Prvo o čemu treba razmisliti je «Šta želim?» Kada razgovarate sa velikom bazom korisnika, lako se desi da vas razgovor ponese i da zaboravite šta zapravo želite. Evo tri načina na koja se crowdsourcing može efikasno koristiti u redakciji, od lakšeg ka složenijem.

 

 

Ovo je današnji ekvivalent intervjuima s običnim ljudima. Da bi se stekao najbolji pregled javnog mnijenja, često je najjednostavnije otići u kafanu, slušati šta ljudi pričaju i postavljati im pitanja.

 

Sada, kada se razgovori premještaju online, postalo je lakše slušati narod. Kada želite da prikupljate svjedočanstva i mišljenja bez nekog posebnog formata, najjednostavniji alati su društvene mreže i rasprave ispod vaših tekstova. Naravno, većina rubrika s komentarima je zasićena trolovima i nepristojnim jezikom.

Ono što će ovaj razgovor učiniti korisnim jeste da pokažete svojoj publici da ih slušate tako što ćete odgovarati na komentare. (Za razliku od raširenog mišljenja, nema apsolutno nikakve razlike da li korisnici koriste svoja prava imena ili ne).

 

Pojedine redakcije koriste i Facebook da bi potakle i održavale razgovore koji će donijeti korisna svjedočenja. Naprimjer, Patient Harm Community redakcije ProPublica je Facebook grupa koja okuplja manje od 1000 ljudi koji su pretrpili štetu u sistemu američkog zdravstva.

 

Ako vam trebaju podaci koji imaju veću strukturu, uključujući vrijeme i položaj svakog svjedočenja, naprimjer, Ushahidi je alat koji treba odabrati. Balkanski ured Al Jazeere je aktivirao model Ushahidia koji je korisnicima omogućio da u stvarnom vremenu izvještavaju o problemima sa kojima su se suočili za vrijeme snježnih oluja 2012. godine. 

 

Alate uvijek treba prilagoditi vlastitoj situaciji.U listu Dauphiné Libéré, jedna novinarka je pitala korisnike kakve probleme imaju sa zemaljskom televizijom. Dobila je hiljade priloga koji su činili veoma zanimljivu priču. Ali, nije unaprijed planirala tako masovan odziv, pa je morala ručno da obradi sve podatke. U ovom slučaju, bilo bi efikasnije da je potrošila nekoliko sati da prije toga aktivira model Ushahidija.

 

 

Svjedočenja su jedno, ali ona samo pružaju informacije o ljudima koji su se odazvali. Ono što je Al Jazeera uradila sa alatom Ushahidi, naprimjer, predstavlja odlično novinarstvo u vanrednim okolnostima, ali ono vam neće pokazati koliko je situacija stvarno bila loša. Oni su samo u februaru 2012. godine prikupili 258 izvještaja putem weba i SMS-a. To je puno, ali govori malo. Da li je u nekim područjima bilo toliko snijega da su se predajnici za mobitelnu telefoniju srušili, što je spriječilo ljude da pošalju svoje priloge? Da li su učestvovali jedino ljudi koji su najteže pogođeni, što prikriva činjenicu da većini ljudi snijeg nije puno smetao?

 

Sve dok nema odgovara na ova pitanja, aktivnosti kao što je Al Jazeerina će ostati na nivou velike ankete u kojoj se čuje glas naroda. Pouzdaniji rezultati zahtijevaju provođenje kvalitetno osmišljenih anketa i pažljivu obradu rezultata.

 

Međunarodne organizacije već mijenjaju način na koji prikupljaju podatke. Naprimjer, korištenjem izvještaja preko mobitela, UNICEF je pratio dostavu hrane u Etiopiji (odabrani izvještači bi slali izvještaje o stanju u skladištima s hranom u određenim intervalima). WHO prati uzroke smrti u Indiji, a Svjetska banka planira da isto to uradi s javnim prevozom na Filipinima.

 

Za sada se nijedna medijska kuća nije uključila. Mi u Journalism++, zajedno sa drugima, razvijamo otvoreni alat koji omogućava novinarima da na jednostavan način prikupljaju ovakve visokokvalitetne podatke. Ime mu je Feowl i trenutno se testira u Kamerunu na slanju statističkih podataka o nestancima struje. Biće objavljen krajem 2012. godine.

 

 

Zamislite da dobijete nekoliko hiljada skandaloznih dokumenata, ali nemate sredstava da sjednete za sto i da provedete dva mjeseca samo ih čitajući. Šta biste uradili? Prije 20 godina biste ih možda prebacili nekoj većoj redakciji. Danas ih jednostavno možete ponuditi svojoj publici i odlučiti se za zajedničku analizu.

Ovakva vrsta crowdsourcing operacije je daleko najriskantnija. Ako su dokumenti složeni, možda tražite previše od svoje publike. Ako ste operaciju loše organizovali, možete otjerati i ono malo stručnjaka u svojoj publici.

 

Mi smo 2010. godine imali navedenu situaciju. Wikileaks je upravio bio objavio Afganistanske ratne dnevnike. Za manje od 36 sati smo napravili aplikaciju koja omogućava korisnicima da pregledaju dokumente, da glasaju o njima i da ih komentarišu. Tokom čitavog ovog procesa smo od svoje publike tražili da pruži doprinos, tako da smo uspjeli da okupimo desetak stručnjaka: veterana sa Balkana, vojnih entuzijasta i specijalizovanih novinara koji su kopali po dokumentima i pružili vrijednu pomoć.

 

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Wikileaks nas je pozvao da napravimo sličnu platformu za skorašnje objavljivanje dokumenata, Iračkih ratnih dnevnika. Ovog puta, pošto smo iskoristili vatrenu moć medija kao partner Wikileaksa, naša aplikacija je imala nekoliko miliona posjetilaca za nekoliko dana. Ali, gotovo niko od njih nije posjedovao nikakvo specijalističko znanje o NATO operacijama, tako da je njihov doprinos bio prilično beskorisan.

 

Okupljanje nekoliko desetina stručnjaka može polučiti bolje rezultate od okupljanja miliona nestručnjaka. The Guardian je imao isti problem sa svojom poznatom crowdsourcing operacijom o troškovima parlamentarnih delegata. Uprkos svim naporima, redovan korisnik ne može biti podjednako produktivan kao iskusan politički novinar u pronalaženju pravih priča u ovakvim suhoparnim dokumentima.

 

Ovo ne znači da velike količine dokumenata mogu analizirati jedino stručnjaci. Jednostavno morate da korisnike laike pretvorite u stručnjake svoje vrste. Najbolji primjer ovog pristupa je potraga National Geographica za grobnicom Džingis Kana. Korisnici su zamoljeni da obilježe ruševine na mjestima ukopa koristeći satelitske snimke. Ono zbog čega je ovaj eksperiment bio specifičan jeste to što su korisnici morali da pohađaju 15-minutni interaktivni kurs gdje su naučili kako da prepoznaju zanimljive karakteristike na satelitskim snimcima.

 

Drugi način korištenja snage publike jeste da ih zamolite da obave nestručne, jednostavne zadatke. Nama je jednom, 2009. godine, trebalo da konvertujemo nekoliko stotina loše fotokopiranih stranica koje sadrže adrese javnih službi. Uz pomoć interfejsa koji je napravljen s ograničenim budžetom, zamolili smo publiku da sarađuje s nama. Za nekoliko dana su svi dokumenti konvertovani.

 

Organizacija The Open Knowledge Foundation je objavila novi otvoreni alat za obavljanje ove vrste jednostavnih zadataka, PyBossa. Ako trebate da brzo kategorizujete ili označite slike, naprimjer, ili ako trebate da napravite transkript audio fajla, PyBossa će vam pomoći da dobijete pomoć od publike.