Dominantan narativ 21. stoljeća kojim globalna zajednica „rasteže“ svijest o „kolektivnom identitetu“ uspostavljen je pojmovima digitalizam i umreženost. Normativ digitalne informacije nedvojbeno je postao dominantnim oblikom društvenog redizajniranja, stopa informatizacije namjesto stope industrijalizacije odvano se uzima kao ključni pokazatelj rasta i razvijenosti, „demokratiziranosti“, civiliziranosti koja bez sufiguracije 2.0 naprosto ne može biti predmetom suvremenog ekonomskog, političkog, kulturnog, konačno, egzistencijalnog diskursa. Insistiranje na ovom famoznom sufiksu koji je obilježio prvu dekadu novog milenija, stoga svaki put kad se hoće govoriti o uticaju nove tehnologije, novih medija, novom obliku kulture, novoj pismenosti generacije koju nazivaju „digitalnim urođenicima“²,  ima za cilj podsjetiti kako otkrivanje vlastitih glasova u novoj javnoj sferi, odista jeste (ili barem može biti) začetak treće etape klasne borbe između vektoralista³ koji kontroliraju tokove i vektore informacija (od obrazovnog sistema tj. znanja pa sve do brendova, patenata i aturoskih prava) i hakera tj. subjekata mrežne komunikacije svjesnih kako se vektori informacija mogu koristiti neovisno od vlasništva, ali zavisno od hrabrosti i znanja.

Radikalna kritika Mreže

Prošlogodišnje Frakturino izdanje prijevoda američkog bestsellera „Kult amatera: kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti“ koje autorski potpisuje Andrew Keen⁴, nimalo neće razveseliti pobornike user-generated tehnologija tzv. Interneta 2.0. Ključna teza ovog radikalnog kritičara Mreže, koji izaziva gnjev poklonika novih medija koji u njima vide otjelotvorenje velikih emancipatorskih potencijala (slobodnog pristupa, participativnosti, kiberaktivizma), jeste da sadržaji koje stvaraju korisnici-amateri uvjetuje iznimno dramatičan pad standarda u novinarstvu, književnosti, muzici, filmu, kulturi općenito.

Ključna teza Andrew Keena, ovog radikalnog kritičara Mreže, koji izaziva gnjev poklonika novih medija koji u njima vide otjelotvorenje velikih emancipatorskih potencijala (slobodnog pristupa, participativnosti, kiberaktivizma), jeste da sadržaji koje stvaraju korisnici-amateri uvjetuje iznimno dramatičan pad standarda u novinarstvu, književnosti, muzici, filmu, kulturi općenito.

Pa iako je izuzetno teško ne složiti sa Keenovim bespoštednim napadima na online zajednice uronjene u vrtloge web 2.0. tehnologija, ovo izuzetno potrebno i otrežnjujuće štivo, koje gorljivo nastoji demistificirati zablude globalne pošasti društvenih mreža, ostaje rigidno vezano za, u najmanju ruku, licemjerne tekovine moderne zapadne civilizacije. Keenovo djelo, obrušavajući se na zagovornike utopijske ideje tehnološke revolucije kiberdemokratske budućnosti⁵, principijelno prešućuje pozitivne primjere praksi umrežavanja kojima se osnažuju informacijska i komunikacijska prava građana ugrožena istom onom tehnološkom konvergencijom koju žustro kritikuje i napada.

Na Mreži se, naime, posve spontano prihvataju i ograniziraju prakse tzv. ekonomije darivanja⁶ pa je upravo obećanje ili „opasnost“ kiberkomunizma (sinteze tehnoloških inovacija i društvene transformacije), kao najveća prijetnja informacijskom vlasništvu, online komodifikaciji života, zapravo istinska meta Keenovog napada. Stoga se Keenov prosvjetiteljski redukcionizam i kritika omasovljavanja komunikacija, taj novi oblik digitalne demokratizacije, ne bi smio čitati isključivo kao borba protiv piraterije i tiranije prosječnosti koja stvara opću kakofoniju sadržaja potičući stvaranje anonimne oligarhije i kulture mediokriteta⁷. Naprotiv, suštinska vrijednost otvorene, slobodne kulture jeste u njezinoj sposobnosti da preispituje, destabilizira i narušava zakone klasične medijske kulture utemeljene na originalnosti, unificiranosti, zatvorenosti, dovršenosti i masovnoj proizvodnji. Nedvojbeno je da zamagljivanje granice između autora i publike, stručnjaka i amtera, narušava uspostavljene komunikacijske modele koji hijerarhijski uspostavljaju odnose superiornosti, meritokracije i mudrosti nekolicine, međutim, upravo je dehijerarhiziran i decentriran prostor Mreže najzorniji primjer kako ekonomsku logiku tzv. postindustrijskog društva više nije moguće konvencionalno braniti u virtualnom prostoru gdje interakcija nije uvijek materijalno motivirana. Sloboda govora na Mreži je, kako to ističe Richard Barbrook, i sloboda trgovine i sloboda darivanja.⁸

Pogubno povjerenje u tradicionalne medije

Stvaranje novih pretpostavki za generiranje jednakopravnosti upotrebe informacija i komunikacija svakako da nije lišeno nebrojenih manjkavosti „darivanja“ online narcizma, no posljedice amaterske upotrebe otvorene komunikacijske platforme, otvorenog komunikacijskog protokola, nisu ništa zloćudnije od rigidno „profesionalnog“, autokratskog zahtjeva za zadržavanjem nadzora nad kanalima proizvodnje i distribucije informacija, koji ograničavaju prava na slobodu izražavanja. Sve prisutnija majmunolikost ideologije interaktivnosti, idiotizam umrežene „kreativnosti“ za većinu vjerovatno jeste isuviše velika cijena slobode da bi se pristalo na svijet u kome se informacije generiraju bez tradicionalnih uredničkih filtera, kontrole i praktično bez cenzure, ali ono što se zaboravlja, ono što Keen izbjegava pomenuti, jeste da je naše „povjerenje“ u tradicionalne oblike medijske produkcije jednako loše, ako ne i pogubnije od necenzuriranog Interneta budući da se, kako to naglašava Lawrence Lessig, za razliku od tradicionalnih medija Internet ne predstavlja niti izdaje za medij koji obećava isključivo istinu.⁹

Mreža nas upozorava, ali i uči, kako o mogućnostima autonomnog povezivanja, udruživanja, surađivanja, tako i o nastojanjima da se pod svaku cijenu održe uspostavljeni odnosi moći stvaranjem ograničenja i nadziranjem načina kako ljudi koriste, upotrebljavaju, distribuiraju informacije. Upravo je Umberto Eco, povodom Wikileaks afere, lucidno primijetio kako noćna mora totalitarne moći izgleda upravo poput Mreže budući da „nadziranje prestaje biti jednosmjerno i postaje kružno“¹⁰. Stoga ovakva najava „regresivne budućnosti napretka“¹¹  tako potvrđuje kako Keenova kritika novih medija ne može biti shvaćena drugačije nego kao patetično nastojanje davljenika da nas upozori kako kultura bez kormilara ne može završiti drugdje do u kazanu „plemenitih divljaka“, osim ako je prije toga ne odbrane civilizirani barbari kadri da nas izbave od zabluda samostalnosti, makar ona bila i degenerirana, nesumnjivo, autonomnim zonama mrežnog postojanja.

Perverzni paradoks o «dobrim manirima u doba Wikileaksa»

Potencijalno izranjanje nove klase samosvjesnog infoproleterijata čije prešućene prakse poput copylefta, slobodnog softvera, otvorenog koda i sl. urušavaju tradicionalne koncepte vlasništva, autori poput Andrew Keena ne mogu do poistovijetiti sa „majmunima“ budući da upravo poneki od njih, poput već pomenutog Juliana Assangea (ali i Richarda Stallmana, etc.) pokazuju kako se mogu demokratski namagarčiti zaštitnici potrošačkog blagostanja „društva znanja“.

Neofeudalni kapitalizam informacijskog društva, džentlimentski će oćutati Keen, nas tako nipošto ne smije ostaviti „na milost i nemilost“ filozofiji otvorenosti koju promovira infoproleterijat, digitalna radnička klasa, oslobođena upravo silama njezinih tvoraca. Spriječiti slobodno stvaranje i dijeljenje informacija zahtijevalo bi ukidanje slobodnih tehnologija bez kojih kapitalizam više ne može opstojati, te se ukidanje slobode govora može još jedino zakonodavno deregulirati (poput sudskog procesa Julian „Donkey-Boy“ Assangeu s kojim smo nedavno gotovo svi općili bez prezervativa tj. cenzure te nas je stoga, pod hitno, potrebno podsjetiti na diplomatske rukavice/tekovine civilizacije kako ne bismo oslijepili od „curenja“, informacija.) Kako drugačije osim preko tog perverznog paradoksa o „dobrim manirima u doba Wikileaksa“¹² tumačiti zagovaranje javnog morala u novoj javnoj sferi na koje nas poziva gospodin Keen.

Konvencionalne kulturne industrije, perjanice represivnih ideologija  obavijene demokratskim dekorom globalnog mrežnog konzumerizma,  sada se nalaze pred izazovom umreženih potrošača koji počinju promišljati, zamišljati i osmišljavati kako na otvorenoj društvenoj platformi, novoj javnoj sferi mogu biti korišteni kolaborativni alati odnosno na koji se način mogu nadići ograničenja koja se iznova žele nametnuti u radikalno izmijenjenom komunikacijskom okruženju.¹³ Naivno bi bilo tvrditi kako se kreativnost, aktivizam, repolitizacija kulture „rađa“ iz puke činjenice izloženost novim medijima, mrežnoj tehnologiji, do-it-yourself alatima interaktivnog okruženja. Obećanje imaginarne budućnosti informacijskog društva, pod uvijetom da je tržišno disciplinirano, promoviraju upravo apologeti digitalizma, „iPod liberalizma“¹⁴, kako ih naziva Evgeny Morozov, isključivo u cilju racionaliziranja hi-tech totalitarizacije: sloboda na Mreži može biti sloboda samo ako ne preobražava buržoasko gospodarstvo. Stoga je u digitalnom društvu klasu ljudi koji se bave znanjem (umjetnike, znanstvenike, glazbenike, studente, tehnologe itd.), one koji svoje životne prilike nastoje poboljšati kopirajući i modificirajući informacije, potrebno sistematski kriminalizirati, budući da su osvijestili spoznaju, kako to ističe Eben Moglen, „da postoji sukob između onoga što znaju da je moguće i onoga što ih buržoaska ideologija sili da prihvate.“¹⁵

Necenzurirana infosfera, blogosfera, video streaming, Wikipaedia, pa čak i Facebook, nesumnjivo su u stanju poticati kreativnosti na globalnom nivou, biti izazov legitimnosti i moći centraliziranih, hijerarhijskih institucija moći, kao što jednako mogu dodatno anestetizirati građansku svijest pornografijom, videoigricama i sličnim virtualnim anesteticima.

Potencijalno izranjanje nove klase samosvjesnog infoproleterijata čije prešućene prakse poput copylefta, slobodnog softvera, otvorenog koda i sl. urušavaju tradicionalne koncepte vlasništva, autori poput Andrew Keena ne mogu do poistovijetiti sa „majmunima“ budući da upravo poneki od njih, poput već pomenutog Juliana Assangea (ali i Richarda Stallmana, etc.) pokazuju kako se mogu demokratski namagarčiti zaštitnici potrošačkog blagostanja „društva znanja“.

„Kultura dozvola“ nasuprot „kulturi remiksa“, naprosto ne odgovara arhitekturi Interneta. Arhitektura inovacije, koja omogućava oslobađanje od prisile konzumiranja vektorijalne, tehnokapitalističke politike i kulture, nam pruža šansu da ovladamo vještinama kultiviranja vlastitog uma, baš kao i za njegovo daljne kolonijaliziranje. Necenzurirana infosfera, blogosfera, video streaming, Wikipaedia, pa čak i Facebook, nesumnjivo su u stanju poticati kreativnosti na globalnom nivou, biti izazov legitimnosti i moći centraliziranih, hijerarhijskih institucija moći, kao što jednako mogu dodatno anestetizirati građansku svijest pornografijom, videoigricama i sličnim virtualnim anesteticima. Estetika i performativnost novih medija nas neće demokratizirati, već eventualno nekima od nas pružiti priliku da sagledamo, osvijestimo i razumijemo ograničenja sistema saznavanja.

Na sreću, na Mreži je još uvijek, teško biti fin, pardon, Keen.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Bey, Hakim. Information war. Ctheory. http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=64 (23.09.2009)
² Digital natives (digitalni urođenici, starosjedioci) predstavlja kovanicu kojom Marc Prensky opisuje tzv. „izvorne govornike tehnologije“, generaciju koja „tečno govori digitalni jezik računala, video igara i Interneta. Prensky, Marc. „Digital Natives, Digital Immigrants“. On the Horizon. Vol. 9. No. 5 (October, 2001). MCB University Press, 2001.
³ McKenzie, Wark. A Hacker Manifesto. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2004.
⁴ Britansko-američki pisac, profesor historije i politolog. Keen, Andrew. Kult amatera: kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti. Zaprešić: Fraktura, 2010.
⁵ Andrew Keen na izuzetno zavodljiv, stilski dopadljiv i iscrpan način objašnava kako WEB. 2.0. platforme koje omogućavaju decentraliziranu proizvodnju i promociju sadržaja u najvećoj mjeri služe samoreklamiranju i iznošenju odnosno objavljivanju površnih, neprofesionalnih i netačnih informacija usljed čega „oni koji znaju više i bolje“ bivaju potisnuti, „mrmljanjem budala“ kojima je data mogućnost da uređuju informacijski univerzum. Sa druge strane, tzv. kiberutopisti upravo u korisnicima Mreže prepoznaju ključne sudionike u borbi protiv monopola velikih medija i njihovog uticaja u kreiranju informacijskog društva.
⁶ Ekonomija darivanja (gift economy) pretpostavlja nešto što se daje i uzima bez naplate, poput slobodnog (izvornog) koda. Ideja da reciprocitet proizilazi iz reciprociteta jeste suštinska odrednica mrežne komunikacije, a princip „dara“ podrazumijeva da su stvari koje se daruju neprocjenjive, odnosno toliko vrijedne da bi ih bilo nemoguće izmjeriti u smislu mogućnosti apstraktne generalizacije razmjene. Ekonomija darova na Internetu nastaje iz tehnološkog i društvenog napretka koji katališe kapitalistička modernizacija. Barbrook, Richard. „Cyberkomunizam: Kako Amerikanci nadilaze kapitalizam u cyberpaceu.“ Šta, kako i za koga. Povodom 152. Godišnjice Komunističkog manifesta. Zagreb: Arkzin, 2000. str. 193-214.
⁷ Keen, Andrew. Kult amatera: kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti. Zaprešić: Fraktura, 2010.
⁸ Barbrook, Richard. „Regulacija slobode – sloboda govora, sloboda trgovine i sloboda darivanja na Internetu“. (20.08.2009.)
⁹ Lessig, Lawrence. Keen's „The Cult of the Amateur“: BRILLIANT! (12.12.2010.)
¹⁰ Eco, Umberto. „Slom kodeksa licemjerja“. Portal Radio Sarajevo (8. decembar, 2010.)  (8.12.2010.)
¹¹ Ibidem.
¹² Žižek, Slavoj. „Good Manners in the Age of Wikileaks.“ London Review of Books. Vol. 33. No.2. (20. January, 2011.) (5.2.2011.)
¹³ Copyright industrije, koja zakonodavnim mjerama sve rigidnije zaštite intelektualnog vlasništva, nastoje kriminalizirati legitiman način rada otvorenih zajednica utemeljenih na inovaciji i kreaciji posvećenoj stvaranju novih objekata kulture koji nisu isključivo namijenjeni komercijalnoj distribuciji i potrošnji, vjerovatno je jedan od najznačajnijih primjera represivnosti kojom se nastoje ograničiti i zaustaviti budućnost slobodne kulture.
¹⁴ Morozov, Evgeny. „How the Net aids dictatorships“. TEDtalks. (TEDGlobal, July, 2009) (8.4.2011.)
¹⁵ Moglen, Eben. „Dotcommunistički Manifest“. Šta, kako i za koga. Povodom 152. Godišnjice Komunističkog manifesta. Zagreb: Arkzin, 2000. str. 225-231.