U 50 procenata slučajeva, jedna istraga vodi ka drugoj. Upravo se to desilo kada je dokazano da je u mozgu i vlasima bugarskog komunističkog vođe Georgija Dimitrova pronađena prekomjerna količina žive. Priča je počela u sofijskom Muzeju istorije dok sam istraživala kako su kola bivšeg bugarskog kralja Borisa III ukradena iz Bugarske i završila čak u Las Vegasu, u Nevadi, kao najekskluzivniji eksponat jedne privatne kolekcije automobila.

U 50 procenata slučajeva, jedna istraga vodi ka drugoj. Upravo se to desilo kada je dokazano da je u mozgu i vlasima bugarskog komunističkog vođe Georgija Dimitrova pronađena prekomjerna količina žive.

Otišla sam u sofijski Muzej istorije gdje sam istraživala kako su kola bivšeg bugarskog kralja Borisa III ukradena iz Bugarske i završila čak u Las Vegasu, u Nevadi, kao najekskluzivniji eksponat jedne privatne kolekcije automobila.

Na moja pitanja odgovarala je direktorica Muzeja. Na kraju razgovora, iznenadila me je jednom rečenicom – “Nikada nije postojala mumija Georgija Dimitrova u mauzoleju u centru Sofije. Klanjamo se komadu drveta koje je pokriveno razvučenim ostacima kože,” dodala je.

Bila sam zabezeknuta. Nisam mogla vjerovati. Pomislila sam da je to izuzetno tlo za novu istragu.

Odmah narednog dana pojurila sam za istinom. A ona se nije mogla naći samo na jednom mjestu – morala sam pronaći svjedoke koji su radili u Mauzoleju da bih vidjela da li mumija postoji. Odmah narednog dana, pronašla sam jednog od ljudi koji je bio zadužen za  Mauzolej i Dimitrovljevo tijelo – vanredni profesor Peter Galabov sa Instituta za eksperimentalnu morfologiju i antropologiju bugarske Akademije nauka. Četrnaest godina se ovaj pedesetdvogodišnjak brinuo o Dimitrovljevom tijelu. Zanat je naslijedio od svog oca, čuvenog profesora anatomije Georgija Galabova, koji se brinuo o mumiji prije njega, od dana kada je postavljena u Mauzolej 1949. godine.

Čim je saznao zbog čega ga trebam, Galabov me je prekinuo: “To su gluposti. Mogu da se zakunem da je postojalo tijelo sa mišićima, kostima i kožom”. Potanko mi je opisao na koji način su se on i njegov tim starali o tijelu. Međutim, nakon pada komunizma 1989. godine, odlučeno je da se Dimitrovljevo tijelo sahrani prema tradicionalnim običajima, što se i desilo 18. jula 1990. godine. Prije toga, Galabov je uspio da uzme samo jedan uzorak sa mumije i mozga komunističkog vođe, koji se čuvao u posudi u laboratoriji ispod Mauzoleja. Kada sam ga upitala zbog čega bi mu uzorak trebao, nepokolebljivo mi je odgovorio: “Zato što sumnjam da je Dimitrov otrovan”.

Njegove sumnje pobudilo je nekoliko činjenica. U ruskom časopisu “Ogonek”, naišao je na fotografiju Dimitrova i njegovog sina Bojka koja je snimljena u sanatoriju Boroviha, SSSR, mjesec i po prije smrti. Činilo se da je savršenog zdravlja – a onda je, za kratko vrijeme, postao neprepoznatljiv.

Kasnije je Dimitrovljeva supruga pričala kako je njegov poslednji odlazak u Moskvu bio čudan. Aprila mjeseca 1949. godine, na sofijski aerodrom sletio je Berija iz SSSR-a. Obavijestio je DImitrova da ga Staljin hitno zove. Dimitrov je zamolio da mu se da malo vremena da uzme lične stvari. Berija je glatko odbio: “Naći ćeš sve što ti treba u Moskvi, druže Dimitrov”.

“Šta je uzrokovalo tako hitan odlazak?” pitao se Galabov. Vjerovao je da Dimitrov nije odobravao mnoge aspekte Staljinove politike, i javila mu se sumnja da je smrt komunističkog vođe začinjena misterijom. Odlučio je da, prije sahrane, uzme uzotrak sa “šefove” mumije. J

oš od mojih prvih predavača iz istraživačkog novinarstva znam da novinar treba uvijek biti spreman. Nikada se ne zna u kojem trenutku će se javiti ili odakle će stići novi osjećaj ili osnova za istragu. Dok sam istraživala nestala kola kralja Borisa III, iznenada se pojavila tema: “Da li postojala mumija Georgija Dimitrova?”, tako da je preda mnom bio novi izazov: “Da li je Dimitrov otrovan?”

Nakon 20 godina iskustva u ovoj profesiji, ne volim da pustim osjećaj koji me preplavi. “Kvalitetan novinar će iscrpiti sve moguće izvore i sredstva kako bi stigao do prave istine”, naučio mje je jedan od predavača novinarstva, jedan od najboljih istraživačkih novinara u Bugarskoj, Georgij Tambuev. Nije se zadovoljavao samim otkrivanjem problema, nego je žurio da nađe odgovor.

U ovom slučaju, nije bilo dovoljno objaviti intervju sa Galabovim sumnjama. Bilo je očigledno da se do konačnog, utemeljenog i pravog odgovora moglo doći samo pažljivim ispitivanjem mozga i vlasi.

Odlučila sam, stoga, da objavim intervju, a zatim sprovedem i organizujem istraživanje – da li je Dimitrov otrovan – putem stručne analize ostataka mozga i kose.

Upitala sam Galabova kako bi se to moglo izvesti. “Naš institut nema takvu opremu”, objasnio je Galabov, “ali spreman sam poslati potreban materijal u Institut za kriminologiju, gdje imaju potrebne aparate kojima se mogu otkriti najmanji tragovi otrova”. Imaju i svoje veoma moderne sisteme za analizu DNK.

Upravo sam to i učinila. Ubijedila sam glavnu urednicu, Vanelinu Gočevu, da bi vrijedilo da naše novine “24 časa” organizuju analizu i jednom za svagda daju konačan odgovor na pitanje – da li je Dimitrov otrovan.

Dala mi je zeleno svjetlo. Ostalo nije bilo teško – latila sam se organizovanja  stručne analize.

Poslala sam pismo tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, Bogomilu Bonevu, tražeći pismenu dozvolu da se analiza obavi na Institutu za kriminologiju koji je pod njegovim ministarstvom. Uskoro sam dobila pozitivan odgovor. Pozvala sam dva naučnika sa Instituta i zamolila ih da pođu sa mnom da uzmemo uzorke za eksperiment.

Nekoliko sedmica kasnije, Galabov je, na moje oči, uzeo 0,79 grama Dimitrove kose kao uzorak. “Ispitaćemo kosu na prisustvo teških metala”, najavio je viši saradnik na istraživanju, Jončo Jonov sa Odjeljenja za morfološku biološku i toksikološku hemiju i saradnik na istraživanju Marko Lalčev sa Odjeljenja za fizikalnu hemiju Instituta za kriminoloigiju. Rekli su da će koristiti ne samo laboratoriju Instituta, nego i drugu, koja ima noviju opremu.

Uzorci su analizirani na dva instituta i na osnovu dva metoda. Atomska apsorpcija urađena je u Centralnoj veterinarsko-medicinskoj laboratoriji u Sofiji. Analiza je pokazala količinu žive nekoliko puta veću od dozvoljene, a vrijednosti su graničile sa sumnjom da se radi o trovanju.

Spektometrijska analiza atomske emisije sa induktivnom plazmom urađena je u Centraloj laboratoriji za kontrolu pesticida, nitrata, teških metala i đubriva u Sofiji. Analiza je, opet, pokazala visoke količine žive. “Nikada nismo vidjeli tako visoke indikatore”, rekao je Lalčev. “Da je živa bila u okviru uobičajenih vrijednosti, tu bismo stali. Sada ćemo morati otkriti odakle tolika količina žive”, dodao je Jonov.

Ubrzo nakon prva dva eksperimenta, uzorak kose odnesen je u treću laboratoriju – Insitut za opštu i neorgansku hemiju bugarske Akademije nauka. Kako bi bili apsolutno sigurni, stručnjaci iz druge dvije laboratorije ponovo su baždarili aparate i ponovili analize. Rezultati su bili identični.

Tražila sam ovu treću provjeru pošto nisam željela da nagađam i čitaoce navodim na pogrešan put. Zbog toga su, nekoliko mjeseci kasnije, stručnjaci odlučili da ispitaju Dimitrovljev mozak na teške metale.

Sve sam organizovala kao i prije. Pozvala sam stručnjake sa Instituta za kriminologiju i vodećeg patologa u Bugarskoj i zamolila ih da dođu Galabovu laboratoriju i uzmu uzorke Dimitrovljevog mozga. Dvije analize koje su rađene u dvije laboratorije finansirane su i izvršene po nalogu novina “24 časa”.

Naučnici, među kojima je bio jedan od najeminentnijih forenzičara Bugarske, prof. Stojčo Radanov, uzeli su nekoliko uzoraka mozga Dimitrova. Šest uzoraka i 50 grama rastvora u kojem je mozak čuvan 50 godina stavljeni su u 8 staklenih posuda.  Analiza je urađena u Centralnoj hemijskoj laboratoriji glavne carinske direkcije i Institutu za opštu i neorgansku hemiju bugarske Akademije nauka. Ponovo je pronađena prekomjerna količina žive u Dimitrovljevom mozgu.

“Visoke vrijednosti nisu uvijek siguran indikator trovanja”, rekao je prof. Radanov. Moguće je da je nagomilavanje žive u organizmu posljedica liječenja, zato što su ranije u terapiji često korištene injekcije Novorit, koje sadrže živu. Međutim, nije isključio mogućnost trovanja i podsjetio da su, prije izvjesnog vremena, naučnici u Londonu analizirali Napoleonove vlasi u dva odvojena reaktora sa neutronskim zračenjem, i dvije analize su pokazale visoku koncentraciju arsenika. “Kako bismo imali osnovu za poređenje, narediću da se uzmu kontrolni uzorci sa dva tijela nastradalih u saobraćajnoj nesreći”, obećao je profesor. Rezultati su bili gotovo za nekoliko mjeseci. Prevazišli su čak i najrealnija očekivanja – u mozgu Dimitrova nađena je količina žive koja je nekoliko puta bila veća od uobičajenih vrijednosti za normalne procese metabolizma u čovjekovom organizmu – 2,33 mg/kg.

Nema potrebe reći da su 24 časa redovno pratile svaku fazu istrage. Željeli smo da prezentujemo činjenice onakve kakve su.

Međutim, onda se desilo nešto što me je zaprepastilo – uprkos kategoričnim činjenicama, naučnici su se podijelili u dva tabora. Bez obzira na numeričke indekse, prof. Stojčo Radanov rekao je da ne može dati konačan odgovor na pitanje “Da li je Dimitrov otrovan?” Negdje između, nalazio se vodeći stručnjak za toksikologiju u Bugarskoj – prof. Aleksandar Monov. Drugi forenzičar, prof. Georgij Cekov, koji je doktorirao na području forenzičke toksikologije, bio je kategoričan: “Nema sumnje – Dimitrov je otrovan!!” Do istog zaključka došla su dva naučnika sa Instituta za kriminologiju, koja su uzela prve uzorke kose, a zatim i tijela.

Nekoliko mjeseci kasnije, anonimni pukovnik državne bezbjednosti podržao je tu teoriju nakon što je pročitao intervju sa Peterom Galabovim. Gospodin me je nazvao u redakciju da potvrdi sumnje Petera Galabova u pogledu trovanja koje je ovaj izrazio u intervjuu. Kada sam pitala da li možemo da se nađemo i da mi da više detalja, prekinuo me je. O sumnji u pogledu Dimitrovljeve smrti čuo je od svog šefa, ali mu je, nedjelju dana kasnije, rečeno da to zaboravi – bio je uplašen. “Do tada, nije bilo uobičajeno istraživati Ruse”, rekao je pukovnik. Dodao je da je već u godinama i da ne želi da istinu nosi na savjesti.

Jednog dana, pozvan je u šefov kabinet i rečeno mu je da se, operativnim putem, došlo do informacije o misteriji koja se vezivala za smrt Georgija DImitrova. Naređeno mu je da preuzme slučaj. “Zaledio sam se. Jedino što sam se usudio da pitam bilo je gdje da tražim istinu”. Šef je dugo ćutao. Ohrabrio sam se i prekinuo tišinu: “Njemačka?” Razmišljao je neko vrijeme, a zatim, prilično tiho, rekao: “Ne. U Moskvi” – tonom koji je govorio da sam mogao i sam da pretpostavim. Međutim, to je za mene bilo kao grom iz vedra neba”, kazao je pukovnik.

Čuvao je tajnu sve do sada zato što je potpisao izjavu da informacije i podatke do kojih dođe u toku službe neće iznositi u javnost. Uprkos tome, odlučio je da nazove 24 časa zato što je u dobi od 78 godina, šef je umro, a neko bi mogao početi spekulisati istinom. Šef mu je, još onda, rekao da sumnja da je Dimitrov otrovan živom dok je bio u sanatorijumu blizu Moskve. Tamo je Dimitrovu obezbijeđen kabinet i sto od punog drveta. Pukovnik je pretpostavljao da je jedna fioka imala duplo dno sa živom. Dimitrov je bolovao od astme, a živina isparenja bila su dovoljna da ubiju i zdravog čovjeka, kamoli bolesnog. Međutim, sumnjao je da bi se tragovi takve operacije mogli pronaći.

Kao što sam rekla, ovaj anonimni izvor nazvao me je nakon objavljivanja intervjua sa Galabovim. To mi je dalo nadu da je put kojim tragam za istinom – analiza i stručni nalazi – pravi put.

Najveći problem u ovoj istrazi bio je što 24 časa nisu imala dovoljno sredstava da se istraživanje privede kraju – recimo, vještačenjem zapadnih stručnjaka. Pored najmodernijih naučnih metoda, oni imaju još jednu prednost – nisu podložni iskušenjima koja nose predrasude ideologije i vremena, i oslanjaju se samo na podatke iz analize.

Kasnije mi je rečeno da su kolege sa ruske televizije snimile dokumentarac i postavile pitanje Dimitrovljeve smrti. Tako, ovo pitanje i danas nosim kao zjenicu oka svog.