Mediji nisu samo puki posrednici već osovinski zupčanici u velikoj mašini (re-)produkcije odabranih traumatskih narativa.

foto: pixabay/ilustracija

Rođeni nakon uspostavljanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, tri grupe mladih (postratna generacija) iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva i Kiseljaka imaju različita sjećanja na neiskustvenu ratnu prošlost, te tri sukobljene interpretacije historija, etničkih identiteta i nekompatibilnih političkih svjetonadzora. Oblikovani u traumatskoj prošlosti koju nisu doživjeli, dijele istovjetna očekivanja i nadu u optimističnu budućnost. Ali i prokletstva svakodnevnice: nedostatak mogućnosti za ostvarivanje vlastitih potencijala i okove dominantnih diskursa ideološkog nacionalizma.

„Svakodnevno, politički konflikti zasnovani su na etnicitetu, religiji i ratu (...) svaki dan oni (političari) vode borbe putem medija“, kaže devetnaestogodišnjak iz Sarajeva.  

Iako su svjesni manipulativnih populističkih diskursa etničkih politika koje nedovršeni mir sadašnjice vraćaju u ratne devedesete godine prošlog stoljeća, ovakvi mladi ljudi su represivno zarobljeni, nesvjesno podređeni, etničkim identitetima i njihovim svjetonadzorima.

Njihove kolektivne memorije, definisane tokom odrastanja, mogu usloviti odabir medija, a informacije i vijesti – koje svakodnevno konzumiraju – (dodatno) formirati i/ili učvrstiti stavove i uvjerenja o historiji, identitetu i politici grupe kojoj pripadaju.

U skučenosti vlastitog medijskog izbora, konformizam i nekritička konzumacija informacija i vijesti su potencijal za osnaživanje kognitivnog zatvaranja – mišljenja o drugim grupama zasnovanim na isključivosti, uopštavanjima i predrasudama. Ona mogu rezultirati jačanjem međuetničke distance te radikaliziranjem uvjerenja o drugoj i vlastitoj grupi, njenom historijskom značaju i trenutnoj svrsi.

Radikaliziranje pojedinca, prema Kruglanskom i saradnicima, rezultat je želje za važnošću i poštovanjem, potrage za jasnim i nedvosmislenim jednostavnim odgovorima, crno-bijelim kategorizacijama svijeta. U tim lutanjima, mediji nisu samo puki posrednici, kako se to tvrdi, već osovinski zupčanici u velikoj mašini (re-)produkcije odabranih traumatskih narativa.

Međugeneracijski prenos odabranih trauma i mediji

Vamik Volkan smatra da su odabrane traume mitološke priče o historijskoj slavi i/ili kolektivnoj viktimiziranosti. Priče su (ne)svjesne mentalne reprezentacije trauma iz prošlosti. To su sjećanja na gubitke, bespomoćnosti, postiđenosti ili poniženosti određene grupe, koje se prenose kroz generacije – oralno i/ili kroz ritualne sadržaje kao što su godišnjice određenih događaja i komemoracije – a zbog nesposobnosti predaka da prihvate osjećaje gubitka ljudi, zemlje ili prestiža. Kolektivna trauma iz prošlosti, postaje događaj iz sadašnjosti. Drevni neprijatelji postaju trenutni pripadnici drugih etničkih grupa, „oni“ – mete za dehumanizaciju.

Prema Volkanu to se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Slobodan Milošević i saradnici su obilježavanjem 600. godina Kosovske bitke 28. juna 1989. aktivirali odabrane traume. U kampanji buđenja srpskog nacionalizma, korišten je osjećaj viktimiziranosti kroz simboličku reinkarnaciju, nošenjem posmrtnih ostataka, mučenika kneza/princa Lazara. Volkan tvrdi da su ovim legitimirana prava na osvetu drevnom neprijatelju, mentalno reprezentiranom u sadašnjim etničkim grupama. Florence Harmann smatra da „režimska propagandna mašina djelovala je na osjećanja, slavila prošlost, manipulisala kolektivnom svješću da pripremi duhove za rat koji je Milošević najavio“. U ekspertizi Renaud de La Brosse utvrđeno je da su štampani mediji od jula 1988. godine do marta 1991. godine objavili više od 4.000 priloga koji su probuđivali odabrane traume, a televizijski prenosi godišnjice bili su konačni okidač za zločine velikih razmjera.   

Međuetnička odabrana amnezija, mediji i postratna generacija

Nakon ratnih razaranja, iskustva krvoprolića i terora su ostavila vidljive ožiljke na bosanskohercegovačko društvo. Suočavajući se sa dubokim nezacijeljenim ranama iz prošlosti, nove generacije su odrasle u porodicama i okruženjima koji su ih učinili – manje ili više – ranjivim ili otpornim na posljedice ratnog nasljeđa. U traganjima za identitetima, kroz sticanje iskustava i formiranje mišljenja, mediji imaju značajnu socijalizacijsku ulogu; ostavljaju značajne otiske na postratne generacije, oblikujući njihovu svijest o sebi i svijetu koji ih okružuje. 

Rasprostranjenost tehnoloških sredstva za komunikaciju i mnoštvo izvora informacija omogućava prisutnost u prostoru koji nadilazi sredine iz kojih dolaze postratne generacije sa kojima sam razgovarao: Sarajevo, Istočno Sarajevo i Kiseljak.

Prema UNICEF studiji, mladi u Bosni i Hercegovini koriste relativno mnogo slobodnog vremena u informisanju putem interneta i televizije. Smatraju da mediji nisu nezavisni te da informacije i vijesti koje konzumiraju ističu međuetničke razlike među njima.

Međuetničke razlike postratnih generacija dio su (narativa) ratne prošlosti i međuetničke zavjere šutnje ili odabranih amnezija o prošlosti. Ranija istraživanja [e.g. 1, 2, 3] navode da se individualna trauma može prenositi preko generacija kroz procese „šutnje“. Kada se roditeljska iskustva rata ne iskomuniciraju – u potpunosti, djelomično ili na adekvatan način među djecom nastaju „praznine“. Izvan porodice i okruženja, navodi se u studiji Friedrich-Ebert-Stiftung, stvaraju se ti „vakumi“  koje, između ostalih, ispunjavaju mediji. Kako nalazi Lijtmaer: „[o]no što progoni nisu mrtvi, već praznine koje su u nama ostavile tajne drugih.“

Trauma, šutnja i potencijalne posljedice populizma u medijima

U bosanskohercegovačkom društvu spektakla, mediji između ostalog zavise od političara i oglašivača, koji diseminiraju informacije i komuniciraju u skladu sa (politički/etnički) preferencijalnom publikom i njenim potrebama. Srđan Puhalo je, u prethodno objavljenom tekstu za Mediacentar naglasio da „[u] Bosni i Hercegovini se nije problem informisati, već je problem informisati se tako da saslušaš i drugu stranu. E mi toga nemamo. Srbi gledaju srpske medije, Hrvati hrvatske, Bošnjaci bošnjačke, a u stvari niko ne zna šta se dešava tamo negdje u drugom dijelu države zato što su usko usmjereni na svoje“.

Kao što pojedinac na društvenim mrežama (Facebook, Instagram) utječe na algoritme sa vlastitim predodžbama sebe i svijeta, ti algoritmi recipročno utječu na pojedinca krojeći sadržaje koji odgovaraju prethodno uslovljenim predodžbama. Analogno, prethodno formirani identiteti i svetonadzori utječu na odabir informacija i vijesti iz glasila političkih stranaka, a ona djeluju u skladu sa potrebama konzumenta.

U Bosni i Hercegovini postoji mnoštvo online glasila političkih stranaka. Ali i druga online glasila su zavisna od čulnih konzumacija sadržaja publike, te od kapitaliziranja prisutnosti političkih aktera u medijskom prostoru. Zbog ostvarivanja i održavanja moći ti akteri (implicitno) provode politike prošlosti i održavaju status quo. U medijskom prostoru su u konfliktu s prošlošću, a ne u suočavanju s prošlošću. Posljedice potreba za moći mogu stvoriti rezonantne zvukove kolektivnih patnji iz prošlosti, krojiti narative koji produciraju strah od drevnog neprijatelja, te pokrenuti lavinu kolektivnih instinkata za osvetom. Mediji imaju odgovornost da kapacitete kontrole koriste za onemogućavanje popunjavanja „praznina“ narativima koji dovode do reprodukcije odabranih trauma kod postratnih generacija.

„Možda je bolje da (mediji) puštaju nešto zdravije (...) (političari) uzmu novac, ali nas (mlade) ne truju direktno“, kaže dvadesetogodišnjakinja iz Istočnog Sarajeva s kojom sam razgovarao.

Odrasli u paralizovanom miru, mladi iz Bosne i Hercegovine su zarobljeni u prevladajućim implicitnim medijskim diskursima ratnog (1992-1995) perioda. U bujici ideološkog nacionalizma, zapušteni, strahuju da će nova iskri zapaliti fitilj bureta baruta. Dovoljne su strukturalne, višestruke, neprilike i politike koje evociraju odabrane traume, te medijska izvještavanja, skrojena za (medijski) nepismenu publiku.

Mediji mogu utjecati na konstruisanje novih društvenih realiteta i biti transformativni potencijal za postratnu generaciju. Ili, kao u sumraku dvadesetog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije, mogu djelovati u funkciji reprodukcije odabranih trauma i uvjeriti ljude u apsurdnosti koje mogu rezultirati najstravičnijim zločinima poznatim čovječanstvu.

___