Na ulazu u Muzej novinarstva u Washingtonu stoji natpis: „Novinarstvo je uglavnom sve ono što neko moćan i važan želi da sakrije i zataška“. WikiLeaks se upravo time rukovodi i stoga zaslužuje svaku podršku.

Jedni ga uzdižu u nebesa, drugi ga smatraju ličnošću godine u svijetu, treći bi ga rado likvidirali, četvrti se zadovoljavaju time da ga drže u zatvoru makar i pod lažnom optužbom. Jedni ga vide kao novinara bez premca, drugi kao špijuna... Julian Assange, idejni tvorac i glavni stub sada već čuvenog WikiLeaksa, danas je planetarna zvijezda koju i slave i mrze.

Između tih krajnosti ravnodušnih nema. Ni kod političara, niti među novinarima. Ima, istina, onih koji ga omalovažavaju i koji tvrde da on ništa naročito nije uradio (!) i ništa naročito otkrio, kao što ima i onih koji misle da poslije WikiLeaksa više ništa neće biti isto.

 

Diplomatska dlaka i ćud

Julian Assange je van svake sumnje uzdrmao jedan otuđeni svijet koji nam je bio i dalek i tajanstven i njegove uspostavljene norme i pravila. Svijet vlasti i diplomatije koji je pravio i skrivao informacije, ne za nas i za opšte dobro, već za sebe. Koji je živio od njih i upravljao svima nama a da mi o svemu tome nismo puno ni znali, niti smo na to mogli uticati.

On nam je sada omogućio da konačno saznamo i da dobijemo potvrdu za sve ono što smo naslućivali ili pretpostavljali. Omogućio nam je da dobijemo pisane dokumente o tome da saudijski establišment finansira terorističke grupe, da američka državna tajnica špijunira vrh UN, da su američki vojnici u Iraku mučili zarobljenike i da su vlasti Sjeverne Koreje Iranu slale BM-25 rakete čiji domet seže do Zapadne Evrope. Ali, saznali smo i prave tračeve o Angeli Merker („teflon političarka“), o predsjedniku Nicolasu Sarkozyu („impulsivan i hiperaktivan autokrata“), o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu („mafijaš na čelu mafijaške države“) ili o Silviju Berlusconiju („ljubitelj divljih zabava“)... I to je tek početak, kap u moru od 250.000 dokumenata i depeša, koje će tek ugledati svjetlo dana.

Jedan zapadni diplomata mi je upravo ovih dana u Sarajevu rekao da ga je „afera WikiLeaks“ natjerala na veći oprez u pisanju diplomatskih izvještaja.

„I ranije sam“, rekao mi je, „svoje depeše pisao s najvišom pažnjom, računajući da će one jednog dana, za 30, 40 ili 50 godina, biti dostupne javnosti. Sad moram biti još obrazriviji!“

Jedan zapadni diplomata mi je upravo ovih dana u Sarajevu rekao da ga je „afera WikiLeaks“ natjerala na veći oprez u pisanju diplomatskih izvještaja.

Hoće li njegovi izvještaji i njegove diplomatske depeše odsad biti manje tačne i manje autentične? Ne vjerujem. Možda će biti manje sočne i u njima neće biti uobičajenih diplomatskih i političkih tračeva? Možda će ambasadori i druge diplomate ubuduće biti manje iskreni nego što su bili? Ali, uvjeren sam da to neće ništa bitno promijeniti u načinu na koji funkcionira taj svijet. Diplomatija će možda mijenjati dlaku (retoriku i stil), ali ćud neće. Od toga štete biti neće, ali ni neke naročite koristi.

Mogle su promijeniti svijet

Ili bi ipak moglo biti neke koristi? Bar nekad.

Urednik i ombudsman u „New York Times” Arthur Brisbane analizira zašto su u demokratskom društvu toliko bitne informacije koje nudi WikiLeaks. Bez nepotrebnih i pretjeranih objašnjenja on navodi samo neka WikiLeaksova otkrića koja se odnose na danas najveća žarišta u svijetu, na Sjevernu Koreju, Pakistan i Iran.

Ipak dva njegova dodatna primjera iz bliske prošlosti dovoljno su ubjedljivi dokazi da su neke informacije, da su bile objavljene, mogle promijeniti tok istorije. I svijet.

Da je, kaže on, prije 46 godina „New York Times” posjedovao dokument/informaciju da je tadašnji američki presjednik Lindon B. Johnson namjeravao da napadne Sjeverni Vijetnam na osnovu netačnih informacija o incidentu u zalivu Tonkin, da li je to trebao objaviti?

Da je prije nekoliko godina „New York Times” imao dokumentovane dokaze da su bez osnova bile tvrdnje tadašnje Bushove administracije da Sadam Hussein posjeduje oružja masovne destrukcije, da li ih je trebao objaviti?

Da je prije 46 godina „New York Times” posjedovao dokument/informaciju da je tadašnji američki presjednik Lindon B. Johnson namjeravao da napadne Sjeverni Vijetnam na osnovu netačnih informacija o incidentu u zalivu Tonkin, da li je to trebao objaviti?

 

Da je prije nekoliko godina „New York Times” imao dokumentovane dokaze da su bez osnova bile tvrdnje tadašnje Bushove administracije da Sadam Hussein posjeduje oružja masovne destrukcije, da li ih je trebao objaviti?

Na oba ova pitanja danas nema novinara i urednika koji bi imali dilema. Da su novine posjedovale takve dokaze i da su ih objavile, vjerovatno rata u Vijetnamu ne bi bilo (i svih trauma i sindroma nakon toga), niti kaznene ekspedicije protiv Iraka koja ni do danas nije okončana.

Da smo znali što nismo – ko zna šta se ne bi dogodilo što smo već vidjeli i ko zna u kakvom bismo svijetu danas živjeli. Dakle, zar nemamo pravo da znamo? Da znamo prije nego nas to što ne znamo udari po glavi.

Najveća dilema svakog urednika

Objaviti ili neobjaviti je najveća dilema svakog urednika i novinara. I ja sam je povremeno imao dok sam bio na čelu „Oslobodjenja“ dvije posljednje ratne i naredne tri poratne godine. Izdvojio bih danas samo jednu epizodu koja mi se čini značajnom i koja se odnosila na moju ličnu prepisku s tadašnjim predsjednikom ratne vlade BiH Harisom Silajdžićem.

Tri-četiri dana nakon pada Srebrenice Haris Silajdžić je na sjednici vlade oštro kritikovao sve medije u Sarajevu, prebacujući praktično odgovornost na novinare, koji mu se „cijelo to vrijeme nisu obraćali“ dok su ga pozivali novinari iz cijelog svijeta. Mi smo naravno tu njegovu izjavu objavili, ali sam mu ja istog dana napisao argumentirano pismo i dokazivao da su mediji u Sarajevu, uključujući i „Oslobođenje“, imali sve informacije iz Vlade, ali i s lica mjesta, iz Srebrenice, posredstvom radio operatera i da nismo imali razloga da tražimo njegove izjave. Napisao sam i da novinari ne mogu nikako biti odgovorni za tragediju Srebrenice već on, Vlada i njegovi ministri, uz sve druge faktore. Naveo sam mu i činjenicu da je 24 sata prije pada Srebrenice ministar u toj vladi (Hasan Muratović) javnosti pružao „čvrsta uvjeravanja dobijena u UN“ da pada Srebrenice neće biti. 

Dan ili dva nakon tog pisma dobio sam Silajdžićev odgovor u kojem je bila samo jedna vrlo kratka i kategorična rečenica („nisi u pravu“) i njegov potpis skoro preko cijele strane. Sve u službenom pismu i s pečatom Vlade.

Nisam objavio svoje pismo, reagovanje, jer sam zaključio da tragedija Srebrenice, čije smo razmjere tada tek naslućivali, ne smije pasti u sjenku jedne neodmjerene i vrlo neukusne kritike i mog odgovora na nju. Ali, kad sam dobio Silajdžićev odgovor, vrlo drzak i bez argumenata, bio sam u još većoj dilemi da to ipak objavim. Nisam, opet zbog Srebrenice.

Nisam ni danas siguran da li sam, u okolnostima u kakvim smo tada živjeli i radili, bio u pravu. Mene je tada vodio kriterij dobrog ukusa, ali sam svjestan da je taj kriterij danas potpuno potisnut u našem novinarstvu i da sada ja ne bih imao podršku kolega za moje opredjeljenje prije 15 godina.

Legalno, autentično i provjerljivo

Ova pisma nemaju značaj informacija kakve pominje ombudsmen „New York Timesa” i njihovo (ne)objavljivanje nije moglo uticati ni na što bitno. Ali, ni najveći broj skrivanih i neobjavljenih informacija u principu nisu takvog karaktera da mogu promijeniti tok istorije. To se vidi i na primjeru većine informacija koje „WikiLeaks“ sada objavljuje, što im ne umanjuje značaj.

Objaviti ili ne objaviti - ipak ni danas nije prevazidjena dilema. U slučaju WikiLeaksa kriterij dobrog ukusa ima tek drugorazredni značaj (ali ne bi smio biti potpuno isključen) i prednost ima kriterij javnog interesa. Da bi on bio ispunjen potrebno je odgovoriti na tri osnovna pitanja: da li je informacija dobijena na legalan/legitiman način, da li je autentična/istinita i da li služi interesima javnosti.

Objaviti ili ne objaviti - ipak ni danas nije prevazidjena dilema. U slučaju WikiLeaksa kriterij dobrog ukusa ima tek drugorazredni značaj (ali ne bi smio biti potpuno isključen) i prednost ima kriterij javnog interesa. Da bi on bio ispunjen potrebno je odgovoriti na tri osnovna pitanja: da li je informacija dobijena na legalan/legitiman način, da li je autentična/istinita i da li služi interesima javnosti.

Odgovori na ova pitanja nisu tako jednostavni kao što izgleda na prvi pogled. Je li WikiLeaks dobio stotine hiljada dokumenata i informacija na legalan i legitiman način? To ne znamo, iako možemo vjerovati da su za njega radile stotine tzv. zviždača i hiljade hakera. Šuplja birokratija, u kojoj sjedi stotine i hiljade zviždača, može biti samo dobra za demorkatiju. WikiLeaks je ohrabrio sve njih uime opšteg dobra. Što ih bude više, utoliko bolje. Autentičnost i istinitost njihovih informacija, međutim, nije uvijek moguća, ali provjerljivost nije ništa manje obavezna. Provjeravanje i dopunjavanje svake tako dobijene informacije osnova je dobrog istraživačkog novinarstva (afera „Watergate“).

A tek odgovor na pitanje šta je u javnom interesu? Je li to sve što bi moglo zanimati javnost? Teško... Kako onda služiti javnom interesu a ne podleći javnoj znatiželji? Postoje i tu dodatna pitanja koja olakšavaju put do odgovora. Taj test ponovo sadrži tri osnovna pitanja: da li su informacije bitne za javnu raspravu, da li govore o nezakonitosti i o nepravdi i, konačno, mogu li doprinijeti odgovornosti i transparentnosti u društvu? Osnovna ideja je da je u javnom interesu uvijek nešto što predstavlja zajedničku dobrobit i koristi za opšte blagostanje!

Profesionalni standardi

Na ulazu u Muzej novinarstva u Washingtonu stoji veliki natpis: „Novinarstvo je uglavnom sve ono što neko moćan i važan želi da sakrije i zataška“.

Julian Assange i njegovi saradnici se upravo time rukovode i zaslužuju svaku podršku u tome. Naravno, sve dok služe javnosti i ispunjavaju temeljne profesionalne standarde.