Da li je Russell Brand fitilj ili samo ventil, glasnogovornik ili manipulator ili nešto treće?

Foto: Russell Brand (autor: Brian Solis )

Krajem oktobra bilo je teško izbjeći Russell Brand-a i to ne samo na stranicama socijalnih mreža. 38-godišnji bivši narkoman, bivši voditelj MTV-a, glumac, komedijaš, sin samohrane majke iz okoline Londona, na privremenom radu u Hollywood-u, sad je eto i glasnogovornik ne samo jedne, već svih generacija kojima je zlo od politke i političara. I postade glasnogovornik za osam minuta koliko je trajao intervju na prestižnom BBC Newsnight-u, u kojem je izveo elokventnu kritiku svega i koji je u roku par dana vidjelo preko 2,5 miliona ljudi.  

To da je Brand medijski fenomen je gotovo neosporno – dovoljno je samo uraditi pretragu na internetu koja će proizvesti preko nekoliko stotina komentara u ozbiljnim novinama širom svijeta (a i na ostalim platformama) samo o njegovom posljednjem javnom nastupu u kojem poziva na revoluciju i išamara rodonačelnika rotvajlerskog novinarstva, Jeremy Paxman-a (Jeremy my darling!), pred kojim drhte predsjednici i ministri više država. Ono što je predmet rasprave je kakav je Russell zapravo fenomen i šta svo to medijsko uzbuđenje oko jednog komedijaša natapirane kose zapravo znači. 

No, počnimo od kraja. Krajem oktobra je Russell Brand bio gost urednik ljevičarskog nedjeljnika New Statesman u kojem je u skoro 5,000 riječi analizirao i dijagnizirao raspad sistema, što političkog, što ekonomskog, što društevnog u Velikoj Britaniji a i šire. Komentar pod nazivom “Mi više nemamo luksuz tradicije – ali prije nego što promijenimo svijet moramo promijeniti način razmišljanja” je tipični, ili sada već klasični, Russell Brand – počne sa malo seksizma (pristao je da uređuje izdanje jer ga je pitala lijepa žena), tek toliko da pridobije sve one koji su zbunjeni njegovim izgledom i mogu da posumnjaju u njegovu spolnu orjentaciju. 

U kolumnama koje je pisao za The Guardian, seksizam bi vrlo često u ovoj funkciji zamijenio fudbal. Nakon što se uspostavi kao ženskaroš i navijač West Ham- a, Russell se uredno podvrgne drugarskoj samokritici i prođe kroz sve svoje ‘grijehe’: od droge, kurvaluka do skandala zbog kojeg je ne samo izgubio posao na BBC radiju, nego je morao napustiti zemlju. Ovo je već isprobana formula spasavanja reputacije koju su koristili Hugh Grant, George Michael i David Beckham kada su uhvaćeni na djelu. Formula se sastoji od dvije javnim ličnostima najteže fraze: ‘priznajem, kriv sam’  i ‘žao mi je’. Činjenica da se Brand vratio i povratio sa ivice propasti nakon što je protjeran sa BBC-ja i iz zemlje je najbolji dokaz da se ne radi o ispraznom medijskom klovnu već da se iza te pažljivo izgrađene fasade krije profesionalac koji zna šta radi. 

Ljevičar s elementima hašišarluka

 

Međutim, u slučaju Russella Branda ne radi se samo o medijima ili novim medijima ili tome da li je on medijski fenomen. Brand je jednako zanimljiv fenomen sa stanovišta političkog sadržaja koji je vrlo lijevi sa elementima hašišarluka, tek toliko da niko ne posumnja.

 

Iako je Brand medijska zvijezda, ja sam ga prvi put upratila kao voditelja jednog od programa potpuno umobolne Big Brother serije, što mu je naravno veliki minus. Njegov stand up mi se činio nedovoljno smiješnim i interesantnim, no kada je otpušten sa BBC-ja zato što je u programu maltretirao glumca u penziji (Manuel iz Faulty Towers) u jednom trenutku mi ga je čak bilo žao, jer se hajka koja se digla protiv njega, uglavnom predvođena desničarskim tabloidima, potpuno otela kontroli.

 

Ja nisam demografija od interesa za njegovu holivudsku karijeru niti izdavaštvo (drugim riječima, prestara sam) te mi je Brand praktično, sve do aprila ove godine, nestao iz ličnog medijskog vidokruga. U aprilu je umrla Margaret Thatcher, koja je zbog bolesti već godinama bila odsutna iz političkog života. Meni koja nisam živjela u Britaniji u doba njene diktature, bilo je vrlo zanimljivo pratiti vrlo različite i brojne reakcije na njen lik i (ne)djelo. U toj kakofoniji mržnje i divljenja prema pokojnici, najnormalniji, najpametniji i nekako najljudskiji osvrt je bio članak Russell Brand-a u Guardian-u. Njegov stil, ponekad pomalo semantički pretenciozan (što je možda odraz klasne iskompleksirantosti) i ono što je imao da kaže o Thatcherki je bilo impresivno. Na primjer, kad je definiše kao ikonu individualizma a ne feminizma, jer iako je probila stakleni plafon, u procesu je razbijenim staklom oslijepila sve žene iza sebe (malo se ovdje izgubi u prevodu al’ to je to). Nivo razumijevanja društveno političkih procesa i baratanje činjenicama u ovom tekstu su nadprosječni.

 

 

Smiješan i relevantan

 

Ja naravno nisam bila jedina koja je zapazila Brandove političke komentare. Uz preko 2,500 komentara čitalaca u Guardian-u (prosjek je oko 300), zapazili su ga urednici političkih magazina te je Russell završio kao panelist  na BBC Question Time programu sa jedinim političarem koji (navodno) ima malo smisla za humor, Borisom Johnsonom, konzervativnim gradonačelnikom Londona. Russell je zasjenio političare na panelu jer je uspio da bude smiješan i relevantan, jer može reći ono što misli, što čini se misli i većina naroda, jer nema skrivenih političkih motiva, jer se o njegovim srljanjima već sve zna…

 

U septembru je Russell Brand još jednom dokazao da su njegovi političko-komedijaški, populističko-medijski instinkti nepogrešivi. Na dodjeli nagrada magazina GQ, Russell Brand je dobio nagradu za Proroka (Oracle Award) i iskorstio priliku da u manje od četri minute a) uvrijedi domaćina (za nagradu izmišljenu u zadnji čas) i b) spusti onom istom gradonačelniku Londona što priča gluposti o Siriji i c) izrešeta sponzora (Hugo Boss) zato što su pravili uniforme za naciste, nakon čega je izbačen sa zabave. U refleksiji na ovaj incident za The Guardian, Brandova analiza je puna iskrenog političkog bijesa prema licemjernim eksploatatorima i manipulatorima. Ovo je bio rizičan potez, jer su mediji i sponzori bitan faktor u industriji od koje Brand živi i vrlo se lako mogu okrenuti protiv njega, što on dobro zna. No, izgleda da je Brand s godinama postao samopouzdaniji. I interesantniji. I spremniji da rizikuje. 

Russell Brand je fenomen u Britaniji ne samo zbog svojih stvarnih i manipulatoriskih vještina, već i zbog tradicije i konteksta. Politčka komedija je jak žanr u britanskoj kulturi. Posljednji primjer je Eddie Izzard, komedijaš koji je objavio da će se kandidovati za gradonačelnika Londona i koji je odmah skočio na prvo mjesto u istaživanjima javnog mnijenja. Narod je ljut, izmučen ekonomskom krizom, ratovima, dosadnim i prodanim političarima. Većina ljudi ima osjećaj da ih političari niti slušaju, niti razumiju. Svi nekako izgledaju i zvuče isto. Stari ljevičarski koncepti su izgubili kredibilitet kroz raspad istočnog bloka a novih ideja za promjenu nema. U takvom okruženju Russell Brand sija svojim iskrenim, smiješnim, ljudskim, ranjivim pričama o revoluciji i boljoj budućnosti.