Godine 1999 u okviru godišnje izložbe Centra za savremenu umjetnost (SCCA) predložio sam projekat o postavljanju umjetničkog rada na bandere po sarajevskim ulicama. Dozvolu smo dobili, činilo se da političarima koji su odobrili projekat nije bilo baš jasno šta će da se desi, ali su izašli u susret ne sluteći šta će da bude postavljeno na bandere. Razočaran nedostatkom svih elemenata normalne države odlučio sam da državu "osiromašim" za njen novi vizuelni identitet, odnosno novu zastavu, koja je Bosni i Hercegovini nametnuta od strane međunarodne zajednice nakon sabotiranja određenih političara da se oko tog bitnog pitanja dogovore. 

 

Na "državne" bandere duž obale pokraj Miljacke postavio sam prozirne zastave od najlona, stavljajući akcent na prazninu u svim aspektima života, pogotovo na kulturnim, koje, ruku na srce, tih dana i nisu bile baš loše, ali u poređenju sa ozbiljnim evropskim državama su bile u debelom zaostatku (nisam ni slutio da će poslije toga biti još gore). Zastave su naprasno skinute dan nakon otvorenja i desila se prva cenzura umjetnosti u poslijeratnoj sceni. Nisam nikada dobio obrazloženje zašto su te zastave nestale, ni ko ih je uklonio. Desila se cenzura po ugledu na one iz istočnog bloka 70tih. Političari su jako dobro prepoznali da je instalacija namjenjena njihovoj nesposobnosti i odmah su reagovali. Danas, kada se zaista sve raspada, kada se zatvaraju muzeji i galerije, oni ne reaguju. Ne osjećaju identitet Bosne i Hercegovine kao svoj, pa samim tim ništa ni ne poduzimaju.

 

 

 

 

Kulturni izolacionizam koji već dugo vremena hara Bosnom i Hercegovinom je poprimio ozbiljne razmjere. Čak, za vrijeme rata, kada je bilo jako teško ući i izaći u gradove Bosne i Hercegovine i uraditi neki kulturni projekat, bili smo svjedoci dolaska velikog broja stranaca , koji su sa sobom donosili na pladnju primjere kulture iz zemalja iz kojih su dolazili. Dešavale su se jako interesantne izložbe, Christian Boltanski (jedan od najznacajnijih umjetnika današnjice) je otvorio 1994 izložbu u "Obala Art Centar", koja je bila na najvišem mogućem nivou u evropskim razmjerama te godine. Činilo se da se situacija nepopravljivo mijenja nabolje i da će BiH nakon završetka rata ugledati svjetlo na kraju tunela.

Par godina poslije rata postojala je određena inercija, optimizam koji je gurao stvari naprijed, ali naši političari i kulturni radnici su se pobrinuli da se stvari krenu srozavati, tako da danas skoro da ne mozemo sa sigurnošću govoriti o postojanju kulturne reprezentacije Bosne i Hercegovine ni u sopstvenoj državi, a kamoli izvan njenih granica.

 

 

Prije rata situacija je bila prilično loša što se tiče BiH, sa povremenim izletima tipa "Jugoslavenskih Dokumenata", koji su na momente bacali tračke svjetla na "tamni vilajet". BiH jednostavno u Jugoslaviji nije imala prioritet na način na koji su ga imale Srbija, Hrvatska i Slovenija, i jedini način koji se nije mogao kontrolisati, a kroz koji se BiH proslavila u Jugoslaviji, je bila muzika. Bijelo Dugme, Indexi i mnogi drugi bendovi su nezaustavljivo, zaobilazeći tadašnji kulturni establišment, uspjeli da Sarajevo izdignu iznad prosjeka koji mu je bio namijenjen. Nažalost, u umjetničkoj sceni je bilo suprotno, podržavao se izolacionizam, "netalasanje", svjesno sabotiranje povezivanja sa svijetom, itd. Što je najtragičnije, BiH se danas vraća unazad u ta ista vremena, pa je sada situacija u neku ruku i gora nego predratna, kada je ipak bilo sredstava za očuvanje svih kulturnih institucija od državnog značaja, iako su one donosile jako slabe rezultate.

Kada pogledamo primjere drugih bivših socijalističkih zemalja koje su doživjele tranziciju, možemo odmah primijetiti jaku potrebu za kulturnim razmjenama, za povezivanjem sa svjetskim kulturnim tokovima, za organizvanjem izložbi, koncerata, ukratko, za kvalitetno spajanje sa svijetom, bez kojeg u današnja vremena nema napretka. Kultura je najbolji ambasador svake države. Svake osim naše....

 

 

Hronični nedostatak kulturne politike (odnosno njena sabotaža) je BiH unazadio uprkos mnogobrojnim pozivima za njenim otvaranjem prema svijetu. Neznanje i nesposobnost koji su uvijek bili najveća prepreka u našoj kulturnoj politici su postali njen "trade-mark", niko se više i ne obazire na katastrofalne rezultate koje naša zemlja postiže u međunarodnoj kulturnoj razmjeni. Ono malo svjetla što su nam ga donijele BH filmadžije (poučene primjerom Danisa Tanovića) je počelo postepeno da se gasi, sve se manje filmova snima, a na kraju će se desiti ono što se desilo i sa sarajevskim rokenrolom: postepeni nestanak uslijed nepostojanja dovoljne količine pozitivnih primjera koji bi inspirisali mlade da se upuste u umjetničke avanture. "Prokleta avlija", lokalne močvare, korumpirani političari, i mnogi drugi elementi koji sabotiraju bilo kakve pozitivne inicijative će i dalje uspješno raditi svoj posao; a javnost, navikla na sve to, neće poduzimati ništa, navikla na mnogo gore stvari iz drugih aspekata života, prije svega ekonomskog.

Konstantno traženje rješenja na liniji Baščaršija-Ilidža kao i upiranje pogleda u državu (koju baš briga) neće donijeti ništa novo, BH umjetnici će i dalje čekati da dođe "princ na bijelom konju" i odvuče ih daleko od močvare u kojoj su zaglavili. Što je najtragičnije, "prinčevi" i dalje dolaze, ali nemaju sa sobom šta da povedu. Izolacionizam je uzeo danak; zatvorenost u lokalnu tematiku, nepoznavanje internacionalne scene i njenih aktera, loša izvedba radova...su samo neki od problema koji se trenutno ne mogu riješiti tako lako. Potrebna je kvalitetna edukacija koje trenutno nema. Potrebni su ljudi sa međunarodnim iskustvom, kojima su iz poznatih razloga, zatvorena sva vrata.

 

 

Mladi BH umjetnici su usljed totalne nezainteresovanosti od strane lokalne javnosti osuđeni da gledaju u sistem umjesto u sopstvene sposobnosti (na koje ih se i ne ohrabruje), prodati rad u BiH se čini kao naučna fantastika. Znači, iščekuju se mrvice sa stola nesposobnih ministara za kulturu (koji su tu postavljeni da rade šta im njihova partija naredi), poneka marka za preživjeti, poneka izložba u već poznatim prostorima, ukratko, močvara. Nema ni govora o rezidencijama u inostranstvu, nema govora o profesionalnim galerijama, nema govora o dovođenju ozbiljnih izložbi. Nezainteresovanost sredine za projekat Ars Aevi, koji je jedna najboljih kolekcija savremene umjetnosti u Evropi je u najmanju ruku sramna; to je projekat koji bi mogao napraviti svojevrstan pandan SFF-u, koji se nametnuo kao najbolji regionalni festival, i koji je uprkos svemu jedina svjetla tačka u BH kulturnim relacijama.

 

Borba sa neznanjem, neinformisanošću, foteljašenjem, netalasanjem, politikanstvom, konzevativizmom će potrajati barem jos par decenija. U tom svjetlu, preporučujem svim mladim umjetnicima da ne gube vrijeme, nego da idu tamo gdje je umjetnost na cijeni, gdje mogu naučiti stvari za koje ne mogu ni slutiti da postoje, da vide ono što nikada ne misle da bi moglo doći do njih, gdje ih neće sputavati oni koji bi trebali da im pomažu, da eventualno svojim uspjehom poprave lošu sliku koju svijet ima o nama.