Politika skandala je dominantan pristup u političkoj komunikaciji.

foto: Photo by visuals on Unsplash

Lažne vijesti koje dolaze sa sumnjivih portala su preplavile društvene mreže, a Facebook je najčešća društvena platforma na kojoj se takve vijesti šire. Publika je izložena vijestima o čudotvornim napitcima koji rješavaju sve zdravstvene i estetske probleme, navodnim štetnim efektima vakcine za koje se kao dokazi nude neprovjerena i sumnjiva istraživanja, receptima koji liječe i najteže vrste bolesti. Rješenja su uvijek tu, nadohvat ruke, samo treba pažljivo slijediti uputstva sa portala. Međutim, to nisu jedine oblasti u kojima dominiraju lažne vijesti i informacije sumnjivog porijekla.

Iako smo na takve vijesti naviknuti, i dio publike sve učestalije prepoznaje da su u pitanju obmanjujući i štetni sadržaji, lažne vijesti su i sastavni dio političke komunikacije, što publika često nije u stanju da prepozna. Takve vrste vijesti često dolaze od javnih političkih dužnosnika koji su za značajan dio publike autoriteti, pa samim tim im nije upitno i ono što izgovaraju. Treba podsjetiti i da dio recipijenata slijepo vjeruje da je sve ono što je objavljeno u medijima ili je publikovano i samim tim i istinito, što se u socijalnoj psihologiji označava kao apel crno na bijelo.

Facebook kao alat obmane

Kao i ostale društvene mreže, Facebook nudi niz mogućnosti i ima brojne pozitivne strane u svakodnevnom životu. Međutim, ta društvena mreža je najpogodnija za širenje dezinformacija i govora mržnje. Lažne vijesti se najbrže šire uz pomoć te platforme, a političari i kandidati političkih stranaka najčešće koriste upravo tu društvenu mrežu za svakodnevnu komunikaciju. Američki istoričar kulture i profesor medija Siva Vajdijanatan prevlast Facebooka u svakodnevnom životu ljudi smatra višestruko rizičnim. Prije svega zbog ogromne količine lažnih vijesti koje smatra oblikom zagađenja informacija, ali i zbog nemogućnosti da recipijenti utvrde razliku između vjerodostojnih i sumnjivih izvora informacija, jer Facebook ne koristi vizuelne pokazatelje koji omogućavaju korisnicima da prepoznaju i ocijene izvore priče.

Dezinformacije se najviše šire u vrijeme predizborne kampanje kada su političke stranke i njihovi članovi najaktivniji. Stranački botovi u tom periodu imaju pune ruke posla, naročito kada treba braniti stranku za koju rade ili širiti negativne informacije o političkom protivkandidatu.

Često su aktivnosti političara više usmjerene na diskreditaciju političkih protivnika nego na predstavljanje konkretnog programa stranke iz koje dolaze ili njihovih budućih aktivnosti koje namjeravaju uraditi ukoliko budu osvojili mandat.

Izborne kampanje, ili trenutak neistine kako ih naziva španski sociolog Manuel Kastels, djeluju na osnovu predispozicija birača aktivirajući njihove emotivne i kognitivne procese u cilju postizanja glavnog cilja – pobjede. U slučaju Bosne i Hercegovine cilj je osvojiti što veći broj mandata.

Cilj je uništiti protivnika

Korištenje emocionalno prezasićenih riječi uvijek ostavlja snažan dojam na recipijente, tako da u svakodnevnoj političkoj komunikaciji možemo čuti riječi ili termine kao što su izdajnik, komunjara, strani plaćenik, petokolonaš, dezerter i slično.

Govoreći o političkim aktivnosima koje naziva medijskom politikom, Manuel Kastels objašnjava da se politička borba odigrava na veoma prljav način. Cilj je iskopati što više prljaviština o političkom protivkandidatu i dostaviti ispitivačima javnog mnijenja koji dalje određuju koje su informacije najštetnije, odnosno na koje će birači negativno reagovati. Ispitivači svoje rezultate dalje proslijeđuju onima koji se bave marketingom u medijima koji izaberu dva ili tri najnegativnija problema i postave ih u mass medije i onda počinje akcija širenja tih vijesti i spinovanja.

U Bosni i Hercegovini ljudi i dalje najemotivnije reaguju na ratne teme. To je vidljivo i na opštim i lokalnim izborima kada se najviše priča o ratu, kao i u aferama u kojima se nastoji amnestirati učesnika/e od odgovornosti potenciranjem priče da su bili borci u ratu i da su spašavali svoj narod. Na sličan način se odvija i diskreditacija protivnika – kopa se po njegovoj ratnoj prošlosti. Ukoliko nije bio u BiH u vrijeme rata, proglašava se izdajnikom i dezerterom, a ukoliko je neko u vrijeme rata boravio na teritoriji Srbije u Federaciji BiH se naziva četnikom, dok se u Republici Srpskoj Srbi koji su u ratu ostali na teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH nazivaju pogrdnim imenima – Alijini Srbi, domaći izdajnici, i slično. Tu priča ne završava, cilj je utvrditi da li su oni koji su ostali u ratu bili borci na prvoj liniji ili nisu bili u vojsci, i čime su se bavili u toku ratnih dešavanja.

Sudeći po reakcijama korisnika društvenih mreža, takve objave izazivaju najviše negativnih reakcija, kao i podrška političara LGBTIQ populaciji. Sve to pokazuje patrijarhalnost bh. društva, ksenofobiju i netolerantnost.

Primjera radi, Elmedin Konaković koji je u vrijeme najave održavanja Prve bh. povorke ponosa bio predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo, našao se na udaru portala, po čijem se sadržaju vidi da su bliski SDA. U to vrijeme ministar Ministarstva unutrašnjih poslova KS bio je Admir Katica iz stranke Narod i pravda. Iako je Konaković odmah nakon najave događaja izjavio kako lično ne podržava Povorku jer je odgojen tradicionalno i u duhu vjere i kako nije za to da se šetnjom pokazuje seksualna orijentacija, ali nije i za pozive na linč i nasilje.

Svega petnaestak dana prije održavanja, iz NiP-a su pozvali na otkazivanje Povorke ponosa navodeći za to nemušti razlog – kompleksnost bosanskohercegovačkog društva i moguće sigurnosne implikacije u vezi s održavanjem najavljene manifestacije. Odmah je uslijedila i reakcija iz SDA nazivajući NiP-ov poziv kao vrhunac licemjernog populizma i udar na inteligenciju građana, jer je minister unutrašnjih poslova koji dolazi iz NiP-a zajedno sa tadašnjim premijerom KS Edinom Fortom davao punu podršku održavanju Povorke ponosa i garantovao sigurnost.

Iako je od Povorke ponosa prošlo više od godinu, u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore održane 15. novembra pojedini portali su pokušavali dikreditovati NiP i Elmedina Konakovića naglašavajući da su ta stranka i njen predsjednik podržali Prvu povorku ponosa, a na njihovim listama se nalaze žene koje nose hidžab, što je u suprotnosti sa stavovima stranke – jer podrška LGBTIQ populaciji i hidžab predstavljaju oštar kontrast.

Ovakvi primjeri navode na zaključak da je u BiH itekao izražena personalizacija politike, odnosno identikacija određene političke stranke sa konkretnom osobom je također sveprisutna, što možemo vidjeti kroz percepciju pojedinih stranaka i u očima različitih javnosti, ali i političkih neistomišljenika. Tako se naprimjer svi potezi funkcionera NiP-a adresiraju na račun Elmedina Konakovića ili kada se govori o DF-u ili SNSD-u misli se na Željka Komšića i Milorada Dodika.

Lažne vijesti o političarima i međusobne optužbe

Kada je na opštim izborima 2018. godine Naša stranka objavila da je njihov kandidat za člana Predsjedništva Boriša Falatar, do tada nepoznat široj javnosti, ubrzo su počele različite špekulacije o njegovom porijeklu i političkom angažmanu.

Portal Dnevno.ba objavio je da je Falatara „podvalio“ Dragan Čović i njegovi sateliti i to preko prijeratnih poznanstava Čovićevih mentora iz OZNA-e i SDB-a. Taj portal je naveo da je glavna misija kandidata Naše stranke „otkidanje glasova“ kandidatima za istu poziciju Željku Komšiću i Diani Zelenika i da je svaki glas za Falatara zapravo glas za Dragana Čovića. Objavljeno je i da je njegov djed bio opunomoćenik OZNA-e.

U posljednjoj predizbornoj kampanji lažne vijesti su naročito bile usmjerene prema kandidatu Naše stranke za sarajevsku opštinu Centar, Srđanu Mandiću kojeg su politički protivnici na društvenim mrežama nazivali četnikom.

U odbranu Mandića uključile su se njegove kolege političari iz tzv. Četvorke, ali i druge javne ličnosti. Braneći Mandića od laži koje su plasirali botovi na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković je naveo da je Srđan Mandić bio borac Armije BiH.

Takvom odbranom je i Konaković svjesno ciljao na emocije biračkog tijela u Kantonu Sarajevo, naglašavajući Mandićevo učešće u vojsci u kojoj su bili i potencijalni birači i članovi njihovih porodica. Na taj način, Elmedin Konaković je također svjesno istaknuo ono što će najviše uticati na emocije birača, pritom ne naglašavjući naprimjer da je Mandić najbolji kandidat za načelnika zbog svoje stručnosti ili kompetencija.

Proteklih sedmica se na udaru uvredljivih komentara i spinovanja našla i kandidatkinja na lokalnim izborima u Mostaru, Irma Baralija, protiv koje je stvorena priča kako razjedinjuje bošnjačke glasove i pomaže hrvatskim strankama.

Sa sličnim problemima već nekoliko godina suočavaju se i predsjednici Naše stranke i SDP-a, Peđa Kojović i Nermin Nikšić.

Kojovića su više puta optuživali da je četnik, da relativizuje dešavanja iz rata i genocid i da je 1991. godine radio propagandu za JNA.

Kojović se više puta pravdao, a na Twitter profilu je na Dan državnosti objavio sliku na kojoj polaže cvijeće na mezar Alije Izetbegovića. Čini se da je takvim potezom Kojović nastojao odobrovoljiti potencijalno biračko tijelo, pokazujući im na taj način da njegovo mišljenje o recentnoj prošlosti korespondira sa dominantnim bošnjačkim narativom.

Nermin Nikšić našao se u nemilosti političkih botova kada je objavljen snimak sa predizbornog skupa u Kaknju 2016. godine na kojem se čuje kako govori da građani BiH – Srbi, Bošnjaci i Hrvati moraju živjeti zajedno, ali oni pravi, ne oni bradati sa kratkim pantalonama, pri čemu je aludirao na pripadnike selefijskog pokreta.

Nikšićev snimak se širio društvenim mrežama a u opisima snimka se navodilo da je izjednačio legitimnu Armiju BiH sa separatističkim i agresorskim VRS i HVO.

I u toj kampanji, na društvenim mrežama su Nikšića nazivali četnikom i izdajnikom, a o pripadnicima partija sa lijevim predznakom (koje se tako u svom programu deklarišu, iako često odstupaju od tih principa) se govorilo kao o izdajnicima, komunistima i bezbožnicima.

Negativan stav prema pojedincima iz nepoželjnih političkih partija

Ministar zdravlja i socijalne politike u Vladi Republike Srpske Alen Šeranić široj je javnosti postao poznat na početku pandemije korona virusa kada se svakodnevno počeo javljati sa izvještajima o zdravstvenoj situaciji u RS. Šeranić je na početku stekao brojne simpatije u javnosti zbog, kako je naglašavano, svog profesionalizma. Međutim, ta slava nije dugo trajala u FBiH. Razlog za nagli pad popularnosti bila je selektivno predstavljena izjava, koja je izvučena iz konteksta, da je Šeranić navodno izjavio da će svi državljani FBiH koji se nalaze na teritoriji RS biti sprovedeni na teritoriju Federacije.

Šeranić je od heroja s početka pandemije ubrzo postao Dodikov Bošnjak, a uvrede na njegov račun su se nizale na društvenim mrežama.

Također, ukoliko neko od političara iz jednog entiteta napravi neki dobar potez koji je u interesu svih građana BiH, javnost uglavnom na to ne gleda pozitivno zbog grada i stranke iz koje taj političar dolazi. Građanima je izgleda najmanje bitno kakve su čije kompetencije i kakve političke poteze povlači, te se čak i sve što je pozitivno odmah nastoji uništiti kopajući po biografiji političara i tražeći mu dio iz biografije na koji će javnost burno reagovati. Ukoliko nemaju dovoljno jaku informaciju – onda će je izmisliti.

Politika skandala je dominantan pristup u političkoj komunikaciji. Publika brzo i burno reaguje na takve sadržaje, te informacije se brzo šire putem društvenih mreža i medija, a učesnici skandala postaju glavna tema u javnosti. Također, naročitu pažnju izazivaju skandali iz privatnog života političkih aktera koji po strani ostavljaju sav njihov javni angažman i građani raspravljaju o temama koje nisu od javnog interesa. Proizvodnja skandala se često koristi i kao jedna od tehnika spinovanja – ako skandala nema, vrlo ga je lako proizvesti, čime se javnost usmjerava na nebitne teme i preusmjerava od konkretne političke debate, jer takva apolitična javnost koja o svemu zna nedovoljno ili nimalo je za političke stranke najkorisnija jer je njome lako manipulisati.

___