Neodgovorno izvještavanje o slučajevima maloljetničke delinkvencije utiče na formiranje predodžbe o počinitelju kao "beskrupuloznom predatoru" te se neminovno odražava na samopoimanje i mogućnost rehabilitacije maloljetnika.

Ujedno, izostavljajući širi kontekst, uzroke i posljedice delinkventnog ponašanja, vladajuće trendove i strategije prevencije, mediji doprinose stvaranju atmosfere straha. Ona rezultira insistiranjem na strožijem kažnjavanju počinitelja kao jedinom načinu rješenja problema.

Cilj ovoga teksta je da ukaže na posljedice pojednostavljenog izvještavanja o slučajevima prijestupništva kao incidentima koji nisu društveno uvjetovani. Takođe, on nastoji da obrazloži zašto je bitno koristiti odgovarajuću terminologiju, osvijestiti i educirati javnost o rizičnim i zaštitnim faktorima za delinkventno ponašanje, te promovirati interese mladih i pozitivne primjere njihovog djelovanja.

Ne stigmatizirati počinitelje

Profesionalno i odgovorno izvještavanje podrazumijeva upotrebu terminologije koja ni na koji način ne stigmatizira maloljetne osobe osumnjičene, optužene ili osuđene zbog počinjenja kaznenog djela. Korištenje diskriminirajućih i pežorativnih oznaka poput "lopov, kradljivac, razbojnik, provalnik, vandal, ubica, napadač", ali i termina "delinkvent", ne samo da ukazuje na tendenciju ka senzacionalizmu, već može pogubno uticati na osobnost i identitet stigmatiziranih osoba.

Stigmatiziranje, odnosno negativno obilježavanje i obezvređivanje maloljetnika, često pogoduje učvršćivanju delinkventnog ponašanja (Heatherton, Kleck, Hebl, & Hull, 2000). Suočeni sa predrasudama okoline, maloljetnici u sukobu sa zakonom mogu formirati delinkventni identitet te ustrajati u činjenju kaznenih dijela. Kako je riječ o osobama u osjetljivom razvojnom razdoblju, podložnim uticajima okoline, stigmatiziranje maloljetnika od strane medija, a zatim i cjelokupnog društva, utiče na formiranje njihovog samopoštovanja i slike o sebi.

Sva odgovornost prebacuje se na počinitelja, dok se društveni uzroci problema zanemaruju.

Imenovanje maloljetnika "problematičnim", te preuranjeno donošenje zaključaka o njihovoj krivici, može voditi ka izoliranju od strane okoline, povlačenju u sebe, razvoju depresije i anksioznosti. Maloljetnici na kraju mogu usvojiti procjene drugih o sebi te se početi ponašati u skladu sa identitetom "delinkventa" koji im je pripisan.

Nužno je da mediji obrate pozornost na upotrebu odgovarajuće terminologije i u slučajevima kada je izvršenje prijestupa utvrđeno sudskom odlukom. Preporučljivo je koristiti izraz "maloljetni počinitelji prijestupa", a nipošto "vandali", "kriminalci" ili "delinkventi".

Obilježavanjem maloljetnika u sukobu sa zakonom otežava se njihova rehabilitacija, uključivanje u zajednicu te aktivno učešće u društvu, smanjuju se šanse za zaposlenjem, školovanjem i zasnivanjem vlastite obitelji. Na taj način stvara se začarani krug iz kojeg se maloljetnim osobama ne nudi izlaz.

Primjena odgovarajuće terminologije od strane medija značajna je i zbog educiranja javnosti kako bi se prekinuo začarani krug stigmatiziranja i potkrepljivanja rizičnog i delinkventnog ponašanja. U interesu je svakog društva da poticajnim djelovanjem na maloljetne osobe unaprijedi njihovo ponašanje i mogućnost reintegracije te umanji rizik od recidiva, odnosno povrata delinkventnom ponašanju. Jedino uz pomoć zajednice i saradnju institucija, maloljetni počinitelji kaznenih dijela mogu postati zdravi i aktivni članovi društva.

Izvještavanje o maloljetničkoj delinkvenciji trebalo bi doprinositi razumijevanju tog problema, a ne zastrašivanju javnosti. Međutim, mediji rijetko govore o uzrocima prijestupništva i rizičnom ponašanju koje mu prethodi.

Nedostatak informacija o kontekstu, uzrocima, trendovima i mogućim rješenjima problema maloljetničke delinkvencije vodi ka osjećaju nesigurnosti, nemoći i apatije.

Umjesto da ukazuju na faktore rizika i zaštitne faktore, mediji su skloniji izvještavanju o "devijantnosti" maloljetnika, kao da je riječ o osobama koje su "prirodno" predodređene za vršenje kaznenih dijela. Devijantnost je sociološki pojam koji ukazuje na odstupanje od društvenih normi, vrijednosti i prihvaćenih modela ponašanja određene društvene zajednice (Haralambos & Heald, 1980). Označavanje neke osobe kao "devijantne" predstavlja prvi korak društvene kontrole.

Međutim, odstupanje od društveno očekivanog ponašanja čini sastavni dio odrastanja i zato ne bi trebalo nailaziti na moralnu osudu. Konformizam, jednoobraznost i pasivno pokoravanje normama koje je društvo definiralo kao "ispravne", "zdrave" i "moralne", potiru inovativnost i stvaralačko mišljenje te se zasigurno ne mogu smatrati vrijednostima koje treba medijski promovirati i stimulirati.

S druge strane, bitno je razlikovati devijantno od delinkventnog ponašanja. Kada se govori o delinkventnom ponašanju, potrebno je naglasiti da taj pojam označava kršenje formalnih kaznenih i prekršajnih pravnih normi. Uzroci maloljetničke delinkvencije su veoma kompleksni, pa se izvještavanje o ovoj problematici ne bi trebalo svesti na simplificirana objašnjenja i traženje uzroka u ličnosti počinitelja.

Širi kontekst

Iz Analize praćenja slučajeva maloljetničkog sukobljavanja sa zakonom u štampanim medijima u BiH (2005), koju je sproveo Mediacentar Sarajevo na zahtjev Save the Children UK, vidljivo je da se mediji u svom izvještavanju o maloljetnicima u sukobu sa zakonom uglavnom fokusiraju na sam incident i ne navode kompleksnu pozadinu i moguće uzroke delinkventnog ponašanja.

Mediji se također rijetko upuštaju u istraživanje šireg konteksta maloljetničke delinkvencije i pojedinačne slučajeve predstavljaju kao izdvojene fenomene koji nisu društveno uvjetovani. Kratke informacije o incidentu najčešće su preuzete iz policijskih izvještaja i objavljuju se u rubrikama poput "crne hronike", gdje se maloljetnici smještaju uz odrasle počinitelje prekršaja i najtežih kaznenih djela.

Umjesto pukog registriranja pojedinačnih incidenata, mediji bi trebali istraživati problem u širem kontekstu.

Istraživanja su pokazala da nedostatak informacija o kontekstu, uzrocima, trendovima i mogućim rješenjima problema maloljetničke delinkvencije paralizira društvenu svijest, vodeći ka osjećaju nesigurnosti, nemoći i apatije (Neuman, Just, & Crigler, 1992). Sva odgovornost prebacuje se na počinitelja, dok se društveni uzroci problema zanemaruju. Rezultat svega toga je atmosfera straha, pasivnog iščekivanja novog napada "razularenih maloljetnika" i zazivanja "iz-raja-izašle" batine i policijske palice.

Umjesto pukog registriranja pojedinačnih incidenata, čime se doprinosi stvaranju krive predodžbe o nezaustavljivom porastu nasilja među mladima, mediji bi se trebali usmjeriti na istraživanje i iscrpniju analizu same problematike maloljetničke delinkvencije, njene rasprostranjenosti i značaja.

Faktori rizika

Javnost je bitno informirati ne samo o mjerama protiv maloljetnih osumnjičenika koje sprovode policija i sud, već i o faktorima rizika koji povećavaju vjerovatnoću delinkventnog ponašanja. Faktori rizika uključuju one koji se odnose na pojedinca i one koji se odnose na sredinu.

Individualni faktori, odnosno faktori ličnosti počinitelja koji mogu dovesti do delinkventnog ponašanja su:
•  komplikacije tokom poroda (Kandel & Mednick, 1991),
•  hiperaktivnost,
•  impulsivnost,
•  slaba kontrola ponašanja,
•  problemi sa pažnjom i koncentracijom (Brennan, Mednick, & Mednick, 1993; Klinteberg, Andersson, Magnusson, & Stattin, 1993; Farrington, 1998),
•  nizak nivo inteligencije i nizak nivo postignuća (Lipsey & Derzon, 1998).

Međutim, istraživanja su pokazala da mediji često prenaglašavaju individualne uzroke prijestupništva, što vodi ka prebacivanju krivice isključivo na pojedinca, dok se uticaj porodice, vršnjaka i društvene sredine zanemaruje (Price & Tewksbury, 1997).

Upiranjem prsta u počinitelja skreće se pozornost sa faktora koji dokazano utiču na sukobljavanje maloljetnika sa zakonom, poput:
•  siromaštva,
•  odrastanja u disfunkcionalnoj porodici,
•  neadekvatnog obrazovnog sistema,
•  diskriminacije i zlostavljanja maloljetnika,
•  svjedočenja nasilju u porodici ili okruženju,
•  izloženosti negativnom uticaju vršnjaka,
•  lake dostupnosti oružja,
•  konzumiranja alkohola i droga, itd.

Faktori sredine koji nose rizik za delinkventno ponašanje maloljetnika odnose se na uticaj porodice, vršnjačkih skupina, odgojno-obrazovnih institucija, lokalne zajednice i društva u cjelini.

Neki od porodičnih faktora koji povećavaju mogućnost sukobljavanja maloljetnika sa zakonom su:
•  slab nadzor,
•  zanemarivanje,
•  stroga disciplina i fizičko kažnjavanje (Malinosky-Rummell & Hansen, 1993; Smith & Thornberry, 1995),
•  sukobi u porodici (Farrington, 1998; McCord, 1979),
•  nedostatak emocionalne privrženosti između roditelja i djeteta (McCord, 1996; Thornberry, Huizinga, & Loeber, 1995)
•  više braće i sestara (Farrington, 1998; Brennan, Mednick, & John, 1989),
•  slaba povezanost porodice (Gorman-Smith, Tolan, Zelli, & Huesmann, 1996),
•  odrastanje uz samohranog roditelja/skrbnika (Farrington, 1998),
•  nizak socio-ekonomski status porodice (Henry, Caspi, Moffitt, & Silva, 1996).

Rizik od nabrojanih faktora je naročito izražen u slučaju porodica koje su pretrpjele migracije, razdvojenost članova i izloženost ratnim dejstvima.

Kada je riječ o uticaju vršnjaka, istraživanja pokazuju da kontakt sa vršnjacima sklonim prijestupništvu i konzumiraju ilegalnih supstanci pospješuje razvoj nasilničkog ponašanja kod maloljetnika (Lipsey & Derzon, 1998). Prijestupništvo mogu potaknuti i sredine koje karakterizira visoka stopa kriminala (Farrington, 1998) te laka dostupnost vatrenog oružja i narkotika (Howell, 1997).

Također, značajan rizik predstavljaju i faktori poput neuspjeha u školi (Maguin & Loeber, 1996), negativanog stava prema školi, slabe posvećenosti učenju i niže obrazovne aspiracije (Hawkins, Herrenkohl, Farrington, Brewer, Catalano, & Harachi, 1998; Le Blanc, Coté, and Loeber, 1991).

Odgovornost društva

Od posebnog je značaja u izvještavanju o maloljetničkom prijestupništvu naglasiti odgovornost društva. Mladi u BiH nalaze se u naročito nepovoljnom položaju, s obzirom da su u procesu sazrijevanja istovremeno kada društvo prolazi kroz proces tranzicije.

U stanju socijalne nesigurnosti prisiljeni su da se suočavaju sa rizicima nepoznatim generaciji njihovih roditelja, što otežava formiranje njihovog životnog svjetonazora i položaja u društvu (Ilišin & Radin, 2002).

Neki teoretičari delinkventno ponašanje vide kao simptom društvene dezorganizacije, odnosno raspadanja unutrašnjih odnosa, poremećaja socijalne kontrole i uobičajenog reda u određenoj društvenoj zajednici (Jašović, 1991).

U periodima dinamičnih društvenih promjena i razvojnih kriza dolazi do slabljenja društvenih institucija, normi i vrijednosti, što pogoduje porastu nezadovoljstva, korupcije i nasilja. Nepredvidljivost svakodnevnice, veličanje kriminalnih elita, lažna obećanja i zakonska neučinkovitost države oblikuje svijest mladih ljudi tako da etički neprihvatljivi oblici ponašanja sada postaju prihvatljivi pa čak, u nekim vidovima, i poželjni. Spoznaja da je moguće prekršiti zakon bez pravne sankcije može biti pogubna (Ljubotina, 2004).

Istraživanja pokazuju da visok stepen percepcije socijalne nepravde i nepovjerenja u pravnu državu potiče mlade, s jedne strane, na kršenje zakona ili, sa druge strane, na povlačenje u stanje pasivnosti i rezigniranosti (Družić-Ljubotina, 2007).

Međutim, educiranje javnosti od strane medija o složenosti uzroka delinkventnog ponašanja maloljetnika nije dovoljno. Potrebno je konsultirati stručnjake koji će ukazati na potencijalna rješenja problema i mjere prevencije.

Promovirati zaštitne faktore

Pojednostavljeno, šturo i senzacionalističko izvještavanje o maloljetničkoj delinkvenciji ne samo da utiče na samopoimanje i mogućnost rehabilitacije počinitelja, već i na predodžbu javnosti o maloljetnicima uopće, kao i na donositelje odluka i kreatore javne politike.

Medijsko konstruiranje slike maloljetnika kao "beskrupuloznih predatora" rezultira zagovaranjem strožijih kazni i inicijativama da se maloljetnicima sudi kao odraslim osobama (Kappeler & Potter, 2005).

Analiza praćenja slučajeva maloljetničkog sukobljavanja sa zakonom u štampanim medijima u BiH (2005) ukazuje na to da mediji u BiH uglavnom ne pokušavaju pronaći rješenja problema, dok manji dio članaka o maloljetničkom prijestupništvu kao moguće rješenje navodi prevenciju, izmjenu i/ili dopunu zakonskih rješenja, odnosno smještanje maloljetnika u institucije zatvorenog tipa.

Nužno je da se mediji posvete kompleksnijoj analizi relevantnih javnih politika i zakonskih rješenja te da informiraju javnost o učincima primjene strožijih kazni na maloljetnike i ulozi zaštitnih faktora u suzbijanju delinkventnog ponašanja. U tome im mogu pomoći stručnjaci iz različitih oblasti: sociolozi, psiholozi, pedagozi, kriminalisti, liječnici, pravnici, ekonomisti, politolozi i mnogi drugi.

Zaštitini faktori

Mediji trebaju promovirati zaštitne faktore, odnosno vještine, stavove i vjerovanja koja pomažu maloljetnicima da se odupru ili umanje rizik od delinkventnog ponašanja. Neke od najučinkovitijih metoda prevencije usmjerenih na jačanje zaštitnih faktora su:

•  razvijanje pozitivnog stava prema školi i privrženosti učenju (Kellermann, Fuqua, Whitley, Rivara, & Mercy, 1998),
•  jačanje društvenih vještina i sposobnosti (Tolan & Guerra, 1994),
•  autoritativan roditeljski stil koji podrazumijeva iskazivanje brižnosti i ljubavi, ali i
•  određivanje jasnih granica i sprovođenje nadzora (Baumrind, 1968),
•  kontakt sa prosocijalnim vršnjacima (Hoge, Andrews, & Leschied, 1996),
•  uključenost u vannastavne aktivnosti koje potiču kreativnost i timski duh (Flannery, Williams, & Vazsonyi, 1999),
•  trajni odnos sa mentorom, odnosno odraslom osobom koja ima ulogu oslonca i uzora, bilo da je riječ o studentu, učitelju, savjetniku ili drugom članu zajednice (Guerra & Williams, 1996), itd.

Suđenje maloljetnicima na sudovima za odrasle i smještanje u institucije zatvorenog ili poluotvorenog tipa nije se pokazalo kao uspješno u suzbijanju delinkventnog ponašanja (United States Department of Health and Human Services, 2001). Takve mjere, premda predstavljaju najčešću reakciju države na slučajeve prijestupništva, ne odvraćaju počinitelje od vršenja krivičnih djela.

Pristup koji bi se trebao češće primjenjivati u sprječavanju maloljetničke delinkvencije odnosi se na promjenu društvenih normi i vrijednosti koje potiču nasilje (Williams, Guerra, & Elliott, 1997). Takav pristup bi obuhvatao organiziranje javnih informativnih kampanja i aktivnosti s ciljem promoviranja prosocijalnog ponašanja i modificiranja društvenih normi, smanjenja medijskog nasilja, smanjenja nejednakosti u primanjima, ublažavanja posljedica brzih društvenih promjena, unapređenja rada policije i sudstva, reformiranja obrazovnog sistema, itd.

Doprinos medija u mijenjanju društvene realnosti koja pogoduje prijestupništvu išao bi u smjeru promoviranja maloljetnika u afirmativnom kontekstu, a ne samo u sklopu priča o nasilju i ostalim ekstremnim ponašanjima koja su, gledano u odnosu na cjelokupnu populaciju mladih, razmjerno rijetka.

Porazno je da u medijima često nema mjesta za interese i stavove maloljetnika i pozitivne primjere njihovog djelovanja. Kako ne bi bili u žiži interesovanja jedino kada se sukobljavaju sa zakonom, potrebno je zapitati se koji su to njihovi najveći problemi te šta ih uistinu zaokuplja.

LITERATURA

•  Baumrind, D. (1968). Authoritarian vs. authoritative parental control. Adolescence, 3, 255-272.
•  Brennan, P., Mednick, S., John, R. (1989). Specialization in violence: evidence of a criminal subgroup. Criminology, 27, 437-453.
•  Brennan, P. A., Mednick, B. R., & Mednick, S. A. (1993). Parental psychopathology, congenital factors, and violence. In: S. Hodgins (Ed.), Mental disorder and crime (pp. 244-261). Thousand Oaks, CA: Sage.
•  Družić-Ljubotina, O. (2007). Percepcija socijalne nepravde mladih u područjima različito zahvaćenih ratom u Hrvatskoj. Ljetopis socijalnog rada, 14(3), 527-551.
•  Farrington, D. P. (1998). Predictors, causes, and correlates of male youth violence. In: M. Tonry & M. H. Moore (Eds.), Youth violence (pp. 421-475). Chicago, IL: University of Chicago Press.
•  Flannery, D. J., Williams, L. L., & Vazsonyi, A. T. (1999). Who are they with and what are they doing? Delinquent behavior, substance use, and early adolescents’ after-school time. American Journal of Orthopsychiatry, 69, 247-253.
•  Gorman-Smith, D., Tolan, P. H., Zelli, A., & Huesmann, L. R. (1996). The relation of family functioning to violence among inner-city minority youths. Journal of Family Psychology, 10, 115-129.
•  Guerra, N. G., & Williams, K. R. (1996). A program planning guide for youth violence prevention: a risk-focused approach. Boulder, CO, University of Colorado: Center for the Study and Prevention of Violence.
•  Haralambos, M., & Heald, R. (1980). Uvod u sociologiju. Zagreb: Globus.
•  Hawkins, J. D., Herrenkohl, T., Farrington, D. P., Brewer, D., Catalano, R. F., & Harachi, T. W. (1998). A review of predictors of youth violence. In: R. Loeber & D. P. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders: risk factors and successful interventions (pp. 106-146). Thousand Oaks, CA: Sage.
•  Heatherton, T., Kleck, R. E., Hebl, M. R., & Hull, J. G. (Eds.). (2000). The social psychology of stigma. New York: Guilford Press.
•  Henry, B., Caspi, A., Moffitt, T. E., & Silva, P. A. (1996). Temperamental and familial predictors of violent and nonviolent criminal convictions: age 3 to age 18. Developmental Psychology, 32, 614-623.
•  Hoge, R. D., Andrews, D. A., & Leschied, A. W. (1996). An investigation of risk and protective factors in a sample of youthful offenders. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 37, 419-424.
•  Howell, J. C. (1997). Juvenile justice and youth violence. Thousand Oaks, CA: Sage.
•  Ilišin, V., & Radin, F. (ur.) (2002). Mladi uoči trećeg milenija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
•  Jašović, Ž. B. (1991). Kriminologija maloletničke delinkvencije. Beograd: Naučna knjiga.
•  Kandel, E., & Mednick, S. A. (1991). Perinatal complications predict violent offending. Criminology, 29, 519-529.
•  Kappeler, V. E., & Potter, G. W. (2005). The mythology of crime and criminal justice (4th ed.). Long Grove, IL: Waveland.
•  Kellermann, A. L., Fuqua-Whitley, D. S., Rivara, F. P., & Mercy, J. (1998). Preventing youth violence: what works? Annual Review of Public Health, 19, 271-292.
•  Klinteberg, B. A., Andersson T., Magnusson D., & Stattin H. (1993). Hyperactive behavior in childhood as related to subsequent alcohol problems and violent offending: a longitudinal study of male subjects. Personality and Individual Differences, 15, 381-388.
•  Krisberg, J. D. Hawkins & J. Wilson (Eds.), Sourcebook on serious, violent, and chronic juvenile offenders (pp. 213-237). Thousand Oaks, CA: Sage.
•  Le Blanc, M., Côté, G., & Loeber, R. (1991). Temporal paths in delinquency: Stability, regression and progression analyzed with panel data from an adolescent and a delinquent male sample. Canadian Journal of Criminology, January, 23-44.
•  Lipsey, M. W., & Derzon J. H. (1998). Predictors of violent or serious delinquency in adolescence and early adulthood: a synthesis of longitudinal research. In: R. Loeber & D. P. Farrington (Eds.), Serious and violent juvenile offenders: risk factors and successful interventions (pp. 86-105). Thousand Oaks, CA: Sage.
•  Ljubotina, D. (2004). Mladi i socijalna pravda. Revija za socijalnu politiku, 11(2), 159-175.
•  Malinosky-Rummell, R., & Hansen, D. J. (1993). Long-term consequences of childhood physical abuse. Psychological Bulletin, 114, 68-79.
•  McCord, J. (1979). Some child-rearing antecedents of criminal behavior in adult men. Journal of Personality and Social Psychology, 37, 1477-1486.
•  McCord, J. (1996). Family as crucible for violence: comment on Gorman-Smith et al. (1996). Journal of Family Psychology, 10, 147-152.
•  MEDIACENTAR Sarajevo. (2005). Mediji o maloljetnicima u sukobu sa zakonom: Analiza praćenja slučajeva maloljetničkog sukobljavanja sa zakonom u štampanim medijima u BiH. Preuzeto 8. decembra 2009. sa <http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/istrazivanje-mediji-o-maloljetnicima-u-sukobu-sa-zakonom>.
•  Neuman, W. R., Just, M. R., & Crigler, A. N. (1992). Common Knowledge: News and the Construction of Political Meaning. Chicago: University of Chicago Press.
•  Price, V., & Tewksbury, D. (1997). News Values and Public Opinion: A Theoretical Account of Media Priming and Framing. In G. Barnett & F. J. Boster (Eds.), Progress in Communication Sciences (pp. 173-212). Greenwich, CT: Ablex.
•  Smith, C., & Thornberry, T. P. (1995). The relationship between childhood maltreatment and adolescent involvement in delinquency. Criminology, 33, 451-481.
•  Thornberry, T. P., Huizinga, D., & Loeber, R. (1995). The prevention of serious delinquency and violence: implications from the program of research on the causes and correlates of delinquency. In: J. C. Howell, B. Krisberg, J. D. Hawkins & J. Wilson (Eds.), Sourcebook on serious, violent and chronic juvenile offenders (pp. 213-237). Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
•  Tolan, P. H., & Guerra, N. G. (1994). What works in reducing adolescent violence: an empirical review of the field. Boulder, CO, University of Colorado: Center for the Study and Prevention of Violence.
•  United States Department of Health and Human Services. (2001). Youth violence: a report of the Surgeon General. Centers for Disease Control and Prevention, Substance Abuse and Mental Health Services Administration, National Institutes of Health for the National Institute of Mental Health. Washington, DC: US Government Printing Office.
•  Williams, K. R., Guerra, N. G., & Elliott, D. S. (1997). Human development and violence prevention: a focus on youth. Boulder, CO, University of Colorado: Center for the Study and Prevention of Violence.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu 'Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini' kojeg su realizirali Italijanska agencija za razvoj i Italijanska ambasada u Sarajevu u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo i jedan je od pet tekstova objavljenih u publikaciji 'Odgovornost medija za prevenciju
maloljetničkog prestupništva' koju možete preuzeti ovdje.