SP i mediji: mnogo fudbala i previše politike

SP i mediji: mnogo fudbala i previše politike

U 23 sata po srednjoevropskom vremenu dvadešetsestog juna ove godine CNN je kao “breaking news” javio “Pobjeda Gane”. Značaj ove vijesti je da nije naslovljena “Američki poraz” pošto je afrička reprezentacija upravo njih pobijedila na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi koje je očito promijenilo neke ustaljenosti u medijskom izvještavanju.

Predug i preskup put do Južne Afrike

Predsjednik FIFA-e Sep Blatter objavio je na svom twitteru da mu je Bill Clinton tokom prethodne utakmice rekao da “fudbal zbližava ljude”. Ovom rečenicom bivši američki predsjednik sigurno neće ući u antologije misli velikih ljudi ali se pridružio masi koja razmišlja i diskutuje značaj fudbala u modernom svijetu. Ovom porivu nije odolio ni bosanskohercegovački pozorišni reditelj Haris Pašović koji je u u najčitanijem bošnjačkom dnevniku Avazu opisao svoje kontradiktorne osjećaje: “S jedne strane ljubomora i radost kada pati ego naših susjeda; s druge strane, sreća zbog toga što neko od nas sa Balkana pokazuje svijetu kako se kod nas dobro igra fudbal”. Izgleda da je umjetnik podijelio osjećaje s većinom medija sa sjedištem u Sarajevu. Novinarima je put od Bosne i Hercegovine do Južne Afrike bio predug i znatno važnije preskup, pa je tako Pašović jedan od rijetkih građana ove zemlje koji je zapravo i prisustvovao barem jednom dijelu prvenstva.

Materijalno siromaštvo društva ogleda se u medijskoj prezentaciji prvenstva u Bosni i Hercegovini. Urednik sportske redakcije državne televizije nakon slanja trojice komentatora u Južnu Afriku na završni dio prvenstva navodi: “Kamo sreće da je bilo mogućnosti i finansija da naši komentatori odu malo ranije na Svjetsko prvenstvo. No, tako je kako je.” Već tradicionalno je glasan dio javnosti nezadovoljan kvalitetom komentatora ove redakcije koji puni internetske forume diskusijama na ovu temu dok urednik navodi njihove faklutetske diplome i znanje stranih jezika kao kontrargumente. U nedostatku brige oko sopstvene reprezentacije mediji u Sarajevu i Banjaluci dosta pažnje posvetili su upravo nefudbalskim aspektima poput kvalitete komentatora na državnoj i entitetskim televizijama.

Uredništvo Slobodne Bosne izgleda da je bilo agilnije od ostalih pisanih medija angažujući hrvatskog televizijskog novinara da piše za ovaj list. Ostali mediji uglavnom se oslanjaju na agencijske vijesti. Dok je Slobodna Bosna dio svojih stranica uobičajenih za sportske teme posvetila fudbalskom prvenstvu, njima konkurentski časopis BH Dani je pred sami početak takmičenja štampao specijalni prilog kao što to čini većina zapadnih medija. Tako američki Time upoznaje čitaoce s globalnom gledanošću  svjetskog prvenstva u fudbalu od 715 miliona dok isti događaj u Sjedinjenim državama posmatra tek nešto ispod 17 miliona ljudi. Kod njih su gledaniji Super Bowl, finalna utkamica američkog fudbala, sa 106 miliona gledalaca i finale Svjetske serije (baseball) koju posmatra preko 22 miliona ljudi. Zanimljivo je da je peta utakmica finala NBA lige bila duplo manje gledana od fudbala.

Političko-fudbalska analiza

Unatoč nastojanjima zabrane politizacije sporta, mediji uvijek uspijevaju skrenuti pažnju upravo na političke teme. Stara Klauzewitzeva teorija o ratu i politici usložnjavana je prošlosti stavljanjem fudbala u kontekst. Urednici Time-a izabrali su Španiju i Kataloniju kao ogled na temu odnosa centralne vlasti i regije kroz prizmu fudbala. Ova tema zaintrigirala je i kolumniste BH Dana koji su našli sličnosti i motive za političko-fudbalsku analizu domaćih identiteta. Već skoro uobičajeno za bosanskohercegovačku štampu u izuzetno osmišljenom tekstu potkrade se i greška poput navoda da Španija već 250 godina nema riječi svoje himne iako ih je imala tokom Francove diktature.

Na osjetno nižem nivou bili su medijski potezi puni politizacije. Puki čin komentarisanja utakmice u kojoj ne igra niti bosanskohercegovačka ni neka susjedna selekcija ponovno je podijelio društvo. Bošnjački mediji uglavnom su bili kritični prema odluci RTVRS da prekine komentar Marjana Mijajlovića iako je situaciju dodatno zakomplikovala ista odluka RTVFBiH. Pisani mediji uskočili su u diskusiju objavom opsežnog intervjua s Mijajlovićem u sarajevskim Danima. Nema Bosne i Hercegovine, nema Turske, Hrvatska se nije kvalifikovala, niti Srbija se nije dugo održala na prvenstvu ali su mediji i društvo vrlo brzo uspjeli pokazati neminovnost ideološko-politički-nacionalističkih podjela u društvu.

Bošnjački mediji intenzivno su pisali o slavljima na ulicama gradova Republike Srpske nakon pobjede reprezentacije susjedne zemlje nad Njemačkom. Mediji iz Banja Luke, opet, koristili su slavodobitni ton kakav nisu upotrebljavali ni nakon pobjede Borca u finalu kupa Bosne i Hercegovine. Ton nije bio različit u beogradskim medijima. Politika naslovljava članak o uspjehu Gane nad Sjedinjenim Američkim Državama “Ne zvuči loše: Srbin koji je Amerikance vratio kući” opisujući ulogu Milovana Rajevca, selektora najuspješnije afričke nacije. Ideju za naslov teksta dao im je sam Rajevac izjavljujući: “Ali, sada sam svestan da je jedan Srbin vratio Amerikance kući. Sa ove tačke gledišta – nije loše!” Medjutim novinar je posljednjom rečenicom članka uspio nadmašiti selektora Gane koji je izbjegao odgovor na pitanje da li bi preuzeo srpsku reprezentaciju: “Teško mu je naravno da bilo šta kaže – jer je pre svega Srbin.” Ostavši na istoj liniji. Politika je za srpski uspjeh nad Njemačkom objavila da je to “prva prava pobeda čiste Srbije”.

Trener Gane bio je i predmet tekstova u hrvatskoj štampi koja je ovaj puta angažovala stručnjake i iz okolnih zemalja uključujući Dragana Džajića koji za Rajevca kaže da “je nenametljiv i jednostavno nema žicu za publicitet, novinari su ga naučili zaobilaziti jer su ga doživljavali kao sivog trenerskog birokrata”.

Šovinizam, fašizam i obične gluposti

Listajući novine iz regije moguće je uočiti napredak u odnosu na medijsko pokrivanje prethodnih prvenstava. Do sada je bilo nezamislivo da bivši srpski fudbaler ima kolumnu u prestižnim hrvatskim novinama ili da kolumnist istog lista izjavi da će navijati za “susjede, Srbiju i Sloveniju”.

Sam čin prebrojavanja osim što je glup ujedno je i netačan ali kada bi se išlo na preciziranje činjenica ušlo bi se u diskusiju s autorom koji izgledno slijedi tradiciju s prošlog prvenstva kada je isti list objavio sramotan tekst o Zidaneovom udarcu glavom kao metaforu njegovog preobraćenja od Francuza ponovno u Alžirca.

Međutim nije se sve promijenilo. Kako ovaj puta ne sudjeluje hrvatska reprezentacija, mediji u Hrvatskoj nastoje naći svoje favorite opredjeljujući se za katolike. U članku Jutarnjeg lista “Nogomet igraju svi, ali pobjedjuju samo katolici” koji da nije idiotski bio bi idealan za analizu šovinizma u medijima, autor navodi da “od 18 svjetskih prvenstava, 17 su osvojile momčadi iz katoličkih zemalja“. Sam čin prebrojavanja osim što je glup ujedno je i netačan ali kada bi se išlo na preciziranje činjenica ušlo bi se u diskusiju s autorom koji izgledno slijedi tradiciju s prošlog prvenstva kada je isti list objavio sramotan tekst o Zidaneovom udarcu glavom kao metaforu njegovog preobraćenja od Francuza ponovno u Alžirca. Ovako rasističko razmišljanje je takođe netačno bilo jer je jedan drugi Francuz, Amoros, takođe glavom udario protivnika još 1984. na Evropskom prvenstvu. Fašista iz Jutarnjeg lista išao je dotle da prebroji i katolike na Dalekom istoku te sve znane konvertite kao i one za koje samo on ekskluzivno zna za čin „prosvjetljenja“ kao u slučaju Zlatana Ibrahimovića.

Osim šovinizma i obične gluposti, hrvatski mediji u nedostatku sopstvene reprezentacije analiziraju navijačice reprezentacija u Južnoj Africi. Nedostatak duha dokazan je naslovom: “Miss Argentine: Niko Kranjčar je najljepši!“ te serijalom fotografija paragvajske manekenke koja čuva mobitel u oskudnom grudnjaku boja nacionalne zastave. Američki mediji takođe su obratili pažnju na djevojke koje pomno prate fudbal. Tako je Sports Ilustrated objavio seriju fotografija djevojaka i supruga američkih fudbalera. Bethany Dempsey pozirala je ofarbanog tijela bez suvišne garderobe.

Marketinška diverzija holandskih navijačica

Jedna druga grupa žena, znatno odjevenija od pomenutih, privukla je veću pažnju odmah na startu prvenstva. Svjetski mediji prenijeli su vijest o hapšenju 36 navijačica Holandije zbog „marketinškog upada“ na utakmicu. Naime ova grupa je bila odjevena u narandžaste haljinice, složno plesala i kamere su neminovno zumirale na njihove pokrete i navijačku dekoraciju. Ispostavilo se da su vlasnici piva Bavaria zapravo platili djevojke da privuku pažnju te su haljinice imale malu markicu na kojoj piše Bavaria. Kako markica nije bila postavljena na strateškim mjestima koje su privlačile pažnju kamermana, samo su djelatnici FIFA-e primijetili moguću marketinšku diverziju pošto je druga vrsta piva platila sponzorstvo prvenstva. Sve su djevojke uhapšene na kratko i zabranjen im je pristup na naredne utakmice.

Photograph: Guillermo Arias/AP

Južnoafrička novina „Mail and Guardian“ piše o ovom slučaju i navodi specijalne sudove uspostavljene za trajanje prvenstva. Prva žrtva „ubrzanog pravosuđa“ bio je lopov iz Zimbabwea koji je počinio pljačku u srijedu, uhapšen je u četvrtak a u petak je već počeo služiti kaznu 15-godišnje robije. Inače afričke novine s oduševljenjem su iskazale jednodušnu podršku posljednjim predstavnicima kontinenta, Gani. Tako list Sowetan preko cijele naslovne stranice objavljuje naslov, proglas zapravo „Africa Unite“. Simpatije prema Gani iskazuju se u javnosti većine zemalja „zapadne civilizacije“. „Svi sada navijamo za Ganu“ naslovi su u britanskim dnevnicima nakon razočarenja u sopstvene bogataše.

Sportski komentatori ne iskazuju potpunu neutralnost kakvu pokušavaju predstaviti politički novinari. Međutim totalna jednostranost im je uglavnom strana. Ovo sve je prekršeno tokom i nakon utakmice Gane protiv Urugvaja kada je izgleda postalo jedino politički korektno navijati za Afrikance. U većini zapadnih medija Luis Suarez je proglašen prevarantom iako niti je prvi ni posljednji igrač koji je prekršajem ili rukom skrivio penal. Sam Suarez je dokazao snagu karaktera izjavom da je „sada njegova 'Božja ruka'“ stavivši tako sebe uz bok s Najvećim. Svi mediji prenijeli su ovu izjavu s tim da su novine i internetski portali razumljivi Južnim Slavenima imali nekoliko verzija iste izjave.

Sportski komentatori ne iskazuju potpunu neutralnost kakvu pokušavaju predstaviti politički novinari. Međutim totalna jednostranost im je uglavnom strana. Ovo sve je prekršeno tokom i nakon utakmice Gane protiv Urugvaja kada je izgleda postalo jedino politički korektno navijati za Afrikance.

Drugačiji pogled od ostalih je iskazao Tomislav Židak u zagrebačkom Jutarnjem listu. Glorificirajući Suareza on završava: „No, i ovako je junak, njegov karakter je potvrdio da u njemu nema ni mrvice egoizma i da je spreman žrtvovati svoju slavu za opću stvar! Nije mu važan bio “njegov san”, nego Urugvaj. San je mrtav, a Urugvaj je otišao u polufinale.“

Kampanja protiv vuvuzela

Lažni anti-rasizam koji je iskazan opštom euforijom zbog održavanja prvenstva u Južnoj Africi, glasnom željom da afrička reprezentacija stigne što dalje u takmičenju razotkriven je već nakon prvih utakmica kada su zapadni mediji počeli kampanju protiv vuvuzela. Zapadnom uhu teško je ipak bilo prihvatiti tipično afrički iskaz oduševljenja i podrške sportašima. Hrvatski mediji su uobičajenom praksom preveli ovakvu vrstu tekstova i započeli slične diskusije dok su bosanskohercegovački svojom već ustaljenom praksom umjesto da prevedu originalne tekstove s engleskog uglavnom slijedili hrvatske s danom kašnjenja pružajući čitaocima tako kopiju kopije.

Od ovakve vrste prezentacije suptilnim opažanjem odudara značajni bosanskohercegovački književnik i kolumnista BH Dana Mile Stojić koji poetski opisuje značaj afričkog načina izražavanja na stadionima i sublimira stav multi-kulturnog liberalnog svijeta: “Meni zvuci vuvuzele, pak, predstavljaju glas jerihonske trublje, krik jednog bogatog a stoljećima izrabljivanog i ponižavanog kontinenta, glas naroda koji je prvi nikao na planetu a posljednji se oslobodio ropstva; vuvuzela se meni rimuje s "Mandela", s imenom čovjeka koji je pola svoga života proveo na robiji da bi ukinuo podijeljenost i mržnju među ljudima.” Globalno oduševljenje s početka prvenstva prostom činjenicom da se ono održava u Africi na kraju je zamijenilo globalno razočarenje porazom posljednje afričke reprezentacije u četvrtfinalu. Mediji zapadnog Balkana bili su manje euforični zbog uzdizanja afričkog kontinenta na pijedestal uspješnih organizatora pa su isto tako manje žalili i zbog relativnog sportskog neuspjeha.

Britanski Guardian na samom početku prvenstva objavio je autorski tekst poznate nigerijske spisateljice Chimamanda Ngozi Adichie u kojem ona priznaje nacionalističke osjećaje i naglašava panafričku solidarnost “Nigerija, Gana, Kamerun, Južna Afrika, Obala Slonovače, oni su svi moji dječaci”. Pri tome prenebregava činjenicu da je zaboravila još jednu afričku reprezentaciju – Alžir. Stoga autoričin nacionalizam koji priznaje zapravo nije potpuno tačan jer ona je iskazala rasističke misli na trećoj stranici uglednog ljevičarskog dnevnika. Ovakvo razmišljanje bilo je rašireno među crnom populacijom tokom prvenstva. BBC-jev radijski show popularan među crnom populacijom pitao je slušaoce da li bi više željeli pobjedu neke afričke reprezentacije na Svjetskom prvenstvu ili da Engleska postane prvak s crnoputim kapitenom koji bi podigao pehar. Ogromna većina se izjašnjavala za pobjedu afričke reprezentacije dok jedan vispreni slušalac nije upitao- šta ako je Alžir ta reprezentacija?
Ovaj kratki pregled izvještavanja kako BH medija, tako i onih regionalnih te svjetskih sa SP u fudbalu, zapravo pokazuje univerzalnost nekih tema kao što su rivalstvo te nacionalizam. U tom smislu lokalni mediji u Bosni i Hercegovini u potpunosti slijede globalne trendove.

‘Vražja igra’ kao inspiracija za nacionaliste

Neuspjeh srpske reprezentacije na prvenstvu inspirisao je grupu nacionalista u Banjaluci da porazbija nekoliko izloga i prozora u gradu. Simptomatičan je bio izbor ciljeva pošto su izlozi bili na prodavaonicama hrvatskih kompanija, a prozor na lokalnoj džamiji. O tom događaju sarajevski Avaz piše da “preksinoć su stotine navijača srbijanske reprezentacije izašle na ulice Banje Luke i svoj bijes iskalili na vjerske objekte, lokale i radnje u vlasništvu Hrvata i Bošnjaka”. Nakon sto je cijeli tekst posvećen šteti počinjenoj na jednoj džamiji i mogućnosti koja se nije desila- da se ošteti još neki islamski objekat, Avaz na kraju objavljuje da zapravo “polupana su stakla na trgovačkoj radnji ‘Kraš’ i ‘Croata’”. Novinarski potpuno drugačiji pristup pokazalo je Oslobođenje počinjujći izvještaj podnaslovom “grupa navijača razbila izloge na prodavnicama Croata, Kraš i Varteks” dodajući da je “pojačano obezbjeđenje pred Ferhad-pašinom džamijom”. To je, dakle, bila osnovna vijest dok su ostali mediji prilagođavali činjenice duši sopstvenih čitalaca. Slobodna Dalmacija počinje izvještaj drugačije od Avaza navodeći da je “zbog poraza Srbije stradala hrvatska imovina”. Ovaj list ubrzo potom proširuje vijest objavljujući da su “polupani prozori na Gazaferija džamiji, dok je policija uspjela spriječiti huligane u namjeri da oskrnave i muslimansko groblje”.

Internetski portal “srpskacafe” vrlo je štur u vijestima o ovoj temi. “Nepoznati počinioci su u noći između 23. i 24. juna razbili izloge...” spominjući imena tri prodavaonice ali prešućujući džamiju i muslimansko groblje. Internetsko izdanje banjalučkih Nezavisnih novina ignorisalo je ovaj incident ali je zato podrobno navelo globalni niz politiziranih događaja povodom svjetskog prvenstva. Tako se ističe tekst u kojem se opisuje, pored cijelog niza tragičnih događaja, da “zbog SP život je izgubilo nekoliko Somalijaca, desetak ih je ranjeno, a još nekoliko desetina ih je završilo u pritvoru, jer su, uprkos upozorenjima radikalne islamističke grupe, gledali ‘vražju igru’”. Ovaj tekst očito je prepisan s nekog hrvatskog portal pošto bi prosječan čitalac ali i novinar Nezavisnih upotrijebio opis đavolje a ne vražje igre.

Zaboravljeni Bosanci na SP-u

Najzanimljiviji politički uklon iz bosanskohercegovačke perspektive napisao je Muharem Bazdulj u Oslobođenju. Dok je većina medija u regiji ostrašćeno pratila i izvještavala o dešavanjima u Južnoj Africi ali i reakcijama kod kuće, Bazdulj je pronicljivo ponudio čitaocima temu za razmišljanje. Naime njemački reprezentativac Marko Marin rođen je na sjeveru Bosne i Hercegovine svega pedesetak kilometara od Banjaluke gdje je rođen srpski reprezentativac Neven Subotić. Ova dva jedina bosanska predstavnika na prvenstvu rijetko su spominjani u BH štampi, pogotovo među sportskim novinarima te je nepravdu ali i potpuno novu temu poetski otvorio upravo Bazdulj. Priča koja bi u nekom drugom društvu privukla pažnju filmskih scenarista prošla je skoro nezapaženo.

Ipak, ovo prvenstvo donijelo je nešto novo u načinu medijskog izvještavanja. Konačno je Afrika prihvaćena kao ravnopravni partner pa i pobjeda afričkog tima nije više iznenađenje već činjenica o kojoj se piše uobičajeni izvještaj.

Kada se lista kandidata za prvaka napokon svela na dvije reprezentacije, Holandiju i Španiju, mediji su zaboravili popratne teme i skoncentrisali se na fudbalsko umijeće. Ipak, ovo prvenstvo donijelo je nešto novo u načinu medijskog izvještavanja. Konačno je Afrika prihvaćena kao ravnopravni partner pa i pobjeda afričkog tima nije više iznenađenje već činjenica o kojoj se piše uobičajeni izvještaj. Paternalistički odnos je ipak ostao s pretjerano izraženom željom za podrškom afričkim timovima i tu već počinje politizacija medija. Na striktno fudbalskom planu, prvenstvo je takođe donijelo veliku novost – novog svjetskog prvaka, reprezentaciju koja to nikada prije nije uspjela ostvariti. To je najveća vijest ovog prvenstva. O ovoj činjenici ne mogu sporiti ni nacionalni, ni regionalnim niti globalni mediji.