Recenzirani naučni radovi, naučni časopisi i jačina naučnih dokaza.

Foto: Pixabay

Naučno novinarstvo u našem regionu, a pogotovo u BiH nije toliko zastupljen žanr. Međutim, u svijetu, naročito u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u, ovaj vid novinarstva se kultiviše decenijama, a negdje i preko sto godina. Nature Magazine, koji objavljuje naučne radove, kao i članke o nauci i vijesti iz nauke, osnovan je 1869. godine dok je Scientific American osnovan 1845. Niz respektabilnih medija poput BBC-a, Guardiana, New York Timesa imaju rubrike posvećene nauci, u kojima pišu neka od najboljih imena u ovoj oblasti – Carl Zimmer, Ed Yong i drugi.

Naučno novinarstvo je kao i sportsko novinarstvo – izvještavanje, ali kritičko izvještavanje o postignućima u nauci, okolišu, klimatskim promjenama, medicini, odnosu nauke i društva. Zašto onda mainstream mediji i kada imaju rubrike „Nauka i tehnologija“ u to ubacuju samo copy-paste vijesti sa drugih, svjetskih mainstream medija i to često s nedovoljno kredibilnih izvora? Naše redakcije, prije svega, ne mogu sebi priuštiti da imaju osobu koja pokriva samo nauku. To je preskupo. Ali postoje i drugi modusi angažovanja naučnih novinara – recimo, kao povremeni vanjski saradnik. No i takvi angažmani su rijetkost, a naučni novinari su nerijetko izloženi nepravdi, pa čak i umanjivanju vrijednosti njihovog rada od strane kolega. Snishodljivost prema naučnim novinarima, naročito onda kada druge upozore da šire mišljenja koja nisu bazirana na činjenicama (recimo, da dijabetičari ne trebaju primiti neke COVID-19 vakcine zato što sadrže mikrogramske količine saharoze, ili kada neko tvrdi da je prirodni imunitet bolji od vakcinalnog) karakteristika je bh. medijske scene i društvenih mreža. Također, naučni novinari su izloženi ponekad i mobbingu i prijetnjama jer se suprotstavljaju širenju dezinformacija o pandemiji i vakcinama te analiziraju šarlatanske prakse.

Imperativ naučnog novinara su činjenice

Nauka je pokretač razvoja društva i stoga moramo pričati o njoj kao društveno aktuelnoj temi. Ona ima itekakvog utjecaja na civilizaciju, pa i politiku – sjetimo se trke za atomskom bombom, stvaranja interneta, klimatskih promjena. Ali i društvo i politika utječu na nauku. Nauka je dio naših života, puno toga što koristimo imamo zahvaljujući naučnom radu i ne samo da bi bilo uljudno da razumijemo nauku – nego nam je razumijevanje nauke ponekad potrebno i za preživljavanje. U vanrednim situacijama poput pandemije jasna i tačna informacija iz nauke ključ je preživljavanja i spašavanja života.

Imperativ naučnog novinara su činjenice i podaci – ne mišljenja. I to je glavni adut naučnog novinarstva – rad s kredibilnim izvorima i „prevođenje“ često vrlo kompleksnog, terminima opterećenog jezika nauke na jezik koji je razumljiviji široj populaciji.

No, šta je to kredibilni izvor u naučnom novinarstvu, odnosno, šta je to kredibilni izvor za bilo kakvo izvještavanje o nauci?

Prije svega, to su naučni radovi i to ponajprije oni objavljeni u respektabilnoj i recenziranoj (peer – reviewed) naučnoj literaturi. Nije svaki rad dobar rad i dobra nauka i mnogo toga je potrebno znati da bi se opazila loša nauka. Nije ni svaki časopis dobar – neki su jednostavno nekredibilni iako zvuče i izgledaju „naučno“. Kredibilni izvori su i eksperti u nekoj oblasti, ali je važno napomenuti da oni ne bi trebali izlaziti iz oblasti svoje eksperize kako bi bili kredibilni i da ponekad i eksperti mogu dati pogrešnu informaciju. Međutim, mišljenja eksperata se često valorizira kao značajnije u odnosu da ozbiljne naučne radove iz prostog razloga što ljude često zavede logička pogreška „argumenta autoriteta“ – kada misle da nešto mora biti tačno jer je to rekla osoba koja ima titulu, doktorat.

Prečesto smo u proteklih godinu i nešto dana imali priliku vidjeti eksperte koji izlaze iz polja svoje ekspertize te šire dezinformacije iza kojih naučna zajednica ne stoji, pa čak narušavaju povjerenje u vakcine. Jedan ekspert ne čini nauku. Posebno je tanak led izvještavanja prenositi nečije Twitter i Facebook statuse kao „vijest“. Ovakve postove treba analizirati i zapitati se, ako neko iznosi kontroverzno mišljenje – da li je to stav naučne zajednice?  Bilo bi najbolje kada mediji od statusa i postova (pa makar i eksperata) ne bi pravili vijesti i davali na važnosti usamljenim kredibilno upitnim razmišljanjima naglas.

No svakako su neki naučnici, naučni komunikatori i naučni novinari dobre adrese za praćenje i čekiranje novosti i vlastith razmišljanja. Ne da ih se prenosi u potpunosti, kopira, nego da budu neka vrsta orijentira i korektiva pri izvještavanju. Takvi su već spomenuti Carl Zimmer, pa Kai Kupferschmidt (koji je napravio sjajan posao u izvještavanju o rijetkim slučajevima tromboza nakon nekih vakcina), Eric Topol, Elisabeth Bik (naučna konsultantica i analitičarka, prva je skrenula pažnju na to da postoji nešto čudno s radom Didiera Raoulta o upotrebi hidroksihlorokina u liječenju COVID-19), Angela Rasmussen, Hilda Bastian, David Gorsky...

Još jedna greška u izvještavanju o nauci koja razara kredibilnost izvještavanja jeste „lažni balans“ – kada na neku temu damo jednaku važnost stručnjaku koji zastupa naučni konsenzus i mišljenje preko 90% naučne zajednice i na drugoj strani imamo nekoga ko zastupa kontroverzno mišljenje ili lošu nauku. U javnosti – to izgleda kao odnos 50:50, a realno je odnos 95:5.

Recenzirani naučni radovi pružaju matematičke dokaze

Recenzirani, peer-reviewed rad je onaj koji su pregledali stručnjaci iz uske istraživačke oblasti na koju se odnosi rad i radili su ga stručnjaci iz iste oblasti (dakle niko nije izašao iz oblasti svoje eskpertize). Ovi radovi pružaju i matematičke dokaze (p-vrijednost, skalarnost, mjerljivost fenomena) za zaključke. Rijetki su naučni radovi iz oblasti prirodnih bazičnih i primijenjenih nauka u kojima brojevi i matematički dokazi nisu. Naučni rad ima svoj uvod, ima kratki sadržaj-apsktrakt, ima opisane metode i rezultate i zaključak. I – bitno je naglasiti – često naučnici iz jedne uske oblasti ne mogu proći i dobro razumjeti rad iz druge uske oblasti – recimo virolozi koji se bave citomegalovirusom neće recenzirati rad, primjerice, o ebola virusu.

Ovo znači da je posao naučnog novinara jako težak jer je praktično nemoguće razumjeti baš svaki rad na koji se nužno treba pozvati. Zato je potrebno imati mrežu stručnjaka koje se može konsultovati „a šta to u tom radu zapravo piše“... ponekad u obliku izjava, a ponekad „off-record“, da se bolje razumije o čemu je riječ, pa se onda to može prepričati u tekstu. Naučni novinar mora njegovati svoje stručne kontakte. Ponekad se može desiti da stručnjaka baš za tu oblast nema u zemlji, pa se valja obratiti stranim stručnjacima. Ili, za neke stvari se izjave naučnika i mišljenja mogu naći na resursima poput SciencemediaCentre.

Čak se i respektabilnim naučnim časopisima poput Nature ili Lancet događalo da objave studije koje su bile loša nauka. Primjeri toga su STAP afera s induciranim pluripotentnim stanicama kada je mlada japanska naučnica Haruko Obokata lažirala podatke ili studija koja je „povezala“ autizam i vakcine Andrewa Wakefielda i koja do dana današnjeg nanosi štetu procesu eradikacije morbila i zaštiti dječijeg zdravlja. U naučnoj zajednici vrijedi ona „u laži su kratke noge“. Drugi naučnici će pregledati radove, pokušati dobiti te rezultate, gledati fotografije i grafikone i prijavljivati nejasnoće i nedostatke. A ako se pokaže da su nedostaci neke studije veliki i da su podaci lažirani (to zovemo „naučno nepoštenje“) – časopisi koji su objavili rad će ga povući.

Dobar način praćenja aktuelnosti u svijetu nauke jeste praćenje magazina poput Science, Nature, te news-outleta za nauku poput EurekaAlert! i AlphaGalileo. Također, praćenje Twitter profila „naučnih influensera“ -  respektabilnih naučnih novinara i komunikatora koji na svojim profilima često uprate zadnje aktuelnosti.

Oprez sa preprint radovima!

Međutim, postoji nešto čemu se treba posebno posvetiti. Jedan izvor koji je u toku ove pandemiji bio veoma moderan jesu preprint radovi. Nikada više radova nije izašlo i nikada brže nisu izlazili i naučnici su, dok čekaju recenzije i objave u stručnoj literaturi, svoje radove često stavljali na preprint servere poput medRxiv ili biRxiv. Međutim, s preprint radovima se mora biti jako oprezan ako ih se koristi kao izvor. Neki od njih se nikada ne objave. Neki se objave, ali budu ponešto izmijenjeni, u smislu izvođenja zaključaka. Nije se jednom dogodilo da  mainstream mediji navedu zaključke iz nekog preprinta kao konačni zaključak i pri tome čak ni ne  navedu da se radi o neobjavljenom, preprint radu nego ga predstave kao „zadnji krik nauke“. Preprint radovi moraju u izvještavanjima i vijestima biti označeni kao takvi.

Treba razumjeti da u naučnoj zajednici, kao što jedna lasta ne čini proljeće, jedan rad ne čini nauku i nema snagu promijeniti naučnu paradigmu. Recimo, rad koji pokaže da se u izuzetno rijetkim, vještački izazvanim uslovima sekvenca virusa SARS-CoV-2 može na silu ugurati u ljudski genom i dalje ne znači da se ovaj virus može ugraditi u našu DNK, a još manje da se genetička sekvenca virusa iz vakcine može ugraditi u našu DNK.

I jedna mala digresija – bilo bi dobro kada bi mediji više pisali „genetički“,a manje „genetski“ jer ove dvije riječi nisu međusobno zamjenjive. U knjizi Vrijeme genetike (Lj. Berberović, B. Šošić, A. Redžić, Institut za naučnoistraživački rad KCUS, Sarajevo 2007.) na strani 166, pokojni akademik dr. Ljubomir Berberović kaže sljedeće: "genetičko inženjerstvo je eksperimentalna osnova budućih biotehnologija (...) U domaćoj literaturi se pominje pod različitim imenima, a izgleda da je naziv „genetičko inženjerstvo“ najpogodniji sa stanovišta principa našeg jezika, prije svega kao korekta prevod najčešće upotrebljavanih termina u različitim stranim jezicima (...) U ovom nazivu atribut „genetičko“ (izveden iz imenice „genetika“) bolje pristaje nego „genetsko“ (atribut izveden iz imenice „geneza“)“.  I pravilno korištenje termina spada u oznake kredibilnosti izvještavanja.

Šta su to predatorski časopisi, a šta jačina dokaza?

Nažalost, postoje časopisi koji za određen novac objavljuju bilo šta. Recimo metodološki loše radove, koji nemaju matematička objašnjenja ili radove ljudi koji su izašli iz oblasti svoje ekspertize. Tako ćemo naći da neko ko se bavi ekologijom drveća napiše i objavi rad koji kritikuje lokdaune i druge mjere kontrole pandemije. Ovakve časopise nazivamo predatorski časopisi i postoje liste takvih časopisa te je potrebno provjeravati ako neko objavi da tamo negdje postoji rad, objavljen u nekom časopisu – da li je to možda predatorski časopis.

Svaki put kada se poziva na neki naučni rad, istraživanje – potrebno je taj rad staviti u link. Nije kredibilno napisati „britanski naučnici su pokazali“ ili „univerzitet X je otkrio“. Inače se radi o anegdotalnom dokazu rekla-kazala.

Što se samih vakcina, mimo COVID-19 vakcina, tiče, tu bi osnova za svako pisanje trebala biti stručna recenzirana knjiga Plotkin's Vaccines i upravo je to osnova za informacije na portalu Vakcine.ba.

Ono na šta treba obratiti pažnju u izvještavanju u nauci jeste i jačina dokaza – hijarhija dokaza u biomedicinskim istraživanjima. Najjači dokaz obično predstavljaju meta-analize koje sažimaju podatke više desetaka naučnih radova – studija na neku temu, predstavljene u tzv. „blobogramima“. Mada i njihova jačina ovisi o tome odakle su sakupljeni ovi radovi, gdje su objavljeni i koliki su im bili uzorci.

Idući, visoko kredibilni nivo dokaza posebno u medicini jesu randomizirane, dvostruko slijepe, placebo kontrolisane studije, naročito one koje se odnose na Fazu 3 ispitivanja lijekova ili vakcina. Ovo su studije na velikim grupama ispitanika – dobrovoljaca od koji neki prime medicinsko sredstvo, a neki ne i pri tome ni oni ni ljudi koji im daju sredstvo ne znaju da li je riječ o pravom lijeku/vakcini ili placebu. Ovako dizajnirane studije su „zlatni standard“ medicine zasnovane na dokazima (Evidence Based Medicine). Dobar check-point za provjeru informacija o medicini jeste stranica Science Based Medicine, na kojoj piše i David Gorsky, ljekar-onkolog, koji je posvećen analizi kredibilnosti i jačine dokaza u medicini i veliki protivnik šarlatanstva i pseudonauke. Također, takve stvari treba provjeravati i na Cochrane.

Sve ostalo – male studije, studije na ćelijskim kulturama ili životinjama, studije informatičkih modela, studije slučaja – imaju niži nivo vjerodostojnosti i značaja. Anegdotalni dokaz – kada neko kaže da se nešto desilo prema sjećanju i s anonimnim izvorima bez studija u ozbiljnoj nauci predstavlja „dokaz“ čija je kredibilnost ravna nuli.

Čitava priča o ivermektinu, jednom antiparazitiku kao lijeku za COVID-19 proistekla je iz metodološki loših studija, informatičkih modela, malih uzoraka, studija na kulturama stanica. Neke od ovih studija su bile toliko loše urađene da su povučene i izazvale su skandale i vrlo oštre kritike. Međutim, u nekim zemljama ova pseudonauka je prošla. U Sjevernoj Makedoniji je bila dovoljna riječ jednog stručnjaka koji nije dobro pogledao dokaze o ivermektinu, pa je rekao da je to lijek da cijela javnost i mediji izvrše pritisak na institucije te je ovaj nimalo bezopasan, a za COVID-19 ne baš efikasan lijek postao dio protokola liječenja. Sjeverna Makedonija se tako oglušila o apele Svjetske zdravstvene organizacije i niza respektabilnih institucija da se ivermektin ne treba koristiti u liječenju ove bolesti, a naročito ne preventivno.

Pri izvještavanju o nauci veliki oprez treba imati prema saopštenjima za medije – čak i ako dolaze od univerziteta i istraživačkih centara, te farmaceutskih kompanija, jer oni svakako imaju za cilj sebe predstaviti u najboljem svjetlu. Ponekad se mora raditi i sa saopštenjima, prosto zato što se objave radova i recenzije čekaju dugo, pa nema drugih podataka o nekom fenomenu osim saopštenja, ali tada u izvještavanju to treba i naglasiti.

Ovaj tekst je samo vrlo kratki pregled kompleksnosti izvještavanja o nauci i medicini te kratki putokaz za one koji žele naći kredibilne izvore u izvještavanju o nauci.

___