Da li je danas jedini razlog za održavanje u životu crno-bijele fotografije patiniranje sadašnjosti, dodatna viktimizacija već ojađenih ili kičerajsko evociranje nostalgije? Piše Namik Kabil.

Imam problem sa crno-bjelim fotografijama koje nisu iz vremena kada nije bilo kolora već su iz ovog obojenog vakta, otkadgod on traje- savremenim reklo bi se.
Smeta mi to patiniranje sadašnjosti jer ima tu neke usiljene nostalgije koja je obično patetična jer se tiče, čini mi se, naše fascinacije prošlim vremenom. Ono juče kao da je samo po sebi mistificirano vječnom temom prolaznosti pa je uvijek nekritički bolje nego ovo danas.

Crno-bijela sjeta

Ne mislim da je to fotografsko osvrtanje za prošlim uvijek svjesno, ali nije zbog toga manje prisutno. Na onim stvarno crno-bijelim fotkama koje su nastajale kad je kolor film bio manje dostupan mi smo - uh, zavisi naravno od godišta jer namah shvatih da znam poprilično onih koji imaju i kolor fotke iz djetinstva – jebi ga, bili mlađi, imali više preostalog vremena pred sobom.

Pa dalje, poznata crno-bijela sjeta koja nas prožima kada gledamo fotke dragih nam ljudi koji nisu više među nama, pa sve do fotografija onih koje nismo stigli drugačije ni upoznati već samo preko zamrznutih pogleda. Mi se zapravo sjećamo svih tih lica uglavnom zahvaljujući upravo fotografijama, doduše i video i inim zapisima. Sjetan je to osjećaj, pozlaćen nepovratom. Naravno da nije neprirodno nostalgično prizivati vrijeme kada smo i svijet i mi bili mlađi, naprotiv, čini se to ljudski i očekivano. To što mi u frkovitoj svakodnevnici naizgled kao ne mislimo previše o neizbježnoj i zastrašujućoj prolaznosti svega i uvijek, ne znači da je ta misao manje prisutna u nama. A fotografija je ta koja može zaustaviti vrijeme, pa makar samo na papiru, ili ekranu, monitoru.

Očigledno, današnji crno-bijeli format nije rezervisan samo za kadrove onih koji su ugroženi, jadni, koji su stvarno na tragičnom putu od sivila ka crnilu. Pa čak i slikajući njih koje treba pokazati svijetu zbog njihove ljudske drame ili tragedije, zar ih crno-bijelom dodatno ne viktimiziramo, manipulišemo njhovim jadom, zar time ne guramo i njih i sebe na na rub propagande. Zar to nije namještanje fotografije, pa makar samo po emotivnoj reakciji koju smo ciljano htjeli proizvesti. Ili upravo po tome.

Ali zašto nasilno težiti nostalgiji slikajući crno-bjelim formatom danas? Ako ljudi oduvijek žele da izgledaju mlađe, ako se pare troše na takve modno-operativne zahvate, ako je to opet negdje i razumljivo jer se želi makar i prividno usporiti to prokleto vrijeme, zašto onda postarujemo fotografije slikajući crno-bjelim. Zašto je tu starije bolje. Da bi prikazali kako je siva i sumorna današnjica? Šupalj argument, ubi propuh iz njega jer očigledno današnji crno-bijeli format nije rezervisan samo za kadrove onih koji su ugroženi, jadni, koji su stvarno na tragičnom putu od sivila ka crnilu. Pa čak i slikajući njih koje treba pokazati svijetu zbog njihove ljudske drame ili tragedije, zar ih crno-bijelom dodatno ne viktimiziramo, manipulišemo njhovim jadom, zar time ne guramo i njih i sebe na na rub propagande. Zar to nije namještanje fotografije, pa makar samo po emotivnoj reakciji koju smo ciljano htjeli proizvesti. Ili upravo po tome.

Šuplji argument sjenke

Dalje, sumnjivi argument da se crno-bjelim formatom može dobiti ta neka sjena i kontrast koji se ne mogu dobiti kolorom također ne piju previše vode jer je kolorom to možda samo teže proizvesti. Ovakvi pokušaji da se objasni ljepota crno-bijelog kontrasta naprosto prečesto uklizavaju u zamku već spomenute priče o sjetnoj patini koja nije sporna kao očigledni rezultat i zbog toga upravo bode oči jer flertuje sa kičom, jer se tome manipulativno težilo pa makar i nesvjesno. Čini se da je prečesto ta crno-bijela patina ogoljena do ambalaže koja treba da proda sadržaj koji, i ako možda nije bio sporan, postaje upitan zbog pakovanja. U produkt dizajnu to privlačenje kupaca i povećanje prodaje je dobro i poželjno. Da, dobro, jeste, ali sa ljudskim duhom nije baš uvijek sve do prodaje. (Ako ideja da se sve treba agresivno prodavati svima i to što skuplje jeste temelj poznate novosvjetske liberarne religije novca, ja sam onda možda ateista.)

Ako ideja da se sve treba agresivno prodavati svima i to što skuplje jeste temelj poznate novosvjetske liberarne religije novca, ja sam onda možda ateista.

Ovo je važno za održavanje u životu crno-bijele fotografije jer je u globalnoj prodaji medijski crnohroničarski senzacionalizam tražena roba. Reći će neki, pa nije valjda danas jedini razlog za crno-bijelom fotografijom patiniranje sadašnjosti, dodatna viktimizacija već ojađenih, kičerajsko evociranje nostalgije. Možda je pitanje, ne da li bi određena fotografija radila i da nije crno-bijela, već kako bi radila, kako bi je doživljavali.

Ako neko iz savremenog rata – ovdje sam mjeru savremenosti ograničio na kolor i crno-bijeli format – pošalje crno-bijele fotografije u svijet, šta je poruka? Da je to već prošlost, sjećanje? Da se istorija ponavlja? Da su jadni još jadniji? Teoretski a i praktično, trebao bi subjekat ili situacija koja je DANAS uslikana crno-bijelom imati očigledno opravdanje zašto nije u boji. Mislim na opravdanje koje je makar malo validnije od patiniranja zidova u tranzicijskim restoranima da bi izgledali kao… tratorija u Toskani.

Ako neko iz savremenog rata – ovdje sam mjeru savremenosti ograničio na kolor i crno-bijeli format – pošalje crno-bijele fotografije u svijet, šta je poruka? Da je to već prošlost, sjećanje? Da se istorija ponavlja? Da su jadni još jadniji? Teoretski a i praktično, trebao bi subjekat ili situacija koja je DANAS uslikana crno-bijelom imati očigledno opravdanje zašto nije u boji.

Kič je često vezan za kontekst. Ako milioner postavi Van Gogovu sliku u lift, očigledno da se Van Gog nije puno promijenio ali je situacija u kojoj se našao više nego upitna (Calinescu). Crno-bijele fotke danas ne moraju same po sebi biti kič ali je ambijent u kojem funkcionišu često sumnjiv.

Crno-bijeli kadrovi ljetovanja u Dubrovniku

Ne kažem da treba svi da teže čistim umjetničkim ezoterijama, validno je da se ljudi i svjesno i nesvjesno žele i vole poigravati sa nostalgijom i patinom, spontanom i usiljenom. Zašto ne otići na more 2012. godine i vratiti se sa memorijskom karticom punom crno-bijelih kadrova iz Dubrovnika. Problem je što se u onim više umjetničkijim fotografskim sferama – tu svakako ne računam dizajnersko-turističke kataloge širokog spektra – često sumnjivo upotrebljava crno-bijela koju možda treba testirati upravo njome- šta je ustvari taj kadar lišen spomenute patine?

Nisam siguran da bi bilo previše fotografija koje bi izgledale jače u kolor nego u crno bijeloj verziji. Ovo je vječno pitanje mjere u stvaralačkom procesu. Možda nije slučajno što se u svemogućem photoshopu može od kolora napraviti crno-bijela ali ne može obratno. Iako je manipulacija crno-bijelom starija od photoshopa kao da se negdje povezala sa dijagnozom umjetničara: Imate neku sjenu na lijevom krilu stvaralačke duše i ne možemo je, na žalost ili na sreću, izbrisati ni u photoshopu.

Ali, dobro se prodaje i to je valjda jedina mjera stvari.