Uz sva zadovoljstva i blagodeti koje su mi donijele Zimske olimpijske igre Sarajevo 84, ipak je najveće to da sam upoznao i zbližio se sa ArturomTakačem koji je bio direktor Igara i desna ruka Anti Sučiću, predsjedniku Izvršnog komiteta i Branku Mikuliću, prvom čovjeku Organizacionog komiteta. 

 

Život je  posvetio olimpijskom pokretu i njegovim najvećim vrijednostima. Predvodio je jugoslovensku olimpijsku delegaciju na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. Tehnički direktor Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) postao je 1964. godine. Tito ga je poslao u Meksiko da, kao član organizacionog komiteta, pomogne tamošnjim organizatorima u pripremi Ljetnih olimpijskih igara 1868. Kao jedan od sudija koji su ručno mjerili rezultat, odigrao je važnu ulogu u priznavanju skoka u dalj Boba Bimona (8,90 metara) za svjetski rekord. 

 

Od Meksika se uvijek nalazio u vrhu svih olimpijskih igara. Poslije Sarajeva je postao prvi savjetnik predsjednika Međunarodnog olimpijskogkimiteta, Huana Antonia Samarancha. Imao je ogromno iskustvo neprocjenjive vrijednosti, bio je izuzetno mudar čovjek, nevjerovatne energije.

 

 

U jesen 1983. godine sam trebao ići u Lozanu da napravim emisiju o Olimpijskom muzeju i odatle donesem priče o zimskim igrama. Neko  mi je skrenuo pažnju da u Lozani živi Arturov sin Goran Takač, da ima marketing agenciju IMS/STUDIO 6 koja sarađuje s MOK-om i da bi mi mogao pomoći oko pripreme emisije o Muzeju. Nazvao sam Artura da ga zamolim za Goranov broj telefona. Rekao mi je da dođem kod njega u Organizacioni komitet i objasnim šta od Gorana očekujem pa će mi onda, eventualno, dati kontakt. “Dođite sutra u 9 sati. Budite tačni jer u 9.15 imam slijedeći sastanak,” bio je kratak i jasan. Došao sam deset minuta ranije sa napamet naučenim rečenicama koje ću izgovoriti. Nisam ni pretpostavljao da je predamnom jedan od najzanimljivijih i najimpresivnijih dana u životu. I danas mi se čini da je to bila sudbina. U godinama koje su slijedile mnoge su se stvari u mom životu promijenile zahvaljujući tom danu.

 

 

Artur me je primio tačno na vrijeme. S vrata sam počeo da mu objašnjavam šta mi treba, vodeći računa o vremenu koje imam na raspolaganju. Saslušao me je, rekao da će mi dati broj i tada je krenuo razgovor koji je bez prekida trajao do dugo u noć. Otkazivao je sastanak za sastankom, poručio doručak u kancelariju. Kada je došlo vrijeme ručku, prešli smo u restoran Majestic. Sve to vrijeme, ja sam govorio možda ukupno sat vremena. Slušao sam. Bilo je fantastično slušati Artura. Zanimljive priče, jedinstven glas i način na koji je govorio. Nezaboravno. 

 

 

Tek predveče sam shvatio zašto se sve to tako dogodilo tog dana. Noć ranije Artur je dobio prijedlog scenarija svečanog otvaranja Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 84, kojeg je napisao jedan sarajevski književnik-političar. Čovjeka više nema, pa zato neću da mu pominjem ime. Ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara su, po Arturu, dvije iznimno važne stvari koje realizira organizator Igara. Sama takmičenja nadgledaju tehničke delegacije MOK-a, ali otvaranje i zatvaranje igara predstavlja obraz grada domaćina. “Čitam ja tako sinoć scenario,” kaže Artur,” i dođem do vrhunca ceremonije gdje piše da na stadion ulazi Čajo (svat) na bijelom konju, jaše do svečane lože, vadi iz torbice crvenu jabuku i predaje je predsjedniku MOK-a, Huanu Antoniu Samaranchu. Molim vas Ekreme, šta predsjednik MOK-a radi s tom jabukom? Jede je pred milijardu televizijskih gledalaca, baca je u gledalište, stavlja je u džep? Šta radi s tom jabukom? To nikako ne može, taj scenario ne valja, moramo pisati novi, a vremena nema.” Tad sam shvatio u čemu je stvar. Ja sam samo bio medij kroz koji je Artur morao tog dana proturiti svu svoju muku. I bio sam sretan da sam to bio baš ja.

 

 

To je za mene bila premija. Slušao sam i učio. Bio je hodajuća enciklopedija. Genijalan čovjek. 

 

Artur Takač je nesretno skončao svoj život na Kopaoniku u zimu 2004. godine. Iako je imao 86 godina,  otišao je na Kopaonik da trenira za učešće na Olimpijskim igrama veterana. Niko ne zna šta se dogodilo. Njegovo tijelo je pronađeno 17 mjeseci kasnije. Sahranjen je 4. jula 2005. godine u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.

U znak sjećanja i neizmjernog poštovanja prema Arturu Takaču ispričat ću ovdje dvije od stotina priča koje sam od njega čuo.

 

 

Godine 1945. Jugoslovenska narodna armija je odlučila osnovati sportsko društvo. Osnivačka skupština je održana u Domu Armije, u Beogradu. Skupštinom je predsjedavao general Franjo Tuđman koji je tada u oficirskim krugovima bio neporikosnoveni autoritet, mada će kasnije, kada je postao hrvatski predsjednik, pokušati tu činjenicu minimalizirati. Elem, kada je na red došlo davanje imena novom sportskom društvu, Tuđman je predložio da se zove Jugoslovensko sportsko društvo Partizan. Kako tada niko nije smio protivurječiti Tuđmanu, u dvorani je vladala tšina. Ćutanje je uvijek bilo znak odobravanja. Jedino se za riječ javio ArturTakač. “Generale Tuđman, znači li to da Crvena zvezda nije jugoslovensko društvo?” Opet muk. Pošto se niko više nije javljao za riječ, Tuđmanov prijedlog  je prihvaćen aklamacijom. U pauzi skupštine, Tuđman je prišao Arturu i rekao mu: “Takač, ja sam uvijek govorio da ti na ramenima umjesto glave nosiš fudbalsku loptu.”

 

 

Drugi događaj desio se ujesen 1948. godine. Jedne kišne noći u kasne sate neko je pozvonio na vrata Arturovog stana. Kada ih je otvorio ugledao je dva oficira OZNE u kožnim mantilima. “Druže Arture, morate poći sa nama,” bili si kratki i jasni. Sjedajući u džip, pomislio je na najgore. Bilo je to vrijeme Informbiroa. Ljudi su uglavnom tako odvođeni na Goli otok. Ali, Artur nije odveden tamo već na Dedinje gdje ga je čekalo uže partijsko rukovodstvo. “Arture, Staljin nam je okrenuo leđa, a sa zapadom nemamo nikakve kontakte. Dobit ćeš novac i avion. Putuj i kako znaš poveži nas sa zapadom na sportskom planu. Staljin ne smije znati da smo sami.” Tako je dobio zadatak koji je, kao i sve druge u životu, obavi vrlo uspješno. Između ostalog, sa tog putovanja je iz francuskog Rossignola donio prvih nekoliko pari skija za jugoslovensku smučarsku reprezentaciju.