Foto: Unsplash

Vijesti iz crne hronike čine veliki dio štampanih i online medijskih sadržaja. Senzacionalizma i clickbait novinarstva nisu lišeni ni tragični događaji, a novinari drže pažnju publike tako što kontinuirano objavljuju fragmentirane informacije, često s netačnim elementima, insinuacijama, detaljima iz života žrtve, objavljivanjem imena i fotografija maloljetnika. U potrazi za što većom čitanošću, publici se serviraju i ekskluzivni snimci sa mjesta nesreće, inserti koje su zabilježile nadzorne kamere, slike smrskanih automobila, tragova krvi, Facebook objave nastradalih, itd. Brojni sadržaji su praćeni neprofesionalnim senzacionalističkim naslovima, a objave se najviše dijele na društvenim mrežama i ispod njih su na stotine komentara čitatelja, koji su često uvredljivi, sadrže govor mržnje, vrijeđaju žrtve na osnovu spola, vjerske ili nacionalne pripadnosti. Komentari se na portalima uglavnom ne moderiraju ili se to čini površno, brišu se samo pojedini, tako da ogroman broj uvreda ostaje javan.

Kako napraviti reality show od tragičnog događaja

Vijestima iz crne hronike se pristupa poput reality show-u ili se od tragedije pokušava napraviti scenarij telenovele. Podjela likova je slična kao u telenovelama, uvode se različite sporedne ličnosti i kopa se po intimnom životu žrtve ili počinitelja, što ne bi trebalo zanimati javnost. Sadržaji iz crne hronike se često i prezentuju u formi telenovele, publika svakodnevno može da prati nova dešavanja, izjave svjedoka, porodice, komšija i poznanika.

U januaru su čitatelji mogli pratiti sapunicu na stranicama crne hronike u Dnevnom avazu koja je počela 16.01.2020. tekstom u kojem je objavljeno da je Elvedin Hamzić iz Živinica nestao 13.01. Iz teksta ne možemo saznati ko je uočio njegov nestanak, jer je navedeno da su iz Dnevnog avaza nazvali policiju gdje su im rekli da nemaju nikakvu prijavu nestanka, da bi nakon toga kontaktirali porodicu nestalog Hamzića, čija je rodica izjavila da je otet i izmučen. Dnevni avaz se „cenzorskom intervencijom“ (Njega su otele dvije ku***! Drže ga zatvorenog, drogirale su ga i neće da ga puste. Užas!) „potrudio“ da zakamuflira neželjeni sadržaj, ali odmah je bilo jasno da će po oprobanom receptu ta vijest biti apsolutni hit na društvenim mrežama. Novinari su se potrudili da izvuku što više pikanterija: navodno je Hamzića otela trudna djevojka, nagađalo se da li je otet ili nije, da bi se storija završila objavom da se on ženi drugom djevojkom i seli iz Bosne i Hercegovine.

Grubo kršenje novinarske etike demonstrirano je i na slučaju ubistva pripadnice Granične policije BiH Irme Forić u septembru 2019. godine kada su pojedini mediji izvještavali o odnosu žrtve i osumnjičenog, privatnom životu ubijene policajke, njenom fizičkom izgledu, detaljima svađe koja je, kako su naveli, prethodila ubistvu i ostalim temama koje nisu od javnog interesa.

Još jedan nedavni slučaj ubistva pokazao je svu beskrupuloznost većine medija. Radi se o ubistvu Lane Bijedić iz Mostara u oktobru 2019. godine,  kada su se mediji utrkivali ko će prvi objaviti bilo kakvu informaciju, ko će preduhitriti službene izvještaje, pisali o rodbinskoj vezi sa nekadašnjim političarem Džemalom Bijedićem, kojeg su neki nazivali njenim djedom, iako je njegov unuk to demantovao, raspravljali o detaljima posljednjeg ispraćaja, fotografisali mjesto nesreće.  

U svim navedenim slučajevima prekršeni su članovi Kodeksa za štampu i online medije BiH. U Članu 2 Kodeksa navedeno je: Novinari će u svakom trenutku obavljati svoj posao u duhu pravednosti, istinitosti i pristojnosti pri sakupljanju informacija, izvještavanju i predstavljanju mišljenja. Potpuno je jasno da su novinari nepristojno izvještavali, objavljujući detalje iz nečije privatnosti, te da se nisu vodili željom za pravednošću i istinom, već za senzacijom.

Posebno su prekršeni članovi 5 i 9. U Članu 5, između ostalog stoji: Novinari će izvještavati samo na osnovu činjenica čije je porijeklo novinaru poznato, dok se Član 9 odnosi na privatnost. Novinari će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem.

Čitanost vijesti iz crne hronike u bh. medijima

Rubrika crne hronike spada među najčitanije, potvrdili su urednici i novinari nekoliko bh. medija. Urednica sarajevskog Oslobođenja Amra Brkić-Čekić navodi da iako se u tom listu crnoj hronici daje manje prostora u odnosu na druge rubrike, vijesti i teme iz te oblasti su među najčitanijima.

Admir Karić iz Nezavisnog kalesijskog portala smatra da su vijesti iz crne hronike najčitanije na svim portalima, čak i u medijima koji ne bi trebali sadržavati takve sadržaje, kao što su npr. sportski portali. „Upravo su i tu nezaobilazne vijesti iz crne hronike, gdje se često objavljuju tragični događaji iz života sportista koji nemaju veze sa sportom.“

Karić navodi da ni Nezavisni kalesijski portal nije izuzetak, jer su vijesti o npr. otežanom odvijanju saobraćaja zbog saobraćajne nezgode (zbog toga što sadrže elemente crne hronike, ali su zapravo servisne informacije) mnogo čitanije od informacija koje su od opšteg društvenog značaja. „Tako će takva vijest, koja u suštini i nije samo crna hronika, nego informacija za učesnike u saobraćaju i slično, biti mnogo čitanija od, naprimjer, vijesti o najavljenom poskupljenju osnovnih životnih namirnica“.

Semir Hambo, glavni i odgovorni urednik Klixa, jednog od najčitanijih bh. portala navodi da taj informativni portal pokriva većinu dnevnih dešavanja, a između ostalog prati i vijesti iz crne hronike. „U zavisnosti od vrste vijesti iz podrubrike, crna hronika (saobraćajna nesreća, ubistvo i sl.) u značajnoj mjeri utječe i na čitanost. Iako sve zavisi od slučaja do slučaja, takve vrste vijesti su često veoma čitane u odnosu na neke druge, a dešava se da budu među najčitanijim. Iako se maksimalno trudimo čitateljima ponuditi što više pozitivnih priča, nerijetko vijesti iz crne hronike ipak privuku više pažnje čitatelja. Zašto je to tako, to je možda posebno pitanje za nekih širih analiza.“

Urednica Radija Velika Kladuša, koji ima i svoj portal, Aldijana Purić ističe da su vijesti iz crne hronike najčitanije na portalu, dok su video prilozi u kojima se treiraju te teme najgledaniji. Prema riječima članice uređivačkog kolegija na portalu Radio Sarajevo, Lane Ramljak, crna hronika je na tom portalu druga po čitanosti, dok prvo mjesto zauzimaju vijesti iz politike.

Zbog čega publiku privlači crna hronika, objašnjava klinička psihologinja Emina Zoletić i kaže da iz socijalno-kognitivne perspektive, negativnost čini veći utjecaj na naš mozak. Ona navodi jednog od autora te teze, Johna T. Cacioppa, koji je provodio studije u kojima je ljudima pokazivao slike za koje se zna da će pobuditi pozitivne emocije, one za koje se sigurno zna da će pobuditi negativne emocije (npr. slika unakaženog lica) i one koje stvaraju negativne osjećaje. U njegovim eksperimentima, mozak je snažnije reagovao na podražaje za koje smatra da su negativni. Zaključak njegovih eksperimenata je da na naše stavove snažnije utječu negativne vijesti nego dobre vijesti.

„Naš kapacitet za bolji prijem negativnih informacija je evoluirao iz dobrog razloga - da nas spriječi da izbjegnemo štetu. Od rane ljudske istorije naš opstanak je ovisio je o vještini izbjegavanja opasnosti. Mozak je razvio sisteme i mehanizme koji bi nam omogućili da primijetimo opasnost i na taj način, na opasnost odgovorimo. Iz psihoevolucijske perspektive mozak ima izgrađen sistem osjetljivosti na negativnost a to znači da je ista kognitivna pristranost prisutna i u svakoj sferi našeg života u svakom trenutku. Pretpostavka je da više faktora sudjeluje u tome zašto više i radije čitamo negativne vijesti, ovo su samo dvije psihološke prespektive“, navodi Zoletić.

Crna hronika i kršenje novinarske etike i standarda

Sugovornici i sugovornice se slažu da je kršenje novinarske etike stalno prisutno u sadržajima crne hronike. Također, neki od njih su naveli i nezadovoljavajuću saradnju sa službenim izvorima.

„Kad je riječ o etici, to jeste možda ključno pitanje. Ako se osvrnemo generalno na medijski prostor regije granice su davno pređene i često se nažalost ne vodi računa o nekim najosnovnijim postulatima, poput narušavanja privatnosti, objavljivanja detalja koji i nisu od općeg interesa. Najsvježiji primjer je otmica djevojčice u Srbiji i neprimjereno medijsko izvještavanje o detaljima iskaza osumnjičenog. Rekao bih da je situacija u BiH još i dobra, iako naravno postoji prostor za poboljšanje i unapređenje i tretiranje takve vrste vijesti“, navodi urednik Klixa, Semir Hambo.

Iz redakcije Bljeska smatraju da su u crnoj hronici česta kršenja novinarskih praksi zbog neiskustva novinara ili nepoznavanja praksa, ali i da ponekad službene osobe nisu raspoložene za saradnju s novinarima što dodatno otežava novinarski posao.

Sagovornici navode i da se kršenje standarda često dešava zbog želje da portal prvi objavi vijest. „Ukoliko se naprimjer dogodila pucnjava u gradu, neko je povrijeđen i slično, razumljivo je da mediji o tome izvijeste jer je od interesa javnosti, kako bi upozorili građane na eventualnu opasnost. Taj posao u zapadnim zemljama prvo uradi policija, komunicirajući s građanima prije svega na Twitteru ili Facebooku. Upozore da se dogodila pucnjava ili neka druga nesreća. Kod nas je taj proces policijskog saopćenja mnogo sporiji pa tu ulogu često uzimaju mediji. U toj žurbi i utrci dolazi i do grešaka, o čemu naravno treba povesti računa. Naravno postoje i greške uzrokovane određenom željom pojedinih medija za nekom vrstom ekskluzive pa nekada oni etički principi budu narušeni“, navodi Hambo.

Lana Ramljak se prisjetila ubistva dva sarajevska policajca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, kada su se mnogi mediji utrkivali ko će prvi prenijeti informacije, pa su objavili lažnu informaciju da je drugi policajac preminuo u trenutku dok je još bio živ. Ističe i da je Radio Sarajevo bio jedan od rijetkih medija koji su sačekali formalnu izjavu zvaničnika.

Sugovornici ukazuju da je poseban problem otkivanje identiteta maloljetnih žrtava, dok se u isto vrijeme skriva ime napadača, te da u medijima viđamo i objave da je napadač Rom ili migrant, što ukazuje na visok stepen predrasuda u bh. društvu.

Ramljak je kao još jedan od primjera novinarske neprofesionalnosti izdvojila situaciju u kojem je jedan roditelj osumnjičen za napad na ljekara KCUS-a, pri čemu je otkriven identitet maloljetnog djeteta i detalji iz zdravstvenog kartona, što je nedopustivo.

Admir Karić iz Nezavisnog kalesijskog portala smatra da je izvještavanje o temama crne hronike veoma problematično, te da se skoro niti jedan medij ne može izdvojiti kao profesionalan primjer. „Informacija kao informacija je najmanje bitna, sluteći barem prema sadržaju teksta, a pogotovo ako se prvo vidi naslov, koji u zabrinjavajućem procentu nema veze sa sadržajem teksta. To je nekada bilo tipično za anonimne portale, ali je postao standard i za medije koji slove kao vodeći u BiH. Dakle, suštinski, ne treba izvještavati na način kako se sada radi, što je možda i najbolja smjernica kako treba.“

Sama činjenica da je crna hronika postala tema različitih analiza dovoljno govori, smatra Karić i dodaje: „Apsolutna većina sadržaja crne hronike može poslužiti kao primjer kršenja novinarske etike. Ali, najkonkretnije mogu biti slučajevi samoubistava i ubistava, gdje se novinari često užive da se čitaocima više daju instrukcije nego li informacije.“

Kako izvještavati o crnoj hronici?

Sugovornici smatraju da je potrebno dodatno raditi na edukaciji novinara koji se bave ovim temama, ali i da je potrebno što više javno govoriti o poštivanju novinarskih standarda i insistirati na tome. Navode da treba zaštititi žrtvu i porodice koje su uključene u određeni slučaj, a posebnu pažnju treba obratiti kada se radi o maloljetnim osobama.

Urednica iz Oslobođenja, Amra Brkić-Čekić, navodi da smo svakodnevno svjedoci novinarskih izvještaja koji su neprofesionalni i da stičemo dojam da su novinari izrazito pristrasni i navijački raspoloženi.

„Novinari su tu da javnost obavijeste da je nekom članu društva učinjena nepravda, te šta se radi kako bi pravda bila zadovoljena. Oni su dužni da izvještavaju o hapšenjima, podnošenju krivičnih prijava, saslušanjima osumnjičenih, podizanju optužnica, suđenjima i presudama na način da tekstovi budu potkrijepljeni dokumentima, izjavama očevidaca, stručnjaka za oblast o kojoj se piše, te zvaničnim i nezvaničnim informacijama“.

S obzirom da novinari nerijetko insinuiraju da je neko kriv ili nevin, Lana Ramljak ističe da je neophodno poštovati presumpciju nevinosti.

Aldijana Purić kaže da novinari ne bi trebali otkrivati više detalja o događaju,  ako bi to na bilo koji način dovelo do narušavanja ličnog digniteta učesnika, a naročito žrtve nekog nemilog događaja. Posebno problematičnim smatra objavljivanje neprovjerenih informacija za koje se često ispostavi da su netačne i kategorična je u stavu da se trebaju čekati službene informacije.

Govoreći o mogućnostima poboljšanja novinarskog izvještavanja o crnoj hronici, Admir Karić pojašnjava da bi svako ko piše o tragičnom događaju trebao da ima na umu da se sutra on/ona ili neko od njihovih članova porodice ili prijatelja može naći u takvoj situaciji, pa bi se trebali zapitati kako bi se oni i njihove porodice osjećali.

Poseban problem predstavlja neefikasnost samoregulatornog okvira za online i štampane medije, dok se govor mržnje u javnom prostoru izuzetno rijetko sankcioniše. Veliki dio vlasničkih struktura posmatra medije kao veoma profitabilan biznis, te je jedini cilj obezbijediti što veću čitanost i privući publiku, a to rade nudeći senzacionalne neprovjerene informacije i kršeći novinarske norme. S druge strane, ne treba zanemariti i čitatelje, na čijem medijskom opismenjavanju treba stalno raditi. Trenutna situacija ne ostavlja velikog prostora za nadu, sve dok se konačno internet ne reguliše i počne smatrati javnim prostorom u kojem će svako snositi odgovornost za napisanu riječ.

___