Detalji u nekoj priči bude emocije.

Ali, šta se dešava kada postoji mogućnost da ti detalji navedu ranjivu djecu na samoubistvo?

Mali broj novina piše o samoubistvima jer postoji mogućnost da takvi tekstovi proizvedu Verterov efekat (masovno oponašanje tuđeg samoubistva). Neki taj problem smatraju isuviše privatnim i vjeruju da većina porodica ne želi govoriti o razlozima koji su njihove voljene naveli na oduzimanje vlastitog života.

Iako u potunosti razumijem ove razloge, jednostavno nisam mogla ignorisati smrt Timmyja Thompsona.

Timmy se ubio jedne tople julske večeri, u ljeto 2004. godine. Imao je 18 godina, tek je maturirao i bio je jedan od najpopularnijih dječaka u Cape Elizabeth, malom primorskom gradu u Maineu.

Njegova smrt je zbunila i uplašila mnoge njegove prijatelje. Nisu mogli da shvate kako je taj momak, koji je toliko obećavao, mogao da se ubije.

Iste noći kada se ubio, nekih 200 tinejdžera je na velikom kamenu pored puta napisalo: ˝U spomen na voljenog Timmyja Thompsona˝. Tinejdžeri su ostavljali svoje sportske dresove, cvijeće i podsjetnike na ono što je Timmy volio – flaše Moxie soka, gumene bombone u obliku riba, njegove kopačke.

Školski socijalni radnik me je upozorio: ˝Čuli ste za Verterov efekat? Mogli biste prouzrokovati još više samoubistava.˝

Timmyjeva privatna smrt je postala javna. Na hiljade vozača prošlo je putem pored tog velikog kamena, veličine nekih 5 metara sa 10, pitajući se: ˝Ko je bio Timmy Thompson?˝

Školski socijalni radnik me je upozorio na sljedeće: ˝Čuli ste za Verterov efekat? Mogli biste prouzrokovati još više samoubistava.˝ I sama sam razmišljala o tome i počela sam razgovarati sa Timmyjevim sugrađanima o njegovoj smrti. Moji intervjui su već na samom početku izazvali iznenađenje i zabrinutost.

Stručnjaci za prevenciju samoubistva su mi rekli da senzacionalistička medijska izvještavanja o samoubistvima mogu izazvati Verterov efekat. Mentalno nestabilne osobe, naročito impulsivni tinejdžeri, imaju predispozicije da postanu samoubice. Ukoliko pročitaju ili gledaju vijest o nečijem samoubistvu, postoji mogućnost da u tome prepoznaju rješenje za svoje probleme ili način da skrenu pažnju na sebe.

Izvještavanje o samobistvima poznatih osoba je posebno opasno, kaže Alan Berman, direktor Američkog udruženja za suicidologiju.

˝Ranjive osobe koje imaju neku psihijatrijsku bolest se ugledaju na slavne ličnosti ili ljude koje ismatraju svojim idolima i imitiraju njihove postupke.˝, kaže Berman. ˝Kada se Marilyn Monroe ubila, povećao se broj samoubistava mladih žena.˝

Od ovih riječi me prošla jeza, ali sam i dalje vjerovala da se Timmyjeva priča treba ispričati. Urednici u Portland Press Herald/Maine Sunday Telegram su se složili sa mnom.

Maine ima najveću stopu samoubistava u Novoj Engleskoj, koja je čak veća od nacionalne stope. Pored toga, Timmy je imao neobičnu porodicu. Njegovi roditelji su odbili da tuguju u samoći. Znali sa da pomoć trebaju ne samo oni, već i njihovo četvero djece, Timmyjevi prijatelji, nastavnici i sugrađani.

Na sastanku Gradskog vijeća na kojem je bilo prisutno oko 300 građana, Timmyjev otac je ustao i objasnio: ˝Ne stidim se svog sina. Umro je zbog bolesti. Bolovao je od depresije.˝

Iako sam bila odlučna u istraživanju Timmyjeve bolesti, uskoro sam otkrila da istraživanje samoubistva, a naročito smrti jednog tinejdžera, može poljuljati moj novinarski instinkt i vještinu pisanja.

Molitva da priča donese više dobra nego zla

U periodu od nekoliko mjeseci kada sam izvještavala o Timmyjevoj smrti, kao i u periodu trodnevne priče u nastavcima o samoubistvima tinejdžera, tiho sam se molila da moje priče donesu više dobrog i uzrokuju što manje štete.

Isto tako, suprotstavila sam se mnogim stereotipima u vezi sa samoubistvom - činom za koji neke religije tvrde da se osuđuje vječnim progonstvom iz raja.

Direktor Američkog udruženja za suicidologiju Alan Berman mi je rekao da su prije nekoliko stoljeća žrtvama samoubistva odsijecali ruke ili probijali kolce kroz srce. Pored toga, sahranjivali su ih na raskršćima kako bi njihove okaljane duše zauvijek bile poražene.

Kada sam počela razgovarati sa Timmyjevim prijateljima i porodicom, razgovarala sam i sa nekoliko državnih stručnjaka za prevenciju samoubistava, kao što je Berman. Upozorili su me na to da svaka moja odabrana riječ, svaki detalj, mogu imati ozbiljne posljedice.

Na kraju sam se sa urednicima dogovorila da budemo oprezni, ali da ipak Timmyjevu priču ispričamo dosljedno i sa integritetom.

Objasnili su mi da moji članci mogu drugu ranjivu djecu navesti na samoubistvo. Upozorili su me da ne navodim detalje Timmyjevog samoubistva, jer bi mogli navesti depresivnu omladinu na oduzimanje vlastitog života.

Skrenuli su mi pažnju na to da pazim da ne veličam Timmyjevo samoubistvo ili da ne pojednostavljujem razlog zbog kojeg se ubio.

Naglasili su i da dobro razmislim o izboru riječi. Fraza ˝izvršio je samoubistvo˝ ima prizvuk nekog kriminalnog ili grešnog ponašanja. Zamolili su me da koristim izraz ˝oduzeo je sebi život˝.

Izraz ˝uspješno samoubistvo˝ je jednako neozbiljan jer može sugerisati to da je sam čin uspješan.

Većina njihovih savjeta mi je bila logična. Međutim, neki su se sukobili sa mojim novinarskim instinktima. Upravo je u snažnim detaljima razlika između priče koja drži pažnju čitalaca i priče koja se nikoga ne dojmi.

Na kraju sam se sa urednicima dogovorila da budemo oprezni, ali da ipak Timmyjevu priču ispričamo dosljedno i sa integritetom.

Većina mladih u Cape Elizbeth je vjerovala da se Timmy ubio zbog raskida sa djevojkom. Međutim, samoubistvo se rijetko dešava zbog samo jednog traumatičnog iskustva. Ono je najčešće rezultat više stresnih doživljaja koji dovedu do pogoršanja duševnih bolesti kao što su depresija ili bipolarni poremećaj.

Prema Američkoj fondaciji za prevenciju samoubistava, 90% osoba koje se ubiju boluju od ozbiljne duševne bolesti koja im često nije dijagnosticirana.

Iako jesam navela da su Timmy i njegova djevojka raskinuli, nisam velik naglasak stavljala na tu činjenicu jer je to bila samo jedna od mnogih stresnih situacija koje su mu se desile u posljednja tri mjeseca života.

Timmy je bio maturant. Njegov školski lakros tim je izgubio državni šampionat i Timmyja je taj gubitak shrvao. Pripremao se za koledž, ali nije baš bio siguran da je to ono što želi. U tom periodu je i prestao uzimati lijek za hiperkinetički poremećaj koji je uzimao skoro cijelog života.

Pored toga što sam u priči spomenula da su Timmy i njegova djevojka raskinuli i da je teško podnio činjenicu da je njegov tim izgubio u lakrosu, također sam napisala i da se Timmy ponašao čudno još od 1. maja kada je napunio 18 godina. Tada je i odlučio da prestane uzimati lijekove za poremečaj hiperaktivnosti i deficita pažnje. Tvrdio je da ga ti lijekovi čine previše hiperaktivnim.

U razgovoru sa Timmyjevim prijateljima i porodicom sam saznala da se posljednjih mjeseci svog života borio sa depresijom. Njegovi doktori su čak pretpostavljali i da boluje od bipolarnog poremećaja.

Timmy je svoju bolest skrivao od većine prijatelja. Jako malo njih je znalo da je sedam dana prije smrti doživio psihički slom i vikend proveo u psihijatrijskoj bolnici.

Vrijeme provedeno s roditeljima

 Satima sam sa Timmyjevim roditeljima razgovarala o životu njihovog sina i posljednjim danima koji su vodili ka njegovoj smrti.

Rekli su mi da su dali sve od sebe da svom sinu odmah omoguće stručnu pomoć i da je Timmy tri dana prije smrti svom savjetniku odlučno rekao da nije suicidalan.

Sa bolom u duši, njegovi roditelji su se prisjetili subotnjeg popodneva kada se Timmy ubio. Svi članovi porodice, Timmyjevi roditelji i njegovih četvero braće i sestara, su bili kod kuće te julske večeri. Timmy je većinu dana proveo u kupatilu i žalio se na bolove u stomaku.

Prije večere, otac je provjerio kako se Timmy osjeća. Timmy ga je uvjerio da je dobro. Samo deset minuta kasnije, otac je čuo glasan prasak.

Otrčao je u kupatilo i zatekao sina kako leži pored kade. ˝Bože, pao je i udario se u glavu.˝, pomislio je.

Zatim je osjetio miris baruta i ugledao pištolj u umivaoniku.

Stručnjaci za samoubistva su me savjetovali da ne opisujem detalje Timmyjeve smrti, ali ja smatram da je pištolj važan dio ove priče. Timmyjev otac je prije nekoliko godina kupio vatreno oružje zbog sigurnosti u kancelariji. Nedavno je pištolj sakrio na tavanu, a municiju u ladicu sa čarapama.

Stručnjaci za samoubistva željeli su da izbacim scenu koja opisuje Timmyjevu smrt. Ali sam ja smatrala da je pištolj važan dio priče.

U Centrima za kontrolu bolesti tvrde da je skoro u polovini slučaja samoubistava kod tinejdžera u Maineu korišteno vatreno oružje. Isto tako, u ovim centrima tvrde da su vješanje i trovanje drugi i treći najčešći način samoubistva.

Razgovorala sam sa urednicima i odlučili smo da uključimo ovu scenu, ali da izbjegnemo detalje u vezi sa barutom. To se činilo previše slikovito i bojali smo se da bi moglo nekog ranjivog tinejdžera navesti na imitiranje Timmyjevog čina.

I o drugim detaljima smo dugo raspravljali. Timmy je mnogim prijateljima bio idol i nakon smrti; nekoliko njegovih prijatelja je istetoviralo Timmyjeve inicijale:˝TLT˝. Nekoliko djevojaka je kupilo ogrlice sa srebrnim srcem sa ugraviranim: ˝TLT zauvijek˝.

Odmah sam odlučila da ove detalje preskočim. Iako su mi tinejdžeri objasnili da ove ogrlice i tetovaže slave Timmyjev život, bilo mi je jasno da bi ranjive i nestabilne mlade osobe zapravo mogle shvatiti da nakit i tetovaže veličaju Timmyjevo samoubistvo.

Stručnjaci su me upozorili da bi romantični prikaz Timmyjeve smrti ili predstavljanje Timmyja kao heroja moglo navesti depresivne ili bolesne tinejdžere da i oni svojim samoubistvom pokušaju steći popularnost.

Istraživanja o Verterovom efektu su pokazala da slikoviti prikaz žrtvinog groba, pogreba ili memorijalne službe mogu navesti mlade da samoubistvo vide kao rješenje za skretanje pažnje na sebe.

Tako da nismo objavili slike sa Timmyjevog pogreba i groba, ali smo zato objavili sliku sa velikim kamenom koji su tinejdžeri ofarbali. Taj kamen je za Timmyjeve prijtelje, porodicu i nastavnike postao mjesto na koje su dolazili da zajedno tuguju. Pisali su poruke i pjesme u bojama i palili svijeće.

Na hiljade ljudi prođe pored tog kamena u svojim vozilima. Da smo ga izostavili, priča bi imala ogromnu rupu.

U priči sam opisala kamen, a sliku nismo objavili na naslovnoj, već na unutrašnjoj stranici. Na naslovnoj strani smo objavili sliku Timmyjeve porodice A1 formata. Ta fotografija je snimljena kada su bili na odmoru u Venecueli, mjesec dana prije Timmyjeve smrti. Stajali su zagrljeni na brodu i smijali se. Sunce im je obasjavalo lica, a iza njih se vidjelo naborano tirkizno more. Ispod slike je stajao potpis:˝Kada smrt dođe prerano˝.

Stručnjaci za prevenciju samoubistava su upozorili da ne koristim riječ samoubistvo na naslovnici jer bi i to moglo navesti ranjive tinejdžere da požele da osvanu na naslovnicama tako što će okončati svoj život.

Pored priča o Timmyju i visokoj stopi samoubistava u Maineu, u mojoj priči u nastavcima koja je izlazila tri dana za redom dati su i kontakti za roditelje i djecu kojima je potrebna pomoć. U novinama su objavljeni brojevi telefona i web stranice savjetovališta i stručnjaka za mentalne bolesti. Objavili smo i koji su signali koji upućuju na moguće samoubistvo i depresiju.

Bila sam ubijeđena da su svi u mojoj novinskoj redakciji, urednici i lektori, priči pristupili krajnje pažljivo i obzirno. Ali me je strah od Verterovog efekta i dalje proganjao.

Uopšte nisam mogla spavati noć prije objavljivanja priče o Timmyju u Portland Press Heraldu/Maine Sunday Telegramu u novembru 2004. godine.

Pozitivna reakcija na priče

Reakcije na tekst u nastavcima su bile više nego pozitivne. Timmyjeva porodica je smatrala da dostojanstveno predstavlja priču o njihovom sinu i brzom razvoju njegove bolesti. Novine su primile preko 200 pisama i e-mailova.

Mnoga pisma su zahvaljivala novinama što su objavile priču o tako teškoj temi. Neke e-mailove su poslali tinejdžeri koji su izgubili prijatelja zbog samoubistva i htjeli su pričati o tome.

Roditelji čija su djeca pokušala samoubistvo ili su se ubila pisali su o boli koju osjećaju.

Tek u nekoliko e-mailova je pisalo da nismo trebali pisati o Timmyju ili samoubistvu. Jedan čovjek me je optužio da Timmyja koristim kao reklamu za antidepresive i obratio mi se sljedećim riječima: ˝Gori u paklu, ti užasna, užasna osobo.˝

Guverner Mainea je formirao grupu koja će pokušati naći način da smanji visoku stopu samoubistava kod tinejdžera. Svim državnim agencijama je naredio da izrade plan za podršku sprečavanju samoubistava kod mladih.

Nekoliko dana nakon objavljivanja priče u nastavcima, jedan savjetnik mi je rekao da je sredovječna žena koja kod njega dolazi na grupnu terapiju pročitala priče o Timmyju. I ta gospođa je imala bipolarni poremećaj. Svom savjetniku je rekla: ˝Ako se ubijem, moja zajednica će pokazati koliko me voli, kao što su pokazali i Timmyju.˝

Srećom, savjetnik je razgovorom uspio odgovoriti od ideje da si oduzme život.

Dva dana kasnije, Frank Campbell, državni stručnjak za prevenciju samoubistava iz Baton Rougea, mi je javio da je pročitao moje priče. ˝Nikada nećete saznati koliko ste života spasili˝, rekao je.˝Započeli ste priču o samoubistvu koja je već dobro kasnila.˝

Timmyjevi prijatelji su rekli da im se priča svidjela. Zahvaljujući njoj, bolje su razumjeli koliko je Timmy bio bolestan i kako ga je bolest navela na takav tragičan čin.

Sada znam da pisanje o samoubistvu ne izaziva nova samoubistva. Ali isto tako znam da novinari i novinske kuće moraju biti strašno pažljivi kada pišu o ljudima koji oduzimaju vlastite živote.

Ipak, tu pruču treba ispričati. Prema Centrima za kontrolu bolesti, godišnje se ubije više od 30.000 ljudi.

Samoubistvo je treći po redu uzrok smrti mladih osoba na nacionalnom nivou, odmah poslije nesreća i ubistava. U Maineu je to drugi po redu uzrok smrti mladih.

Ipak, samoubistvo je i dalje tabu tema za porodice, zajednice i novine.

Prošla su četiri mjeseca otkako sam napisala priču o Timmyju. Sada se uhvatim kako čitam smrtovnice u novinama. Gledam fotografije mladih i starih osoba i čitam o tome kako su umrli. Kada uzrok smrti nije naveden, već samo piše da je osoba umrla nenadanom smrću, instinkt mi kaže da se vjerovatno radi o samoubistvu.

Njihove godine me uvijek šokiraju. Mladi tinejdžeri. Mlade osobe u dvadesetim i tridesetim godinama života. Zagledam se u ta lica, pitajući se o detaljima njihove smrti.

---------------------------------------------------------------------------------------------------
Originalni tekst ‘Covering Teen Suicide: One Paper's Decision’ dostupan je na web stranici Poynter Instituta (www.poynter.org).

Tekst je preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje uredništva web sajta Poynter.org. Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja web sajta Poynter.org koji su u cjelosti dostupni na www.poynter.org.