Nastavak teksta o etičkim dvojbama novinara koji izvještava iz ratnog područja.

Treba li objaviti informaciju koja može izazvati konflikt?

Približavanje otvorenog rata u Zapadnoj Slavoniji dodatno je nagovjestile otmice i ubojstva građana hrvatske nacionalnosti a potom i nestanak nekolicine građana srpske nacionalnosti.

Jednog dana 1991. godine nazvala me osoba koja je željela ostavi anonimna i obavijestila da su iz sela nedaleko Daruvara ljudi u maskirnim uniformama bez oznaka odveli nekoliko srpskih seljaka.

Kad smo Toni i ja, pola sata nakon poziva došli u to selo ulice su bile puste, nitko nije otvarao vrata gdje god da smo pozvonili. Samo je pomicanje zavjesa potvrđivalo da nas iz kuća promatraju prestrašeni ljudi. U daruvarskoj policijskoj stanici zapovjednik nam je rekao da nema nikakvu infomaciju o odvođenju seljaka.

U redakciju „Večernjeg lista“ poslao sam informaciju da sam nakon anonimne telefonske tvrdnje o odvođenju nekolicine srpskih seljaka došao u selo u kojem nisam sreo nikoga niti je bilo tko želio otvoriti kućna vrata. Anonimni dojavljivač tvrdio je kako je seljake odvelo nekoliko ljudi u maskirnim uniformama bez oznaka, dodao sam u svojoj vijesti, a u policijskoj stanici kaže da o slučaju ne znaju ništa. Ne mogu potvrditi da li je itko odveden a ako jest ne znam tko su ti ljudi i koje su nacionalnosti, završio sam.

Dakle, prepričao sam ono što se događalo od primitka anonimnog poziva do pokušaja da saznam što se zbilo. Nisam tvrdio kako su ljudi zaista odvedeni, niti koje su nacionalnosti a nisam niti nagađao tko ih je mogao odvesti. To, jednostavno, niije bilo moguće utvrditi sredstvima koja si mi u tom trenutku bila na raspolaganju.

„Večernji list“ je objavio ovu vijest nakon čega sam u svom gradu doživio mnoge primjedbe pa i napade – od toga da izazivam probleme „neprovjerenim vijestima“ do tvrdnji kako sam „četnik koji štiti Srbe“.

Da li novinar trebao reagirati i na anonimni poziv koji može biti provokacija? Treba li novinar raditi svoj posao i u konfliktnoj situaciji kada se može dovesti u opasnost? Jesam li izvještavajući o ovoj dojavi mogao naštetiti nekome? Treba li objavljivati informacije u slučaju da nije moguće provjeriti što se zapravo dogodilo?  Koji su mogući razlozi da se to učini ili ne učini?

Da li je dopustivo istraživati «svoje» ratne zločine tijekom rata?

Kad se rat već razbuktao često smo kolega Toni Hnojčik i ja boravili na pakračko-lipičkom ratištu, nerijetko smo na putu za Zagreb prolazili kroz Pakračku Poljanu (danas se zove Poljana) selo nedaleko Lipika u kojem je mjesecima bilo sjedište pričuvne policijske postrojbe pod zapovjedništvom tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjihj poslova Tomislava Merčepa a više puta smo u tom mjestu proveli i nekoliko sati ili čak čitav dan.

„Merčepovci“ nisu simpatizirali novinare osim malobrojnih koji su ih bezrezervno podržavali ali Tonija i mene su trpjeli jer je jedan od ljudi koji su u toj postrojbi imali velik autoritet bio naš prijeratni poznanik.

Iako smo Toni i ja dobijali anonimne informacije o zločinima nad civilima koje su navodno počinili „merčepovci“ nikada nismo vidjeli niti jedan zločin ili žrtvu niti je itko od pripadnika postrojbe pred nama ikada rekao ili napravio nešto što bi moglo potvrditi da su ti zločini počinjeni.

Čuli smo razne nacionalističke, šovinističke pa i fašističke izjave ali nismo imali niti jedan dokaz o počinjenom zločinu. U svakom slučaju, u tadašnjoj situaciji, usred rata okruženi naoružanim tipovima među kojima su bili i prijeratni kriminalci slabih živaca, neki pijani i drogirani, nije nam padalo na pamet da previše istražujemo a pogotovo ne da te ljude izravno pitamo da li znaju za ratne zločione i jesu li ih samo počinili.

Kakva je atmosfera vladala može oslikati podatak da me u nekom trenutku jedan od novopridošlih zapovjednika „merčepovaca“ koji me zatekao u Poljani htio strijeljati jer mu se nije sviđalo moje ime. Spasilo me samo to što je naišlo nekoliko razumnih pripadnika postrojbe koji su me poznavali od ranije.

No, ništa od onoga što sam tijekom rata vidio i čuo nisam zaboravio, sve sam zapisivao i čuvao na sigurnom mjestu. Znao sam da će rat jednom prestati i da će kad-tad doći vrijeme da se istraže priče o ratnim zločinima.

 

Što mora novinar: napisati priču o zločinu ili «kazniti» zločince?

U godinama nakon rata razgovarao sam sa mnogim bivšim vojnicima i policajcima kao i sa civilima te pripadnicima međunarodnih snaga poslanih u Hrvatsku da održavaju mir. Čak su i neki ljudi koji su bili pripadnici postrojbi koje su počinile ratne zločine (pa i oni koji su ih sami činili) odlučili su progovoriti. Neki su godinama čuvali čak i dokumente, te neke druge posredne i neposredne dokaze počinjenih zločina.

Tek u proljeće 2000. godine, gotovo devet godina nakon što su počinjeni, objavio sam u tjedniku „Globus“ dva velika teksta o zločinima „merčepovaca“ u Pakračkoj Poljani. Tek tada sam imao neoborive dokaze.

U međuvremenu nekim je „merčepovcima“ već suđeno za nekoliko zločina ali ovi zločini o kojima sam ja pisao nisu bili pojedinačni nego masovni i za njih nitko nije bio niti optužen a kamoli suđen. Među žrtvama bili su i oni seljaci odvedeni iz svojih kuća 1991. o čemu sam izvjestio u „Večernjem listu“.

Iako su u vrijeme objave mojih tekstova političari koji su  vladali u Hrvatskoj za vrijeme rata već bili u opoziciji nova vlast nije reagirala istragom niti suđenjem  bez obzira na iznesene dokaze. Nekoliko godina kasnije suđeno je nekolicini lokalnih ljudi za koje je utvrđeno da su u Pakračku Poljanu dovodili osobe koje su kasnije ubijene ali pred sud nisu izvedeni niti ubojice niti nalogodavci.

Zbog zločina koji su počinjeni 1991. a ja sam o njima pisao 2000. tek 2011. godine uhićen i optužen Tomislav Merčep. Pravosudni epilog tek se očekuje.

Da li bi u ratnoj situaciji novinar trebao podržavati „svoje“ vojne i policijske snage bez zadrške i bez iznimke bez obzira kako se njihovi pripadnici ponašali? Ili mislite da novinar treba izvještavati o svemu što je vidio i čuo bez obzira na posljedice? Postoji li granica i gdje je ona?

Treba li otvoreno istraživati sumnjive slučajeve dok rat još traje? Treba li ratne zločine istraživati nakon rata? Ili ih treba prešutjeti ukoliko ih je počinila „moja“ strana? Smije li novinar birati strane u ratu bez obzira na nacionalnost i politička uvjerenja?

Treba li novinar odustati od istraživanja ratnih zločina (ili bilo kojem druge „škakljive“ teme) ukoliko uvidi da vlast ne čini ništa unatoč njegovim objavljenim otkrićima?

Razmislite dobro o svim pitanjima postavljenima u ovom tekstu i, na temelju odgovora koje ćete dati, pokušajte napraviti vlastiti etički kodeks. Pri tome vam uvijek može pomoći i nekoliko dodatnih, općenitih pitanja koja su odličan kontrolni mehanizam kada se iznenada nađete u situaciji koja vam je nepoznata i različita od svih vaših ranijih iskustava. Evo i tih pitanja na koja je neophodno samome/samoj sebi odgovoriti kako biste mogli donijeti etički ispravnu odluku...

Što znam? Što moram saznati? Što je svrha moje novinarske aktivnosti? Koje su moje etičke dvojbe? Koja bi postojeća etička pravila trebao / trebala uvažavati? Kako mogu u proces odlučivanja o etičkim dvojbama uključiti druge ljude različitih iskustava i ideja?

Tko su ljudi na koje bi moje odluke mogle utjecati? Koji su njihovi motivi? Kako bih se osjećao/osjećala da su uloge promjenjene – da oni trebaju donijeti etičke odluke koje će utjecati na moj život? Kakve su moguće kratkoročne i dugoročne posljedice mojih odluka? Koje su alternativne mogućnosti da iznesem istinu odgovorno i sa što je manje moguće štete?

Mogu li jasno i potpuno opravdati svoje odluke – kolegicama i kolegama novinarima, ljudima kojih se moja priča tiče, čitateljima / gledateljima / slušateljima?

Mogući etički problemi pri radu na istraživačkoj priči i temeljeni na stvarnim događajima opisani su u tekstovima u sekciji NetNovinar (šest primjera iz šest država):

El Salvador - Grijesi predaka
Čile - Skrivene kamere
Makedonija - Izvještaj o sukobu: objaviti ili ne objaviti
Indija - Reporteri kao makroi i ucjenjivači
Argentina - Izdao anonimni izvor
Mongolija - Cijena objavljivanja glasina