Foto: Brankica Raković

Satirična stranica Vukajlija.com emotivnog nudistu definira kao osobu koja na društvenim mrežama bez stida emituje informacije o svom duševnom stanju koje većina drugih ljudi zapravo ne želi da vidi i čuje, a često ih je i sramota da čitaju. Iako nespretna definicija (ljudi nisu emiteri da emituju informacije te govor o emocijama ne mora biti nužno praćen stidom i sramotom), bliska je suštini koju označavamo ovim pojmom. Emotivni nudizam najkraće bismo mogli definirati kao dijeljenje duševnog stanja na društvenim mrežama. Takvo nešto omogućili su nam novi mediji – društvene mreže, koje u posljednje vrijeme zamjenjuju onu staru da papir trpi sve. Zašto se ljudi odlučuju na dijeljenje duševnog stanja baš putem novih medija (da li je uzrok tome nedostatak podrške offline), kakva je reakcija drugih korisnika, šta u njihovom unutrašnjem životu izaziva ta aktivnost, kako mediji reagiraju i prenose statuse vezane za emotivni nudizam te mogu li društvene mreže doprinijeti empatičnijem i solidarnijem društvu? Hoće li javno ogoljavanje emocija na Fejsbuku u konačnici pomoći nekome da se osjeća bolje?

Društvene mreže kao prostor za dijeljenje nedjeljivog

Brankica Raković, novinarka, urednica i PR, društvene mreže doživljava kao dobro društvo za dijeljenje nedjeljivog. Za Fejsbuk kao platformu na kojoj će govoriti o iskustvu raka odlučila se kako bi samoj sebi pokazala da u zamršenim osjećanjima nije sama. Kad sam se razboljela desilo se nešto fantastično – pisanje je postalo važan dio terapije. Razlika između pisanja na papiru (vođenje dnevnika) i Fejsbuku je u tome što je društvena mreža Brankici omogućila zajednicu onih koji su čekali nalaze sa mnom. Odluka da o raku govori na društvenoj mreži nije bila planirana. 

„Nema ničeg planiranog u neplaniranoj bolesti. 90% svojih tekstova sam otplakala dok sam kucala. Nijedan nisam pročitala prije nego sam kliknula objavi. Stihija, sve je stihija.“

Primarna motivacija joj je bila da njoj samoj bude lakše.

„Pisanje je oduvijek bilo moj izduvni ventil. Međutim, vremenom je to postala i 'obaveza' zbog svih onih koji su se borili i koji se bore, a treba im da znaju da ima života i nakon što dobiješ C šifru.“

Fejsbuk kao mogućnost da se kaže nešto što može biti od pomoći drugima

Boban Stojanović, mirotvorac i LGBT aktivista u Fejsbuku nalazi mogućnost da se kaže nešto što može biti od pomoći drugima. Vjerovao je da njegovi statusi/komentari mogu da utiču na promjenu slike o LGBT osobama u Srbiji. Nakon učešća u Velikom bratu, nakon silnih poruka u inboksu, shvatio je da ljudi na stvari pak gledaju na drugi način.

„Jednom prilikom sam u VB govorio o majci. VB me pozvao jednog jutra i počeo da postavlja pitanja o roditeljima i ja sam počeo da sumnjam da se njima nešto dogodilo. Bio sam veoma emotivan. Tada sam rekao (poručio mami): Bolje da se imamo nekako, nego nikako. Kasnije mi se javio jedan mladić, gej, koji nije kontaktirao sa svojim ocem od trenutka autovanja. U međuvremenu je umrla majka i on i otac su ostali sami. Živeli su odvojeno, jedan na prizemlju, jedan na spratu, nisu se sretali. Onda je jedne večeri taj mladić došao sa posla i zatekao oca u trpezariji, večera je bila na stolu, i otac je rekao: Kao što je rekao onaj iz Velikog Brata – bolje da se imamo nekako, nego nikako.“

Nakon ove priče Boban je odlučio da na Fejsbuku dijeli ono što misli i osjeća vjerujući da to nekome može da promijeni nešto, da ga inspiriše, natjera da misli ili iznervira. U svakom slučaju, Stojanović vjeruje da emotivni nudizam može da bude podsticajan za druge.

Reakcija drugih korisnika na emotivni nudizam

Kada govori o reakcijama ljudi na njen emotivni nudizam na društvenim mrežama, Brankica Raković bira da pamti samo dostojne čovjeka reakcije. Ističe da je sve vrijeme tu bilo pretjerivanja koje je podrazumijevalo njeno herojstvo.

„Razumijem, ljudi rak vide kao borbu u ringu sa pet puta jačim od tebe. Ali nema tu herojstva. Nisam ja birala da se to desi.“

Bilo je ipak i onih ružnih, nevjerovatno ružnih reakcija. Ali Brankica smatra da nisu vrijedne spomena. U slučaju Bobana Stojanovića, koji je na Fejsbuku govorio o ličnom položaju gej muškarca u Srbiji, odnosu sa roditeljima, gubitku istih, fizičkim napadima, migraciji, reakcije drugih korisnika su bile različite.

„Ima onih koji iskazuju empatiju, ima onih koji se mnogo unose u moju bol bez da me znaju, ima onih koji osuđuju. Ipak, mislim da većina ljudi reaguje na način na koji očekuje njihova mikro-publika. Puno njih će me 'napasti' da bi njihovi prijatelji vidjeli kako su oni meni nešto rekli i kako bi im valjda aplaudirali na to.“

Ponekad je stvari lakše otipkati nego reći uživo

Brankica Raković kaže da joj je online podrška zaista značila: „Postoji jedan razlog, vrlo važan, zašto jeste: U to vrijeme ljudi bliski meni su bili prestravljeni. Razgovori su se svodili na utjehu ili na izbjegavanje razgovora o tome. Ta online podrška je povremeno uspijevala da me nasmije, da me bodri, da i ja shvatim da nisam sama.“

Tako je u njenom slučaju Fejsbuk poslužio kao platforma na kojoj je lakše otipkati nego direktno pružiti podršku, jer u slučajevima bolesti ljudi ne znaju kako tačno da reagiraju. Ne žele da još više povrijede ili vjeruju da riječi nemaju težinu, pa uslijed svega toga izostane verbalizovana podrška. Društvene mreže i emotivni nudizam tako nedvojbeno pokazuju da je nekada emocije lakše otipkati nego kazati. Čini se da i Fejsbuk kao papir nekad trpi sve. Stojanović ne zna da li mu je online podrška pomogla da se osjeća bolje. „Ako nešto 'pomogne' da se osetim bolje to je momenat u kome nešto što me opseda pretočim u taj mali tekst na Fejsbuku. Sve što pišem je pražnjenje, ide ka spolja i tamo ostaje, ne treba mi feedback, ne treba mi ništa da hranim bol, tugu, ego.“

Kako emotivni nudizam može biti od koristi i drugima?

Brankica, danas izliječena od raka, kao stari emotivni nudista, smatra da trebate koristiti tu aktivnost na društvenim mrežama ako će ona činiti da se osjećate bolje.

„Neko slika guzicu, neko kači 120 slika djeteta, neko dijeli svoje emocije. Svi mi imamo potrebu da se podijelimo s nekim. To ne znači da automatski nemate s kim da se dijelite offline. To samo znači da je ponekad potrebna i ova vrsta nudizma. Pitanje da li od njega ima koristi može imati kao odgovor potpitanje: Šta je za vas korist? Meni je korist bila da se isplačem, korist su mi bila i jesu neka poznanstva, čak i prijateljstva nastala spojevima sličnih stanja u sličnim trenucima, korist mi je bila nevjerovatna količina emocija koje sam dobila.“

Stojanović među emotivnim nudistima prepoznaje nekoliko kategorija: Prvi su oni koji pišu da bi pisali. Pišu bilo šta bez neke intencije samo da bi nešto rekli drugima. Drugi su oni koji pišu patetično s ciljem da izazovu reakciju okoline, odnosno pratilaca. To su oni koji će na komentare davati odgovore: „Hvala puno, znaš koliko te volim“ ili „Ljuuuubaaaviii“ i tome slično. Ovoj grupi ljudi je bitno da ima puno lajkova i komentara. Treći su oni koji dijele svoju intimu kako bi se lišavali odgovornosti za svoje odluke. „Postoje ljudi, neke poznajem lično, kojima socijalne mreže zaista kroje život. Oni veruju u komentare i uzimaju ih zdravo za gotovo. Oni veruju da je socijalna mreža realnost. Na kraju, ti možeš da se na društvenoj mreži ogoliš kao Marina Abramović, a možeš i kao ovi iz Zadruge. Mene su neki statusi inspirisali da razmišljam, nekada sam ulazio u diskusije, ali relativno retko.“

Medijska reakcija na emotivni nudizam

Odnos medija prema njenim statusima Brankica smatra kompleksnom temom. Ima čudan odnos prema svakom medijskom upitu na temu bolesti. Pokušavala je uzaludno da objasni da ona nije njena bolest.

„Voljela bih da se u pozadini nije krila želja za klikovima, jer rak to donosi, već želja da se sa bolesti skine stigma. Ali u većini slučajeva, bilo je to samo lešinarenje. Bilo je tu divnih intervjua, izdvojila bih onaj u Nezavisnim novinama, s pažljivo odmjerenim pitanjima, smislenim i javljanje uživo za N1 nedugo nakon mog izlaska iz bolnice. A bilo je i onih koji su me uznemirili prenošenjem mojih statusa i stavljanjem užasnih naslova. Neke sam molila da skinu. Neki se nisu potrudili čak ni toliko da vide jesam li zdrava ili nisam, pa mi je pojačavalo anksioznost čitanje tekstova u kojima oni pišu kako se još borim. Ali – u konačnici – sve je to moja odgovornost. Tražila sam – gledam. Dijeliti sebe sa toliko ljudi mora kao posljedicu imati  i to, zar ne?“

U Bobanovom slučaju mediji su njegove statuse puno puta prenosili i stavljali u različite kontekste, pozitivne ili negativne, kako im je odgovaralo. Uglavnom su to bili tabloidi, najčešće na sajtovima, potom i u štampanim izdanjima.

„Evidentno je da se radi o hiperprodukciji vesti, pa sve što može da bude vest, da se stavi pod šokantno ili skandalozno, ide u javnost. Puno je bilo onih vesti koje su počinjale sa 'gej aktivista' ili su sadržale 'gej aktivista' u svom naslovu. Bilo je i onih koji su potpuno istrguti iz konteksta. Na primer, postavim sliku sa putovanja, oni napišu 'u luksuznom hotelu' a nigde ni hotela ni luksuza. Nema pravila, prenose ih onako kako im odgovara.“

Na pitanje da li bi sve ponovila, Brankica se šali i kaže da bolest ne bi po treći put, ali za emotivni nudizam bi i hoće. 

„Toliko je tema o kojima treba pričati iskreno, bez fotošopa za emocije, bez udovoljavanja publici. Ljudima treba suštine, treba im sirovog života. Filtera nam je svima dosta.“

Mišljenje psihologije

Društvene mreže, iako u početku kreirane u rekreativne svrhe, zauzele su značajno mjesto u svakodnevnom funkcionisanju čovjeka, ističe psiholog Ognjen Pjano. Nadalje navodi da akademska psihološka zajednica čak promišlja i o redefinisanju pojma granica ličnosti, a koje su podrazumijevale psihološke i somatske doživljaje čovjeka u pogledu njegove bliskosti, kontinuiteta i identičnosti, u pravcu proširenja doživljaja selfa proširenog na online, vizuelni prostor.

„Na praktičnom nivou to podrazumijeva da online profili predstavljaju dio naših identiteta, a da se na to gleda i sa naučnog stanovišta. Sve to govori u prilog da su online identiteti uzeti za ozbiljno.“

Zatražili smo mišljenje psihologije i glede pitanja medijske klime i okruženja koje bi afirmativno doprinijelo ljudima da javno iskažu sebe i svoje emocije.

„U pogledu razvijanja emotivne pismenosti, online prostor može biti šansa da se na brz, lak i dostupan način stekne uvid o mnogim ljudskim sudbinama i iskustvima koje korisnici dijele jedni sa drugima. Ali percepcija tuđeg iskustva je tek početno saznanje, a za dalje korake su potrebni lične odluke, odgovornosti, motivacije. Dijeljenje intimnog 'statusa' ili ispovijesti jednog korisnika može drugom korisniku biti viđenje situacije iz drugog ugla, njemu do tada nepoznatog“, odgovara Pjano.

Pitali smo ga i mogu li društvene mreže pak doprinijeti emotivnoj pismenosti te empatičnijem odnosu prema ljudskim emocijama i gradnji društva bez osude na što kaže da smatra da je za takav proces ipak potreban kontakt uživo zbog dobro poznatih razloga (intenzitet kontakta, mogućnost neverbalne dinamike koja ima dominantnu ulogu u komunikaciji, riječ, način tona, boja glasa).

Dakle, doprinos online prostora ogleda se u lakoj dostupnosti i masovnosti informacije, dok njegov izazov i nedostatak ostaje pasivnost ostalih aspekata ljudske ličnosti.

Emotivni nudizam kao način online destigmatizacije ljudskog iskustva

Novi mediji omogućavaju da većem broju ljudi odjednom saopćimo kako se osjećamo i da brže dobijemo povratnu reakciju na isto. Motivacija za emotivni nudizam se može nalaziti i u želji da se pomogne drugima u sličnoj situaciji, odnosno da se destigmatiziraju određena ljudska iskustva. Reakcija drugih korisnika neće nužno biti uvijek podrška, kako potvrđuju i iskustva sagovornika. Emotivni nudizam dakako može biti i strategija da sebe učinim posebnim i drugačijim u kulturi u kojoj je još uvijek veliki tabu govoriti o mentalnom zdravlju i o tome kako se osjećam. Iza te potrebe može da stoji i ništa drugo nego strategija da dođem do većeg broja publike (pratitelja). Youtuberi tako u posljednje vrijeme počinju da dijele neki dio iz svog intimnog života kako bi dobili što veći broj pratitelja i u očima svoje publike prikazali se kao ranjivo ljudsko biće jednako i slično onima koji ih prate. U konačnici odgovor zašto se ljudi odlučuju da javno dijele svoj sadržaj je duboko lično pitanje i svaki će čovjek sigurno imati drugačije razloge. Evidentno je da je neke stvari lakše otipkati nego kazati. Za oba moja sagovornika taj je proces bio terapeutski i društvene mreže su im pomogle, ako ništa, da iskažu kako se osjećaju. Za emotivni nudizam je potrebno mnogo hrabrosti i ljudi (publika) će brzo procijeniti šta je iskrena emocija, a šta marketing ili strategija prikupljanja novih lajkova.

Fejsbuk nas svakodnevno poziva da kažemo o čemu razmišljamo. Neki ljudi odu korak dalje, pa kažu i kako se osjećaju. No, ne smijemo zaboraviti da je kultura online prostora odraz generalnog kulturnog stanja jednog društva. Ono što može biti šansa za drugačiju postavku stvari jeste međusobni utjecaj dvaju realnosti. Više online vidljivosti, iznesenih ličnih priča, podijeljenih statusa, podrške, može značiti i potencijal za proširenje slobodne teritorije – za odnose gdje nasilje nije poželjna reakcija, pa bila to i sfera online identiteta i online interpersonalnih odnosa.

___