U trenutku dok ispisujem ove retke, navršavaju se ravno dvije sedmice otkako sam, stojeći pred sarajevskim Domom sindikata, posmatrala kako se nad političko-administrativnom jezgrom grada nadvija gusti oblak crnog dima. Malo prije toga, na stotine demonstranata okupljenih oko zgrade kantonalne Vlade bježalo je, pod zvukom topovske paljbe, kuda je stiglo – jedni prema mostu Skenderija, drugi u pravcu Marijin Dvora, dok se većina njih, potisnuta policijskim obručem uz samu obalu, strovaljuje i pada u Miljacku. Pojedini, pod pritiskom uspaničene mase spotiču se o zemlju, ravno u zagrljaj specijalnim instrumentima jedinica MUP KS-a – šakama, nogama i pendrecima. Ti prizori – ispostavit će se vrlo brzo – medijskim objektivom nisu zabilježeni (ili preneseni?), ali jeste pak odgovor građana koji im je nedugo poslije uslijedio: lome se prozori, razvaljuju vrata, izbija plamen... Počelo je! 

 

 

Tokom jednog neobaveznog razgovora, urednik koji je značajno obilježio moje kao i prve novinarske korake mojih kolega-vršnjaka, pružio je neobičan savjet: “Ako ti se jednog dana desi da se zatekneš kako prepisuješ sopstvene tekstove, poslušaj me: otiđi kući, zavuci se pod jorgan, i razmišljaj o drugom, zahvalnijem zanatu kojim bi se htjela baviti u životu”. Bilo je to tek nekoliko godina nakon ozvaničenja mirovnog sporazuma u Parizu, u vrijeme kada je dio jedne nove generacije – inspirirane sjajnim ratnim novinarskim perima, i nabrijane znanjem stečenim u tadašnjim alternativnim školama novinarstva – otvarao vrata posve novoj, postsocijalističkoj i poslijeratnoj medijskoj eri u regionu. U slobodi da istražujemo, kritikujemo, propitujemo, i obznanjujemo sve što je odnio rat a donio mir, nismo vidjeli tek lični i profesionalni ideal već – u našim tada, nedozrelim glavama – i čarobnu lozinku za, ni manje ni više, rušenje sistema okorjelog u kompleksima prošlosti (ovih dana to zovu državnim udarom). Samim tim mi se ta bizarna urednička „intervencija“ nad mojom vizijom o zemlji koja izranja iz pepela, mržnje prema drugome, zemlji mrtvih i poluživih, i onih koji su nasilje iz rata tek samo zamijenili profitiranjem u miru, učinila neosnovanom i prosto nemogućom. Zašto bih, pitala sam se, ikada prepisivala samu sebe uslijed toliko priča koje traže da budu otkrivene, ispričane, transformirane? 

 

 

Jer, da se ne lažemo: svakom novinaru koji je istraživačko i kritičko novinarstvo gledao kao mogući vid oružja protiv razobličavanja jedine stvarnosti koju smo znali - nepravde, nejednakosti, neimaštine i nacionalizma – poslijeratna BiH izgledala je kao gerilski raj. I skupo je koštala: radni neuvjeti, mizerne plate, prijetnje, etiketiranja, tužbe za klevetu, spavanje “pod stražom“... Svakodnevni pritisci nas nisu obeshrabrivali; društvenopolitičko angažirani mediji kojima ovdašnji centri moći ne zamjeraju ništa – ili ih služe ili ih se plaše. A sve ostalo je bila cijena životnog stila kojeg je jedan kolega nazvao „emotivnom ucjenom”. I na koju su pristajali svi oni koji su vjerovali da u društvu, u kojem je dominantni oblik političkog djelovanja kriminalni a fabriciranje etničkih tenzija perpetuum mobile, u kojem se moć gradi, održava i izvire iz svakodnevne eksploatacije “ratnih rana”, i u kojem su jedine prihvatljive razlike one etničke, novinarstvo se ne može i ne smije zadovoljiti tek ulogom pasivnog promatrača stvarnosti. 

 

 

Ovo je posebice bilo važno u prvim poslijeratnim godinama kada je uslijed nepostojanja kritičkog javnog mijenja i watchdog civilnog društva, nezavisno novinarstvo bilo gotovo jedini korektiv moći. Prema tom idealu smo i djelovali: odrasla sam, surađivala i radila sa generacijom novinara/ki i urednika/ca bez čijeg upornog, hrabrog i neumornog istraživačkog novinarstva i javne kritike, javnost – i ovo odgovorno potpisujem – ne bi bila upoznata sa spiskom „osobina“ bez kojih je danas nemoguće zamisliti post-konfliktni identitet bh društva: korupcijske afere, nepotizam, organizirani kriminal, trgovina ženama, zloupotrebe položaja unutar svih društvenih sfera, kršenje radničkih prava, rasprodaja imovine u bescjenje, diskriminacija etničkih, nacionalnih, spolnih, rodnih i seksualnih manjina... 

 

Lista je duga i svi je znaju napamet. Ali, sve rijeđi nezavisni mediji i usamljeni glasovi jednog dijela angažiranog civilnog društva nisu bili dovoljno moćni da se izbore sa njom. Vremenom, sve gore pomenuto postale su samo isprazne floskule, sastavno smeće stvarnosti koje svako zaobilazi, iz straha, navike, iz očekivanja da će ga neko drugi počistiti (što, pretpostavljam, danas misle i oni koji sjede na kafi dok se njihovi sugrađani i sugrađanke nekoliko koraka dalje, izlažući se svim mogućim rizicima, zalažu za njihova prava) ili pak zato što nikome nije ugodno da se ogleda u odvratnosti koju je, mirenjem sa stanjem, dopustio. 

 

Kako god, ta višegodišnja politika šutnje proizvodila je još više smeća dok su dokazi koji su svjedočili o pogubnosti jednog neodrživog patrijarhalnog, kriminalnog, diskriminatorskog i kleronacionalističkog sistema, samo trunuli u arhivama, izazivajući sve veću iscrpljenost i nemoć onih koji su ga prokazivali. A onda se vremenom – između rastuće ekonomske krize i ovladavanja političko-stranačko-korporativnih interesnih skupina medijskim prostorom – počelo gubiti i gušiti neovisno i istraživačko novinarstvo. U stvarnosti koja se nije mijenjala, ili tek samo pogoršavala, pogubili su se i mnogi od nas: počeli smo se vrtjeti u krug, ponavljati isto iz sedmice u sedmicu, prozivati iste ljude, nismo više ni tragali za dokazima: bilo ih je posve dovoljno u vlastitim arhivima. Jednog dana zatekla sam se kako prepisujem iz teksta koji sam objavila tri godine ranije. Izgasila sam kompjuter i otišla kući.  

 

 

O tih posljednjih deset, petnaest godina razmišljala sam dok je zgrada Vlade KS već ozbiljno gorjela a do mene dopirale najbizarnije vijesti iz zemlje ikad - o kidnapovanju gradonačelnika u Brčkom, paljenju privatne imovine političara u Sanskom Mostu... Stvarnost se mijenjala, po prvi put. Istim onim rječnikom i djelovanjem kojim se svih ovih godina služila vlast – vladavinom nasilja. Ali, paljenje je bio vrisak. I nisu palili samo oni koji su bili na „barikadama“. Palili su svi koji su ćutke posmatrali taj prizor. Neki zatečeni, neki vjerovatno u stanju šoka, neki tek omamljeni efektom spektakla; ali, tokom mog petosatnog svjedočenja iskazivanju bijesa protiv institucija vlasti – niko se nije založio za njihovo „spašavanje“. Barem se takav glas nije čuo. Nisam ga ni ja čula u sebi. Možda jer u njima građani i građanke ne vide ništa doli simbole moći, one koje ih ugnjetavaju, tlače i diskriminiraju, obmanjuju, varaju i kradu?

 

Dok se istovremeno mijenjala građanska stvarnost, mijenjala se i jedna druga - medijska: u petak 7. februara, mediji su sahranili novinarstvo u BiH. Uz podršku njihovog (čast izuzecima, ali nijedan mi ne pada napamet) upornog i patetičnog žalovanja institucija moći, etiketiranjem građanske neposlušnosti protiv političko reakcionarne vlasti kao čina vandalizma i piromanskog pohoda, spinovanjem, stranačkom pristranošću – nisu samo narušili sve moguće postulate odgovornog izvještavanja, već je socijalni bunt pretvoren u savršen prostor za najozbiljniju poslijeratnu instrumentalizaciju javnog događanja: proizvodnju izbornog inženjeringa, suprotstavljenih političkih diskursa, dodatno cementiranje etničkog konflikta… A uporno viktimiziranje institucija moći i evociranja ratnih sjećanja upotrebom konstrukcija poput - „sve podsjeća na 92“, „dan kada smo poraženi“, „ratne slike na ulicama bosanskih gradova“ – poslužio je kao prilog još jednom pokušaju gušenja građanske solidarnosti i revolta homogeniziranjem javnog mnijenja patriotskom retorikom. Možda bi i uspio – da se sve završilo na tom 7. februaru. Ali nije - i stoga je nastavak bunta, kroz formuliranje konkretnih zahtijeva, potvrdio da je dan kada su se „palile institucije“ radikalan društveni preokret u postkonfliktnoj BiH, onaj koji je podvukao jasnu liniju između dva ratna stanja: (1992-1995) i (1995-2014). Ovaj posljednji je rat gladnih i obespravljenih.  

 

 

Sva ostala tumačenja poput upornog raspirivanja priče o „ubačenim elementima“, „pomno insceniranom događaju“, „ ili stranačkom „privatiziranju“ protesta u ovom trenutku nisu važna, barem ne svim onim, svakom građaninu i građanki pojedinačno, koji su iznova vratili povjerenje u moć građanskog neposluha, otpora i pobune, ili pak po prvi put prepoznali u sebi i oko sebe snagu da vlastitu tišinu zamijene glasnim zahtjevima za pravednije i inkluzivnije društvo, vladavinu prava, transparentnu i odgovornu vlast i odlučnost da neprestano prate, utiču, ukazuju i ruže. Ono što je relevantno jeste da je taj, kako su ga nazvali u svjetskoj štampi, „kolektivni nervni slom“, jedini kojem je uspjelo, u moru različitih javno angažiranih pozivanja na građansku osviještenost – bilo istraživanjem, otvorenom kritikom i pisanjem, muzikom, performansima i grafitima, mirnim i dostojanstvenim protestima, direktnim akcijama, otvaranju dijaloga i procesa zagovaranja, prijetnjama i štrajkom glađu – preko noći proizvesti buku na javno-političkoj areni, nešto poput neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvari. Onu koja će srušiti kantonalne izvršne vlasti, animirati zakonodavne, sinhronizirati građansko djelovanje mimo fragmentiranih geopolitičkih i etničkih linija, prouzročiti paniku i strah etnonacionalnih elita, te na koncu, izazvati – ono sto je dugoročno najpotrebnije – artikuliran, organiziran i inkluzivan građanski bunt, otjelovljen za sada u plenume, kao prvi stvarni poslijeratni izraz direktne demokracije i građanske solidarnosti. Naravno, ovo je samo početak i treba ustrajati; ali, i da je proizveo samo ovo posljednje – dovoljno je. Jer najavljuje, želim vjerovati, da vrijeme u kome građani kontroliraju i zastrašuju vlasti a ne obratno tek dolazi. Dobro došli u 2014!