Tek 1999. policija je priznala da u Hrvatskoj ima organiziranog kriminala Zoran Domini u petak 26.studenoga prošle godine, dulje nego obično zadržao se u unajmljenoj videoteci na početku zagrebačke Preradovićeve ulice. Kad je završio sređivanje novih videokaseta, popeo se nakratko na kat, u kafić Kulturno-informativnog centra. Popio je piće i popričao s konobarom koji je završavao obračun poslovanja svoje smjene, a zatim je izišao u maglovitu noć. Bilo je 50 minuta poslije ponoći. Napravio je tek nekoliko koraka i upravo kad se spremao zaobići džip parkiran u pješačkoj zoni nedaleko od videoteke, iz dubine Preradovićeve doletio je projektil iz ručnog bacača ambrust, udario u stražnji dio blindiranog vozila, odbio se i pogodio ga u trbuh. Zoran Domini umro je a da nije uspio ni shvatiti što se zapravo dogodilo.

Nekoliko minuta poslije, otprilike dva kilometra zapadnije, na dvorišnom parkiralištu u Klaićevoj ulici broj 11d odjeknula je druga eksplozija. Stanari koji su se usudili pogledati kroz prozor mogli su samo nazrijeti ono što su ubrzo potom policajci i službeno ustanovili: pod tamni Mercedes postavljena je eksplozivna naprava.

Još dok su trajali očevidi na oba mjesta, u Preradovićevoj i Klaićevoj, policijskim je istražiteljima postalo jasno da su dvije eksplozije povezane. Blindirani džip na koji je pucano iz ambrusta vlasništvo je Vjeke Sliška, koji je tako izbjegao i četvrti atentat, izveden jedva stotinjak metara od njegova stana. Atentatori te noći očito ništa nisu učinili kako treba. Nakon pokušaja ubojstva, vjerojatno i ne shvaćajući da je smrtno stradao slučajni prolaznik, sjeli su u crni Mercedes, dojurili do parkirališta u Klaićevoj, skrivenog od pogleda s ceste, i pokušali uništiti tragove dizanjem u zrak vozila na kojem su bile registarske pločice skinute s drugog automobila. No, u eksploziji je Mercedes samo oštećen, pa su policajci u njemu našli i dijelove bacača kojim je izveden atentat na Sliška.

Uhićenje devetorice

Istog trenutka počeo je veliki lov na ljude iz podzemlja označene kao pripadnike klana pokojnog Zlatka Bagarića, prije svega na Nikicu Jelavića, kojeg je policija već sumnjičila za pokušaj atentata na Sliška 1995. Do kraja dana, u Đorđićevu je, uz pomoć specijalne policije, privedeno čak devet osoba, što je pokazalo da su ti ljudi već dulje praćeni i da je njihovo uhićenje bilo pripremano. No, da u obračunu podzemlja noć prije nije stradala i prva slučajna žrtva, pitanje je kad bi oni koji su o tim uhićenjima odlučivali dali znak za akciju.

Zanimljivo je da je prvo policijsko priopćenje o uhićenjima govorilo o deset osoba, o zapravo su uhićena devetorica. Zoran Petrović Ivica uspio je pobjeći, kao i Zoran Pripuz. Za obojicom je nekoliko dana poslije Policijska uprava zagrebačka raspisala tjeralicu, a nakon nekog vremena aktivirane su i međunarodne tjeralice. Tada je već saslušano više stotina osoba.

Uhićenoj devetorici s Jelavićem na čelu određen je jednomjesečni pritvor, koji je produžavan sve do danas, unatoč žalbama njihovih odvjetnika. Tzv. službena preprata iz policijskih prostorija u Đorđićevoj do zgrade obližnjeg Županijskog suda pretvorena je u medijsku predstavu. Pognute, s rukama na leđima, svakog od devetorice uhićenika po dva su maskirana specijalca u crnim odorama provela kroz kordon novinara i znatiželjnika. Uokolp su bili gusto raspoređeni do zuba naoružani specijalci, a s krovova okolnih zgrada budno su motrili snajperisti.

Bio je to neviđeni spektakl za hrvatske TV gledatelje i čitatelje novina, no policijski istražitelji koji se godinama bore protiv organiziranog kriminala znali su da ono što mnogima tog trenutka izgleda kao velika pobjeda zapravo znači tek početak najteže borbe u kojoj više nema posustajanja ni odstupanja. Javnost je to počela prihvaćati nekoliko mjeseci poslije, kad su zaredala privođenja poslovnih ljudi, direktora, političara... Tek su tada obični ljudi shvatili koliko je točno ono što su i sami osjećali, a često među sobom i govorili, ali su ipak mislili da pojedini mediji pretjeruju: organizirani kriinal ima potporu u samom vrhu korumpirane vlasti.

Zbog toga će uhićenje Jelavića i društva, ako im sud dokaže ono za što ih terete, biti tek prvi korak u borbi protiv organiziranog kriminala, prvi korak u borbi u kojoj policija nikad neće do kraja pobijediti. Glavne poluge mehanizma koji proizvodi, potpomaže i održava organizirani kriminal, dakako, nisu na ulici - i još su na slobodi.

U toj borbi jednu od ključnih uloga na sebe je preuzeo i istražni sudac Radovan Ortynski, koji je 1.prosinca 1999. odredio pritvor uhićenicima i uhvatio se u koštac s oko 2000 stranica dokumenata nastalih nakon policijskih istraga ucjena, iznuda, prijevara nasilništava, zloporaba droge, pokušaja ubojstava, ubojstava... Pojedinačno ili u skupinama svi su uhićenici osumnjičeni za mnoga takva djela, a svi zajedno za pripadnost zločinačkoj organizaciji.

To je prvi slučaj u Hrvatskoj da je i službeno spomenuto postojanje zločinačke organizacije, a u samom početku istrage sudac Ortynski, na temelju policijskih istraga, načinio je još jedan presedan.  Pokojnog Zlatka Bagarića proglasio je vođom jedne zločinačke skupine, ali i ustvrdio da postoje i druge te da su međusobni sukobi rješavani i ubojstvima. Nakon podnošenja kaznenih prijava neke su ipak odbačene. Naprimjer, prijava Saše Vukadina protiv Nikice Jelavića, Rajka Momčilovića i Zorana Petrovića zbog iznude 200 tisuća maraka otpala je jer je Vukadin u međuvremenu prijavu povukao, pa je čak i tužen zbog krivokletstva. To je, međutim, bilo prije uhićenja Jelavića i ostalih. Nakon uhićenja čini se da se Vukadin ponovo "sjetio" da je iznuda ipak postojala.

Samo nekoliko dana nakon prve devetorice (Nikice Jelavića, Miljenka Žaje, Rajka i Velibora Momčilovića, Davora Zečevića, Đorđa Vuletića, Tvrtka Tomičića, Radovana Štetića i Miroslava Vukovića), poslije kratkog skrivanja, u pritvoru je završio i Davorin Sobjeslavski.

Tko je Nikica Jelavić?

Što se zapravo zna o dvanaestorici koja su već gotovo pola godine u pritvoru zbog sumnje za sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji pod vodstvom Zlatka Bagarića?

Prvookrivljeni Nikica Jelavić Bokser (37) rođen je u Gabeli kod Čapljine, ima srednju stručnu spremu, vojsku je odslužio u Sarajevu, oženjen je i ima troje djece. Nadimak je dobio jer se jedno vrijeme zaista bavio boksom. Suvlasnik je poduzeća za izradu pogrebne opreme Palma. Nakon smrti predsjednika Tuđmana u javnosti se nagovještalo da je upravo od Jelavićeve tvrtke naručen luksuzni mrtvački kovčeg za pokojnog predsjednika države.

Svjedoci kažu da samo Jelavićeva kuća pod Sljemenom vrijedi nekoliko milijuna maraka. Jelavić je poznat kao bliski prijatelj Zlatka Bagarića. Bio je uz njega i kad je ubijen, a tom je prigodom i sam jedva izbjegao smrt.

Jelavić je osumnjičen da je nakon Bagarićeve smrti preuzeo upravljanje njegovom zločinačkog organizacijom. Konkretno, sumnjiči se za pokušaj atentata na Vjeku Sliška i Jurja Dodića koji su izveli "neutvrđeni pripadnici" Bagarićeve zločinačke organizacije 29.siječnja 1995. u Maksimiru, kada je Sliško teško ranjen, kao i za posljednji atentat na Sliška, nakon kojega su uslijedila uhićenja. Jelavić je osumnjičen i da je, uz Žaju, Pripuza, Štetića i Vukovića sudjelovao u ucjeni, varanju i iznuđivanju liječnika Borisa Ljahnickog koji je tako oštećen za više od milijun maraka. Po informacijama Interpola, u Njemačkoj je evidentiran zbog krađe, pokušaja teške krađe i ilegalnog boravka.

Zoran Petrović Ivica (34) rođen je u Beogradu. Završio je samo osmogodišnju školu. Početkom devedesetih protiv njega je pokrenut kazneni postupak jer je pred svjedocima ubio Niku Mioča, kuma bivšeg boksača, a zatim saborskog zastupnika, Damira Škare. Unatoč tome mirno je došao na pogreb Zlatka Bagarića koji je, navodno i platio 100 tisuća maraka jamčevina za Petrovićev izlazak iz zatvora nakon Miočeva ubojstva.

U podzemlju Petrovića smatraju opasnim bešćutnim ubojicom. Njemački Interpol sumnjiči ga za ubojstvo, ucjenu, pružanje otpora, krivotvorenje, posjedovanje vatrenog oružja i krađu automobila. Stoga je dvojbeno hoće li ga Nijemci, koji su ga uhitili, uopće izručiti hrvatskom pravosuđu.

Krojf i ostali

Miljenko Žaja Krojf (41) rođen je u Krefliki kod Tomislavgrada. Završio je srednju školu i predstavlja se kao ugostitelj. Kao i Jelavić bio je uz Bagarića kad je ubijen. Možda je bio i najvjerniji "gazdi", ali nije kapacitet koji ga je mogao zamijeniti. Sredinom lipnja 1999. kad mu je u Dubravi, usred vožnje, eksplodirao automobil, ostao je teški invalid. Pretpostavlja se da mu je eksploziv podmetnut kako bi ubojstvom bliskog Bagarićeva suradnika tzv. Bagarićevu klanu bilo poručeno da više nije siguran. Iako je uhićen u stanu u Maksimirskoj ulici, odakle je odmah prevezen u zatvorsku bolnicu, službeno je Žaja prijavljen na adresi u Trnovčici, na kojoj je bio prijavljen i Bagarić te još nekoliko osoba iz njegove okoline. Interpol ga ima na popisu zbog utaje, krađe, krivotvorenja i ilegalnog boravka.

Zoran Pripuz Zoki (39) rođen je u Ričicama kod Imotskog. Ni on u Zagrebu nije živio na adresi na kojoj je prijavljen. Njegov brat vlasnik je tvrtke koja je izdašno donirala HDZ i družio se s mnogim političarima.

Rajko Momčilović Riba (31) rođen je u Ogulinu, a kao i još nekoliko osoba iz ove skupine živi na Knežiji. Završio je pedagošku školu ali se predstavlja kao obrtnik; neoženjen je, a vojsku je služio u Vinkovcima. U kolovozu 1992. prijavljen je zbog zloporabe droge. Pošto je u atentatu teško ozlijeđen Miljenko Žaja Krojf, Rajko Momčilović, zajedno s Damirom Džebom, u Zagrebačkoj ulici pretukao je policajca u civilu. Džeba i Momčilović navodno su vidjeli upaljač za daljinsko aktiviranje eksploziva u njegovim rukama. U istrazi nakon uhićenja osumnjičen je za likvidaciju Špejtima Tačija.

Velibor Momčilović Lola (26), Rajkov mlađi brat, rođen je kad se obitelj već preselila u Zagreb. Završio je srednju školu i nije oženjen. Njemački i nizozemski Interpol imaju njegovo ime u evidenciji zbog zloporabe droga.

Davor Zečević Zec (32) rođen je u Zagrebu. Nezaposleni je grafički dizajner. Osumnjičen je da je likvidirao Ivana Šakotu i Željka Šobota.

Davorin Sobjeslavski Lija (33) rođen je u Zagrebu. Također živi na Knežiji, ali mu je podrijetlo netipično za društvo u kojem se našao. Majka mu je, naime, operna pjevačica, a otac umirovljeni sudac. Službeno je neoženjen, ali živi s nevjenčanom ženom i malim djetetom. Zbog iznude Tibora Trstenjaka potkraj 1994. prijavljen je zajedno s Đorđem Vuletićem, a 1997., 1998. i 1999. prijavljen je zbog zloporabe droga. U siječnju 1998. prijavljen je i zbog teškog ozljeđivanja Drage Marelje. Zbog droge ga je zabilježio i njemački Interpol, a nedavno je zbog droge u Zagrebu osuđen na godinu i pol dana zatvora. Na suđenje je doveden iz pritvora.

Đorđe Vuletić Đoko (37) rođen je u Zagrebu, oženjen je i ima dvoje djece. Po zanimanju je suradnik u nastavi, a vojsku je služio u Beloj Crkvi. Do 1993. bio je policajac u PU zagrebačkoj. Već iduće godine nakon otkaza prijavljen je sa Sobjeslavskim za iznudu.

Tvrtko Tomičić Tvrdi (38) rođen je u Zagrebu. Prijavljen je kod oca književnika, ali zapravo živi na Vrbiku. Otac je troje djece, predstavlja se kao privatni poduzetnik, a jedan je od onih iz skupine koji nisu odslužili vojsku. Prijavljen je potkraj 1995. da je pokušao ubiti Ivicu Črtalića te da je s Damirom Džebom, početkom 1996. pokušao ubiti Željka Šobota. Njemački Interpol evidentirao ga je zbog zloporabe droga, a nizozemski ga sumnjiči za ubojstvo.

Radovan Štetić (40) rođen je u Zagrebu. Ekonomist je po zanimanju, i formalno najobrazovaniji u cijeloj skupini. Vojsku je služio u Beogradu. Oženjen je i ima dvoje djece.

Miroslav Vuković Olio (40) rođen je u Kutini, strojarski je tehničar, oženjen, otac jednog djeteta, oslobođen od vojske. Prigodom privođenja navodno je jedini pružio snažan fizički otpor. Pritom je slomio nos jednom policajcu. Vuković i njegova žena tvrde, naprotiv, da su policajci upali u kuću i bezrazložno premlatili Olija.

Osmrtnica živom čovjeku

Do danas se broj uhićenih i pritvorenih u Remetincu povećao na šesnaest, a Ivica Petrović uhićen je u Njemačkoj i čeka izručenje. Zoran Pripuz koji je, navodno, viđen u Njemačkoj nakon raspisivanja tjeralice, i dalje je na slobodi. Sudski spis povećao se čak na 5000 stranica, a još su se neki svjedoci, poput Vukadina, nakon uhićenja Jelavića i ostalih, osjetili sigurnijima. Tako je nastalo i svjedočenje jednoga od ključnih svjedoka koje je trebalo ostati tajna poznata samo malom krugu ljudi. No, očito je sadržaj svjedočenja dospio i do ljudi koje bi ono moglo spremiti u zatvor ili im bar izazvati silne nevolje s policijom i pravosuđem, kao i njihovim političkim zaštitnicima.

Stoga je netko tko se osjetio ugroženim očito odlučio uputiti jasnu poruku i tom svjedoku i istražnom sucu, ali i "prerevnim" policajcima, te "drskim" novinarima. U Jutarnjem listu naručena je stoga osmrtnica živom čovjeku. Bio je to svjedok čijem je imenu dodan "prigodni" nadimak Druker. U kratkoj poruci naručitelji osmrtnice podsjećaju ga da je navodni pokojnik znao govoriti da "kukavice umiru dugo". Poruka je lažno potpisana prezimenima istražnog suca Ortynskog i dvojice odvjetnika.

Kako su i urednici Jutarnjeg lista osmrtnicu vidjeli tek u prvome otisnutom izdanju, ona je potom izbačena. Sutradan je slijedio anonimni telefonski poziv uz prijetnju i objašnjenje kako je "osmrtnica trebala biti poslana u Njemačku prijateljima".

Iako je logična prva reakcija pomisao da su autori prijeteće lažne osmrtnice bliski Jelaviću i ostalima iz Bagarićeva klana, ne mora biti neiskren javni istup jednoga od njihovih branitelja, Ante Nobila, koji je ustvrdio da je to namjerno inscenirano da bi se uhićeni Bagarićevi ljudi dodatno kompromitirali. Nobilo je, naime, među onima kojima je poznat sadržaj spornog svjedočenja. Moguće je da njegova izjava samo potvrđuje teoriju da to svjedočenje precizno proširuje broj upletenih u rat u podzemlju i povezuje neka nova imena s najtežim kriminalom, uključujući i pojedine likvidacije. Zbog sadržaja tajnog svjedočenja jednoga od ključnih svjedoka - kojem identitet međutim, više nije zaštićen - ali i zbog sadržaja drugih dokumenata iz sudskog spisa o "zločinačkoj organizaciji", nedvojbeno ima razloga za veselje u podzemlju nakon suspenzije glavnog operativca zagrebačke policije u borbi protiv organiziranog kriminala i smjene njegova šefa.

Pošto su oni postali žrtve, u biti, amaterskog podmetanja s lažnom "predstavkom" navodno anonimnih policajaca te od boraca protiv kriminala postali nedokazani, ali prokazani, suradnici kriminalaca, dogodio se još jedan udar koji je zabrinuo ljude što vode istragu protiv Jelavića i ostalih. Odbijajući žalbu odvjetnika na odluku u produljenju pritvora, Vrhovni sud ipak je ukinuo članak odluke o pritvoru po kojem se pritvor određuje i zbog mogućnosti bijega ako pritvorenici iziđu na slobodu. Iako mogućnost bijega nije jedini razlog zbog kojega se može odrediti produljenje pritvora, pa ostaju i druge mogućnosti, ipak je neobično da suci Vrhovnog suda smatraju da ljudi, većinom s dosjeima u Interpolu, suočeni s optužbama za kriminalno udruživanje, iznude, ucjene, dilanje droge i ubojstva zaista neće pokušati pobjeći bude li odlučeno da se brane sa slobode.

Optužnica ili oslobođenje

Potkraj svibnja devetorici koji su uhićeni 28.studenoga lanjske godine i Sobjeslavskom, uhićenom dva dana poslije, istječe šestomjesečni pritvor. Ako dotad ne bude podignuta optužnica protiv njih, sva desetorica moraju biti puštena iz pritvora. Kako je u Hrvatskoj ukinuta institucija obveznog pritvora čak i za najteža kaznena djela, samo o sucu ovisi hoće li, nakon onoga što se dogodilo njegovim najbližim policijskim suradnicima iz istrage, te nakon navedene odluke Vrhovnog suda, odlučiti da Bagarićevi momci i dalje budu pritvoreni ili da iziđu na slobodu.

To je teška odluka, ali da ne izbjegava ni najteže odluke, istražni sudac Radovan Ortynski pokazao je ponovno potkraj prošlog tjedna, kad je odlučio saslušati i neke osobe za koje se pretpostavlja, ili zna, da su bile vrlo bliske s ljudima iz kriminalnog miljea. Među ostalima, odlučio je saslušati i bivšu glasnogovornicu Stjepana Mesića iz predsjedničke kampanje Ivanu Šikić te nekoliko policajki, ali, navodno, i još nekoliko osoba kojima se to nimalo neće svidjeti.

Jedno je sigurno: u klupko organiziranog kriminala zapleli su se mnogi koji bi se sad rado izvukli. Dosadašnja istraga protiv Nikice Jelavića i društva tek je početak raspletanja toga klupka. Ne pokuša li ga svim zakonskim sredstvima nova vlast odmotati do kraja, i sama će se u njega zaplesti. (kraj)

Izbor: Globus – travanj 2000.