fra Jukića ulice, da se uklone „tarabe smrti“ u ulici Vojvode Putnika i sve stare ruševne kuće koje ne odgovaraju građevinskim propisima. Uklonjeni su i dućani u Saračima kod Imareta, nekoliko zgrada u Brankovoj ulici, u Husrefbegovoj i Kralja Petra...

Sa tramvajskim saobraćajem nije bilo problema. Vozila su iz rata izašla bez oštećenja. Dijelovi pruge ponegdje su bili pokidani usljed bombardovanja, ali to je brzo popravljeno. U martu 1946. počelo je polaganje kilometar dugog duplog kolosijeka od Zemaljske banke do Baščaršije. Na ovim poslovima radili su članovi sindikalne podružnice tramvajskih radnika i namještenika, i to u slobodno vrijeme. “Svaki od njih do 1. maja, tj. do završetka rada na polaganju duplog kolosijeka, daće po 50 dobrovoljnih sati”. No, nisu svi bili zadovoljni. U rubrici “Pisma čitalaca” jedan Sarajlija iznio je mišljenje da je bilo preče izgraditi prugu prema Čengić Vili “s obzirom na dosta velik broj naših radnika, koji u tom novopripojenom a udaljenom dijelu grada stanuju”.

Malo stanova, mnogo stanovnika

Iako Sarajevo u ratu nije porušeno kao neki drugi gradovi, ipak se javio problem nedostatka stanova. U Sarajevskom dnevniku navedeno je da su uništene 524 kuće, teško je oštećeno 705, a lakše 849. Od javnih zgrada za vrijeme okupacije srušene su: škola na Vratniku, II Muška gimnazija, dvije džamije, Sinanova tekija, a teže su oštećene škole na Vratniku i u Novom Sarajevu, Bratinska blagajna, Fabrika duhana, Željeznička radionica i ložionica, dvije štamparije...

Stambeni fond se smanjio, a broj stanovnika nakon rata povećao. Prvenstveno, bile su to izbjeglice iz drugih dijelova zemlje, koje su ostale u Sarajevu. Prema prvim rezultatima popisa, koji je objavljen u februaru 1946. u Dnevniku, Sarajevo je imalo 95.404 stanovnika, što je oko 23 hiljade više nego 1931. godine.

Poslije rata grad je imao oko 10.200 kuća sa 19.500 stanova. Za zadovoljenje potreba trebalo je više od hiljadu i po stanova. Završetak ranije započete gradnje radničkog naselja na Grbavici, sa skoro 200 stanova, djelimično je rješavalo problem. „Građevinsko odjeljenje Gradskog narodnog odbora već u početku naišlo je na poteškoće u pogledu nabavke cementa, crijepa i stakla. Što se tiče radne snage, nje ima dovoljno“. Kuće su se sastojale od prizemlja i sprata, a svi stanovi, u duhu tog vremena, bili su isti. Plan je bio da se u njih usele radnici koji će putem mjesečne stanarine otplaćivati dugoročni beskamatni zajam.

Međutim, ubrzo se ova izgradnja malih kuća pokazala nerentabilnom i, kako piše Sarajevski dnevnik, više ne dolazi u obzir jer predstavlja rasipanje skupog građevinskog materijala. „Samo za izgradnju cesta, kanalizacije, vodovoda i električne mreže za naselje na Grbavici utrošeno je dva puta više nego što vrijede sami stambeni objekti. Od sada mora se pomišljati samo na izgradnju većih stambenih objekata, koje će uz minimalne finansijske žrtve moći da zadovolje potrebe Sarajeva“.

Osnovano preduzeće Elektrobih

Temelji za plansku elektrifikaciju postavljeni su krajem septembra 1945. osnivanjem Električnog preduzeća Bosne i Hercegovine (Elektrobih) sa sjedištem u Sarajevu. Značaj elektrifikacije prezentiran je kroz primjer Sovjetskog Saveza. „Veliki Lenjin, odmah po uspostavi sovjetske vlasti, naglasio je da je elektrifikacija jedan od uslova socijalističke izgradnje. U najkraćem roku pomoću elektrifikacije sovjetska industrija toliko se razvila, da je došla u red prvih industrija svijeta...Što je glavno, industrijalizacija pomoću električne energije stvorila je najveće blagostanje naroda u Sovjetskom Savezu“.

Početkom aprila 1946. u Sarajevskom dnevniku objavljen je tekst pod naslovom „Godina dana u obnovi Sarajeva” u kojem je dat presjek svega što je urađeno nakon oslobođenja. “Izvršene su razne opravke i instalacije u 12 školskih zgrada i na mnogim javnim zgradama. Radničkom naselju Grbavici posvećena je velika pažnja, te je dovršeno i osposobljeno 80 zgrada. Podignute su barake za smještaj izbjeglica te je djelimično dovršena i zgrada Partizanske gimnazije. Na opravci mostova i cesta učinjeno je takođe dosta, tako da je obezbijeđen normalan saobraćaj. Obnovljeni su oštećeni dijelovi mreže gradske kanalizacije… Posijano je 135 kg hrastovog žira, 417 kg divljeg kestena i raznih vrsta javora, lipe i hrasta”.

I građane poslijeratnog Sarajeva, kako saznajemo u Dnevniku, morili su neki problemi koji ni nama nisu strani - redukcije u snabdijevanju plinom i vodom. Kritike nisu izostale, pa se tako jedan Sarajlija zapitao šta su zgriješili oni koji stanuju na području Vratnika. „Iako je oglašeno da će se voda puštati u 6 sati mi je ne dobijemo prije 6 i po ili 7. Često se desi da je nemamo od 9 sati ujutru do naveče premda je oglašeno da će se puštati od 12 - 14 sati. Iako sam radnik, posvećujem pažnju higijeni. Želim da se pošteno operem kad pođem na posao i kad se vratim“.

Jedan drugi napisao je: „Na primjer, subotom naveče, kad građani žele da se okupaju, trebalo bi da se vodovod zatvori docnije. Međutim, izgleda da je službenik, koji rukuje glavnim ventilom, раkostan čovjek, pa za inat subotom okreće ventil ranije. Nije mi se jedanput dogodilo da naložim kupatilo, da se ne okupam ili se taman nasapunjam, a vode nestane“.

Do kraja 1946. godine urađeno je još mnogo na obnovi Sarajeva. Izgrađen je pješački most na Ilidži, na rijeci Željeznici, dug 76 metara. Otvorena je banja „Jezero“, obnovljene zgrade Fabrike duhana, izgrađene barake za boravak i oporavak djece na Trebeviću, popravljene mnoge gradske ulice, izgrađena igrališta za najmlađe, vodovodi.