Lokalni izbori su iza nas, a polako se sliježu i utisci o ponešto iznenađujućim rezultatima. Nakon objave utvrđenih rezultata, još jedan pogled unazad na kampanju, iz perspektive mladih ljudi, nudi neke doista zanimljive zaključke.

foto: pixabay/ilustracija

Političke stranke vole koristiti mladost kao svojevrsni ures svojih kampanja i političkih narativa, insistirajući na tome da mladi ljudi čine veliki postotak na izbornim listama, te da su uključeni u unutarstranačko odlučivanje. No ove se godine, čini se, više nego ikad razgovaralo o ovoj temi, ali najviše poslije izbora, budući da su u nekoliko bosanskohercegovačkih opština načelnici postali upravo ljudi koji su dosta mlađi od uobičajenih kandidata. Ono što političari ne znaju je da su mladi ljudi itekako svjesni da su za njih oni tek još jedna zgodna floskula.

U razgovoru sa pripadnicima tzv. Generacije Z, kojoj u hiperpopularnoj sociološkoj podjeli pripadaju mladi ljudi rođeni 1996. godine i kasnije, mogu se jasnije sagledati kako sama kampanja, tako i rezultati lokalnih izbora 2020. godine.

U svemu tome nameće se pitanje kako mladi glasači i glasačice koriste društvene mreže i medije da bi se informisali o kandidatima i kandidatkinjama. Koliko su tu uticajne društvene mreže, a koliko tradicionalni mediji? Koliko su sami mediji odgovorili na pitanja koja se tiču mladih u kontekstu kampanje, da li su bili podsticajni ili obrazovni? Jesu li postojale kampanje koje su podsticale mlade ljude da izađu na izbore i nudile im odgovore na pitanja vezana za sam proces glasanja? Konačno, kako mladi ljudi promišljaju kampanju koja je iza nas?

Američki portal Vox je na svom Youtube kanalu pred predsjedničke izbore u SAD-u ponudio niz animiranih video priča kojima su na pitak i zabavan način objasnili neke od izbornih mehanizama u toj zemlji, uz klasično novinarsko pokrivanje ključnih tema vezanih uz izborni ciklus: od brojanja glasova i elektorskog sistema do analize položaja afroameričke djece i ekoloških politika Donalda Trumpa. Vox je ovime očigledno ciljao na mlađu publiku, zbog čega su izabrali video format, uz zanimljivu animaciju i infografike, te opušteni i kolokvijalni način obraćanja voditelja. Nešto slično u domaćim okvirima nije zabilježeno pred protekle lokalne izbore. Mediji su se bavili mladima i izborima sporadično, kroz pojedinačne teme, kao na N1, ili podcast, kao u emisiji Radija Slobodna Evropa. Omladinski magazin Karike je među glasilima namijenjenim toj populaciji, pak, objavio niz tekstova, uglavnom kolumni, kojima se podsticao izlazak na izbore.

Društvene mreže ispred tradicionalnih medija

U maloj fokus grupi okupljenoj za potrebe ovog teksta razgovarali smo o odnosu mladih prema medijima i društvenim mrežama na vrhuncu predizborne kampanje za lokalne izbore. Bez pretenzija na generalizaciju, ovaj tekst se oslanja na njihova promišljanja i navike koje su opisali, u nadi da će ponuditi bar mali uvid u to kako mladi ljudi, koji su ogroman faktor u demokratskim društvima, percipiraju i prosuđuju demokratski proces.

Od medija se u našim razgovorima najčešće pominjao portal Klix, nešto rjeđe Oslobođenje, Depo, N1, Al Jazeera. Web portali su definitivno popularniji za analiziranu grupu mladih ljudi u odnosu na tradicionalne medije, a od televizija, među zastupljenijima je Face TV, konkretno, emisija Centralni dnevnik. Medijske napise neki čitaju ciljano, tražeći informacije i vijesti koje ih u datom momentu zanimaju, ali mnogi su istakli i da ih vijesti „presreću“ kroz razgovore sa prijateljima i rodbinom na nekoj od društvenih mreža. Zanimljivo je i da je samo jedna osoba s kojom sam razgovarala navela da je proučila zvanične stranice političkih partija.

„Za pripadnike moje generacije jedini medij je internet, ostali ne postoje, ostali kao da nisu mediji. Ne vjerujemo ostalima, jer internet je za nas kao jedan folder u kojem sve imamo posloženo i sortirano“, jedan je od istaknutih stavova, a ista osoba kaže i da vjeruje samo „potpisanim tekstovima“.

„Pratim dosta domaćih i stranih medija kako bih mogao kritički razmišljati i donositi zaključke. Osnova medijske pismenosti je dobijati informacije iz različitih medija“, kaže jedan od mojih sagovornika. Drugi su, pak, skeptičniji:

„Pojedini mediji plasiraju samo određene političke kandidate, pa zato i ne utiču mnogo na moju odluku. Plasirani sadržaji, možda i plaćeni, nekad me podstaknu na razmišljanje, ali u suštini ne utiču mnogo. Međutim, ima i onih koji su sasvim odustali: Televiziju izbjegavam, čim vidim političku debatu okrenem kanal.

Iako je skepsa prema medijima među mladim ljudima fenomen vrijedan pažnje, naši razgovori o društvenim mrežama bili su mnogo zanimljiviji. Već smo nekoliko godina u fazi intenzivnog opadanja interesa za Facebook, koji se među pripadnicima Generacije Z percipira kao mreža za starije, ili čak njihove roditelje, u šta sam se i uvjerila razgovarajući s njima – Instagram i druge društvene mreže, poput TikToka, s mnogo većim uspjehom privlače njihovu pažnju. Međutim, kada ih pitate koje su to mreže najuticajnije u njihovom odlučivanju za koga glasati – odgovor je upravo Facebook, koji bi, kako kaže jedna sagovornica, uskoro mogao postati LinkedIn, jer sve više gubi neformalnost komunikacije, budući da su mladi ljudi svjesni da potencijalni poslodavci pri pripremi za intervju svakako ponekad „zavire“ i na profile prijavljenih kandidata. U kontekstu kampanje, naravno, okolnosti pandemije ubrzale su „selidbu“ političkih subjekata na Facebook i podstakle da se kampanja na mrežama mnogo ozbiljnije shvati, zbog čega su pojedini kandidati, kako kaže jedan od mladih ljudi s kojima sam razgovarala, iskakali kao iz paštete. Međutim, kako to kaže mladi aktivista Nermin Topovčić: „Jednoj sam drugarici sarkastično rekao da joj neće svi kandidati 'iskočiti' na Facebooku – moraš malo i sama da istražiš“.

Neobično je značajan Youtube, druga pretraživačka mreža po važnosti u BiH, koju su mnogi istakli kao važan resurs u istraživanju potencijalnih kandidata kojima bi dali glas. Instagram se pominje dosta manje u ovom kontekstu (iako ga svi koriste), a jedna od sagovornica ovako komentariše njegovu političku važnost: „Posebno je bio značajan za Black Lives Matter, jer se zbog pravila Facebooka i cenzure taj pokret odvijao uglavnom na Instagramu i TikToku. Facebook je nakon niza skandala postao nepristupačan, nerelevantan i neozbiljan, zaglupljujući kao i bilo koje novine ili predizborni plakat – ne nudi nove informacije i nije više ono što je bio.

Kako kaže stručnjakinja za komunikacije Sanela Tunović, mladi ljudi neprekidno migriraju s mreže na mrežu i poučeni „cjepkanjem“ korisnika Facebooka, Instagrama i prelaskom na TikTok i Snapchat, trebali bismo biti svjesni da „mladi imaju potpuno drugačiji pristup mrežama, i itekako su svjesni da ne možete jednu poruku plasirati u istom formatu na različitim mrežama“. Prema razgovorima vođenim u toku rada na ovom tekstu, ni TikTok ni Snapchat nisu bili u vrhu odabranih mreža, tako da su tamo vjerovatno još i mlađi pripadnici ove generacije, a i Twitter se čini dosta marginalan.

Iritantan nedostatak lokalnih tema

Učesnici ovog novinarskog istraživanja kampanju su uglavnom ocijenili nisko, poneki opisuju spotove i nastupe političara kao „lakrdiju“, druge je pak izuzetno iritirala lokalnim izborima neprilagođena „državnička“ retorika. Iako često vajkamo da mladi ljudi nisu osobito politički i medijski pismeni, oni nimalo nisu naivni glasači. Na planu tema, prepoznaju šta je ono što im se može obećati i uglavnom znaju gdje mogu pronaći informacije o kandidatima.

Amer (20) iz Bugojna ističe da su na njegovu odluku za koga glasati najviše uticali dosadašnji rad i uspjesi kandidata i kandidatkinja.

„Ni mediji ni društvene mreže mi nisu pomogli da donesem odluku, jer ne vrednujem samu kampanju kao neki uspjeh. Bitno mi je šta su postigli u karijeri, čime su se dosad bavili, kako su pomogli zajednici u kojoj žive, kakvo je njihovo znanje, da li su dovoljno kompetentni i priznati. Ako je neko već bio u vijeću, onda analiziram njegov prethodni mandat – ako nije uradio ništa kvalitetno ili nije pružio neke prijedloge, uopšte neću da razmišljam o toj osobi“.

Ni za Aminu (22), diplomiranu komparatistkinju sa odnedavno njemačkom adresom, kampanje nisu pretjerano značajne.

„Mislim da postoje glasačke skupine koje po defaultu glasaju za iste stranke. Mnogo ljudi djeluje po inerciji, upijaju te plakate koji ih okružuju, ne razmišljajući da li se obraćaju baš njima. Svi lijepe plakate „reda radi“. Jedina kampanja u kojoj sam se ja osjećala targetirano bila je kampanja Damira Nikšića i ponekad Naše stranke, jer se osjećam, kao osoba koja je rasla i formirala se u Sarajevu, kao dio te grupe, žanronski rečeno tog narativa „za gradsku raju“.

Dino (19) kampanju ocjenjuje kao klasičnu: „Pogledao sam programe svih političkih opcija koje imam u svojoj lokalnoj zajednici i uvjerio se da su njihovi načini predstavljanja zaista klasični. Neke opcije su bliže lokalnom stanovništvu dok su se druge vodile samo tradicionalnim, već pomalo i otrcanim frazama, a njihov najviši nivo komunikacije sa zajednicom bili su štampani leci.

Vedad (25) je u vrijeme pandemije očekivao da se kandidati i stranke fokusiraju na društvene mreže, jer smatra da su tu mogli da dopru do potencijalnih glasača, ali smatra da se te kampanje nisu mnogo razlikovale u odnosu na prethodne godine.

„Nisam vidio neku inventivnost ni kreativnost koja bi posebno u ovoj situaciji bila presudna. Nažalost, čak i mladi kandidati ponavljaju fraze svojih stranaka. Poznajem mnoge mlade ljude koji su se našli na listama, znam da imaju kapacitet i znanje, ali čini mi se da kad uđu u tu stranačku mašineriju na kraju dobijete proizvod identičan ostalim kandidatima. Drugim riječima, birokratiziraju se“, kaže Vedad.

Dvadesetčetverogodišnji Erol kaže da bi najviše volio da su kandidati razgovarali sa građanima jer „svi govore da to rade, ali se niko toga ne drži kad dođe na funkciju. Svi obećavaju da će graditi 'kule i gradove', ali ja od tog nemam ništa, eventualno samo veće zagađenje“.

Koje teme zanimaju mlade ljude?

Postoje stavovi da je upravo zbog pandemije veći broj mladih ljudi izašao na izbore, ili, drugim riječima, zbog straha od potencijalne zaraze uticaj mlađih glasača je bio snažniji nego inače. Međutim, na osnovu odgovora sagovornika čini se da kampanja kao takva sasvim sigurno nije bila razlog. Iako su svi istakli da su izašli na izbore i da su već donijeli odluku koja opcija dobija njihov glas, imali su brojne zamjerke na izborne programe stranaka i teme kojima su se one bavile. Koje su to onda teme koje su mlade ljude privukle kampanji, i, potencijalno, glasanju?

„Smatram da je problem da mnogi članovi političkih opcija ne razumiju upravo tu razliku između lokalnog i državnog nivoa. Ako uzmete afišu gotovo svake političke stranke, naići ćete često na jednu ili više tačaka koje se zapravo uopšte ne tiču lokalnog nivoa. Neke opcije imaju konkretne stavke koje se tiču razvoja lokalnih zajednica, ali i neke koje nemaju veze s tim, kao što je zapošljavanje – opština baš i ne može mnogo učiniti na tom pitanju, kao ni povodom obrazovanja ili zdravstvenog sistema“, kaže Dino.

Dodaje i da bi volio vidjeti više govora o razvijanju i obnovi postojeće, a zastarjele infrastrukture, uređivanje prostora za mlade kojeg zapravo i nema, priču o zelenim površinama zasnovanu na realnim ciljevima.

Teme koje su bile zastupljene ustvari i nisu lokalne, slaže se i Vedad. „Pričalo se o ulasku u NATO savez, o brojnim problemima koji pripadaju lokalnom nivou. Nije mi jasno zašto – ako su sve te stranke toliko ozbiljne, zašto neko nije pogledao programe tih kandidata i upozorio ih?“

Sport je potpuno zanemaren, kao i kultura. Moja opština nema nijedno kino niti pozorište. Za to vrijeme stranke pričaju o 'sigurnoj BiH', a stambene zgrade su urušene, ulica nije asfaltirana, nije uređena rasvjeta, nema vode i struje, a živimo u 21. vijeku“, kaže Erol.

Za Aminu koja je nedavno odlučila karijeru graditi van zemlje, najviše su zapostavljena radnička prava, ali i „uključivanje mladih ljudi u procese, ali ne da se to koristi kao floskula u kampanji kada se kaže da je „nama stalo do mladih“ i da „ne trebaju da se iseljavaju iz države“.  

Amar, pak, kaže ga iritira što lokalne zajednice ne prepoznaju i ne nagrađuju trud mladih u lokalnoj zajednici. „Volio bih da nas stimulišu na dalji rad, bar da se pojave na nekom događaju koji organizujemo, ne moraju nam čak ni dati sredstva. Oni se odazivaju isključivo u kampanjama. Volio bih vidjeti da se više govori o tome kako ćemo izbaciti politiku iz struke i iz zapošljavanja, te da malo više pažnje obrate na kulturu i turizam. Naši političari imaju jedan problem: oni nabroje šta bi voljeli raditi, ali nikada ne objasne kako. Kažu napravit ćemo cestu, ali niko ne objasni zašto ni na koji način. Pusta obećanja ne pomažu nikom“.

Neki novi jezik

Nermin Topovčić, i sam pripadnik ove generacije, jedan je od tvoraca kampanje #TvojGlasJeBitan. Banjalučki student prava je kampanju sa istomišljenicima pokrenuo na Instagramu, a osim tokom bosanskohercegovačke kampanje, djelovali su u predizborno vrijeme i u Srbiji i Crnoj Gori. Ova posve nestranačka kampanja isključivo je usmjerena na pozitivnu retoriku, jer, kako kaže: „jedino na taj način mogu da se urade stvari, a da se ne stvaraju nacionalne i druge podjele. Građani shvataju da nas nacionalistička i ratnohuškačka retorika nigdje ne dovode, a da upravo pozitivna retorika i razgovor o konkretnim problemima i rješenjima dovode do boljeg i demokratičnijeg društva“.

Odluka da se krene od društvene mreže koja je, po svemu sudeći, najbliža mladima, za njega je posve logična. „U BiH je 1,7 miliona korisnika Facebooka, 900 hiljada ljudi je na Instagramu, na Twitteru 30 hiljada, a na LinkedInu 300 hiljada – to je ogroman broj potencijalnih glasača“, ističe, a na pitanje kako ocjenjuje nastupe mlađih kandidata i kandidatkinja, Topovčić ističe da je kampanja bila 'korektna'.

„Na društvenim mrežama živite u jednom balonu (bubble). Pokušao sam izaći iz njega tokom ove kampanje i pokazalo se da je bila prilično korektna, jer inače u lokalnim izborima nema toliko pitanja koja nas obično dijele. Neki kandidati i kandidatkinje jesu miješali državni i lokalni nivo, pa sam se trudio upozoriti ih da to nisu njihove nadležnosti. Mnoge partije nisu dovoljno informirane o nadležnostima lokalne samouprave, a to mogu da pročitaju i u zakonima. Jedan od primjera je obrazovanje: osnovna škola ili dualno obrazovanje nisu u nadležnosti opštine, nego su to isključivo vrtići i predškolsko obrazovanje. Ljudi ne znaju da je i poduzetništvo recimo u lokalnoj nadležnosti, jer lokalna samouprava daje subvencije i slično, a to isto su i kultura, društvena dešavanja. Bilo je zaista 'fantastičnih' primjera neznanja“, kaže Topovčić.

Među temama koje se tiču mladih, a nisu bile pretjerano zastupljene, on ističe javni prevoz, digitalizaciju javne uprave, predškolsko obrazovanje, podršku preduzetništvu, sport i naročito naglašava omladinsku politiku, način na koji se rješavaju problemi mladih ljudi, formiranje strategija i akcionih planova koji direktno idu prema mladima i njihovim problemima.

„Glasove mladih ljudi dobit ćete ako rješavate probleme mladih ljudi. Ako pogledamo razloge zašto mladi ljudi odlaze – osnovni razlog je zato što se ništa ne mijenja, a drugi razlog je nezaposlenost. Partije moraju da se više usmjere ka ovoj populaciji, a mladi bi trebalo da biraju svoje predstavnike na lokalnom nivou. Izbori sami po sebi, naravno, neće ništa promijeniti, ali oni jesu prvi korak. Drugi korak je stalni monitoring izabranih predstavnika, kaže Topovčić.

Ni stručnjakinja za komunikacije Sanela Tunović nije primijetila da se politička kampanja iza nas posebno bavila mladim ljudima, a ističe da su oni bili ciljna grupa brojnih kampanja nevladinih organizacija, koje su ih podsticale da glasaju.

„Kao neko ko se profesionalno bavi komunikacijama s različitih aspekata, svima govorim da kampanja nije nešto što se radi samo mjesec dana pred izbore. U našim zajednicama smo imali priliku da vidimo info pultove različitih stranaka gdje su se dijelili pokloni i promo materijali, što je sasvim uredu, ali kada prođu izbori, rezultati se objave i uspostave novi lokalni organi vlasti, naredne četiri godine nijednog od vijećnika ne možete uhvatiti za rukav i plasirati neku ideju ili rješenje problema. Kampanja nije samo štampanje materijala i postavljanje bilborda, nego stalna komunikacija sa zajednicom.

Što se tiče kampanje na društvenim mrežama, Tunović ističe kako su politički subjekti itekako bili prisutni i tamo, ali da nisu iskoristili ključni kvalitet tih alata – interativnost, te su na taj način ograničili kontakt s mladom publikom.

„Mislim da mlade ljude ne shvatamo dovoljno ozbiljno, a oni su jedna pokretačka snaga u novom vremenu u kojem živimo. Starije generacije trče da bi uhvatile korak s njihovom vještinom i otvorenošću prema novim medijima – oni govore nekim novim jezikom, potpuno različitim od prethodnih generacija. Čini mi se da smo u ovoj kampanji bili bombardovani porukama na Instagramu, Facebooku i Youtubeu, te intenzivnim sponzorisanim oglasima, ali nisam primijetila da postoji mogućnost interakcije, izuzev pukih komentara izražavanja podrške ili neslaganja. Online mediji se svakako trebaju koristiti s odgovornošću i uz uvažavanje druge strane, ali interaktivnost je neophodna ako želite kontakt s novom generacijom“, zaključuje Tunović.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.