U vrijeme kada u Bosni i Hercegovini žene nisu mogle igrati ni najmanju ulogu u javnosti, dogodilo se da jedna žena bude zastupnikom najslobodnije profesije.

foto: Ilustracije iz knjige "Bosanska istočna željeznica" Milene Mrazović

Vrlo često balkanski narodi zaborave jedinke koje se izdvoje i posvijetle naše historije i na potpuno čudesan način učine da u nečemu i prednjačimo. Jedno od imena koje tome govore u prilog jeste ime prve bh. novinarke, etnologinje, antropologinje, kompozitorke, Milene Preindlsberger – Mrazović.

„Kad je list Bosnische Post 1894. godine slavio desetogodišnjicu postojanja, cjelokupna svjetska javnost pisala je o tome da se baš u Bosni, u kojoj žene ne mogu igrati ni najmanju ulogu u javnosti, dogodilo da jedna žena bude zastupnikom najslobodnije profesije. Milena Preindlsberger-Mrazović je prva žena novinar u BiH, prva urednik i prva žena izdavač u BiH“, napisala je Dragana Tomašević, urednica prvog izdanja prijevoda knjige Bosanska istočna željeznica Milene Preindlsberger – Mrazović. Nakon više od stoljeća prijevod je objavljen u izdanju Prosvjete, srpskog kulturnog i prosvjetnog društva Sarajevo na jezicima naroda o kojima je autorica pisala i njenoj „izabranoj domovini“. Originalno je napisana na njemačkom jeziku pod naslovom Die Bosnische Ostbahn, a objavljena 1908. godine u Beču i Lajpcigu. Sa njemačkog jezika preveo ju je Vahidin Preljević. Tako pionirku bosanskog novinarstva možemo čitati i na našim jezicima, iako na njima nije pisala, barem u dijelu njenog bogatog opusa.

Voziti se sa Milenom Preindlsberger – Mrazović uskotračnom prugom kroz istočnu Bosnu i Hercegovinu jedinstveno je iskustvo, zbog onog o čemu autorica piše ali i onog što se da naslutiti iz njenog pisanja. Glavni protagonista knjige je željeznica, koja iako je simbol modernog vremena i progresa, zapravo je na čudesan način srasla uz brda i tunele, uz obale rijeka na koje se naslanja. Danas kada se vozimo cestom paralelno sa uskotračnom prugom koja se odavno ne koristi, možemo komparirati promjene koje su u međuvremenu nastale. I nije riječ o književnosti već o prostom bilježenju činjenica, koje bi se u novinskom žargonu reklo da pripada reportaži. Jer autorica sve boji vlastitim doživljajem i emocijom spram Bosne. Riječ je o značajnom svjedočanstvu izgradnje uskotračne pruge kroz Bosnu i Hercegovinu koje je ujedno i ilustrovani vodič na bosanskohercegovačkim državnim željezničkim linijama  Sarajevo – Uvac i Međeđa – Vardište. Inicijatorka da se knjiga učini dostupnom bosanskohercegovačkoj javnosti je upravo i urednica knjige Dragana Tomašević, kojoj to nije prvi sličan projekt. Do sada je istražujući po arhivama skinula prašinu sa dosta sjajnih tekstova koji su tematski upriličeni i objavljeni. Tomašević također govori o znamenitim ženama Bosne.

Milena Mrazović u navedenoj knjizi piše o svemu što vidi uz prugu ali i bilježi epske priče primjerice o hajduku Starini Novaku ili piše o bijelim Romima koji naseljavaju dio Sarajeva - Goricu; vrlo osjetilno piše o mirisu fočanskih jabuka koje se prevoze za sarajevsko tržište. Zabilježila je nezgodu kod familije Siječića čija je kula visoka, trospratna i često napadana od razbojnika u vrijeme kada bi muškarci bili na džumi. Vazda su je, zapisala je, branile žene. Kula je pala jedanput kada su je umjesto žena branili muškarci. Pionirka novinarstva u BiH zabilježila je također da je po „kućama viđala peć od ilovače, ali da to nije turski običaj već da su Bosanci zaostali na kulturnoj stepenici na kojoj su se nekoć nalazili sa srodnim evropskim narodima“.

Prema pisanju Dragane Tomašević, nekoliko sedmica nakon austrougarske okupacije Milena Mrazović došla je u Bosnu kao činovnička kći i to prvo u Banju Luku. Za tu izuzetnu ženu ne postoje tačni podaci o godini rođenja. Najčešće se navodi da je 1863. godine rođena u Bjelovaru kao potomkinja stare hrvatske plemićke porodice Mrazovića od Mrazovca. Njen pradjed, Avram Mrazović objavio je 1784. godine prvu znanstveno utemeljenu hrvatsku gramatiku i prvi prijevod Goethea na hrvatski jezik, a njen drugi predak, Mate Mrazović, dugogodišnji načelnik Zagreba, bio je prijatelj i bliski saradnik Ljudevita Gaja.

Iako tu nije živjela dugo, upisala se i u hroniku tog grada jer je 1881. godine muzicirala na koncertu klasične muzike koji je označen kao prvi koncert u BiH. „Bosansko-hercegovačke novine“, koje su izlazile u Sarajevu, objavile su da je 31. maja 1881. godine u Banjoj Luci održan prvi koncert ozbiljne muzike. Onda i u Sarajevu, gdje je živjela punih 40 godina. U djevojačkoj školi milosrdnih sestara u Sarajevu predavala je francuski jezik školske 1894/1895. godine i to “posve besplatno od ljubavi prema sestrama i njihovim učenicama, te se uspjeh pokaza izvrstan” (Srce Isusovo, II/1885, br. 2).

Kad je dr. Makanec 1884. godine osnovao dnevni list „Bosnische Post“, postala je stalni saradnik lista, a 1889. preuzima novine kao vlasnica i glavna urednica. Dotadašnji vlasnik vitez Tepfer ostavio je pred smrt list i štampariju „Bosnische Post“ testamentarno svojoj ortakinji Mileni Mrazović, kojom se nešto prije bolesti bio i zaručio. O nasljeđu i univerzalnoj nasljednici dana je u listu obznana koju je i zvanični list prenio ističući „da će list i štamparija pod njezinom upravom i dalje izlaziti odnosno postojati“ („Sarajevski list“, XII/1889, br. 90, 31. juli). Već početkom septembra (1889. godine) dala je Zemaljska vlada dozvolu za dalje izdavanje lista „Bosnische Post“ Mileni Mrazović kao nasljednici pokojnog izdavatelja i urednika E. viteza Tepfera „koja će listom upravljati u dojakošnjem pravcu“. Dragana Tomašević je napisala da je Milena Mrazović ubrzo postala dopisnica Biroa za telegrafsku korespondenciju. Bila je i urednica austrijskog radija te sarađivala sa skoro svim novinama koje su izlazile na njemačkom jeziku. Naprimjer „Reichspost“ joj je bio posebno zahvalan radi iscrpnih i izvanrednih informacija i članaka koje je objavljivala pod pseudonimom „Milan“.

Milena Preindlsberger – Mrazović počela je da djeluje u Bosni, a dok je Evropa euforično počela da traga za svojim korijenima, istraživanja prahistorijskih nalazišta dobila su poseban značaj. Bila je prvi ženski član Antropološkog društva Habsburške monarhije u Beču 1889. godine.  To vrijeme obilježilo je otkriće Troje u Maloj Aziji, Mikene na Peloponezu u Grčkoj… Otkrivena je Butmirska kultura, što je imalo evropski značaj što ilustriraju riječi Škota dr. Roberta Munroa objavljene 1894. u engleskom The Timesu: "Za svakog državnika bila bi dika vrijedna lovor-vijenca da je razbio predrasude i krive nazore, koje su tako dugo tištale tu krasnu zemlju, koju rijese toliko prirodne ljepote i neobične naravne pojave, koja je bila 'terra incognita', te da je stao njegovati znanstvena istraživanja, kojim je suđeno, da razbistre prethistoričarsku civilizaciju Evrope. Pa ipak je sve to u Bosni i Hercegovini vrlo blizu savršenstvu." 

Slično je vidjela i Milena Preindlsberger – Mrazović koja je sudjelovala u otvaranju Zemaljskog muzeja BiH, koja je na svojim putovanjima bilježila običaje, otkupljivala nošnje (na koncu je to i ostavila kao kolekciju etnografskom odjelu Zemaljskog muzeja BiH). Milena Mrazović objavila je i knjigu Bosanske narodne bajke. Putujući Bosnom bilježila je bajke koje je slušala, pokatkad, i od pastira uz vatru. U pričama se jasno iscrtavaju običaji, mitovi, ali i vjera naroda u kojem je bajka nastala. Tako, ilustracije radi, u bajci Vampir monah je tristo godina proveo u Paklu, u pokušaju da razriješi oca od date riječi, a Đavo je prije toga došao po svoje. Riječ je o bajci u koju su utkani mitovi i vjerovanja vezana uz određeni prostor. U istoj zbirci, priča Pastorka pak počinje kao i mnoge nastale u drugim kulturama. Jedino imena upućuju na narod iz kojeg su potekle: „U nekom gradu živjela jednom jedna udovica koja je imala jednu ružnu kćerku Hatu i jednu lijepu pastorku po imenu Fata.“

Knjige Milene Mrazović:

- „Selam“, 1893. (tematski posvećena bosansko-muslimanskom životu), prevedena na engleski i ruski;
- „Bosnisches Skizzenbuch“, 1900. i 1909. godine;
- „Bosnisches Volksmaerchen“ (15 bosanskih narodnih pripovjedaka);
- „Grabesfenster“, 1906. godine (zanimljiva pripovijest iz prvih dana okupacije Sarajeva);
- „Bosnische Ostbahn“, 1908. godine;
- roman iz života derviša bektašijskog reda ostao je nedovršen.

Dragana Tomašević zabilježila je da je 1893. godine izašla njezina prva knjiga novela pod naslovom „Selam“ tematski posvećena bosansko-muslimanskom životu. Knjiga je dobila odlične recenzije i ubrzo je prevedena na engleski i ruski. I tamo je „Selam“ dobio odlične kritike, a Milena Mrazović iste je godine napravila „pravi izdavački poduhvat“ – o vlastitom trošku (u svojoj štampariji) izdala je pjesnička djela fra Grge Martića. Kao prvu knjigu „Pjesničkih djela“ objavila je svih sedam dijelova Martićevih „Osvetnika“, a 1895. godine i „Posvetnike“ kao drugu knjigu. Pošto su knjige štampane u njenoj štampariji, mnogi su tada to izdanje pripisivali „Bosanskoj Pošti“, na što se često žalila.

Njemačku govoreću kulturnu javnost Milena Mrazović upoznavala je s kulturom i prirodnim ljepotama BiH. S obzirom da je govorila jezik bosanskog naroda ona je imala pristup i onom djelu života, poput muslimanskih žena, kojim drugi nisu imali. U Prvom svjetskom ratu kao bolničarka slijedila je svog muža hirurga po Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Italiji. Prevrat nakon Prvog svjetskog rata značio je i slom svih životnih ostvarenja Milene Mrazović-Preindlsberger. Jugoslavenska država ju je zajedno s mužem deportirala u Beč, tj. „u tuđinu“, kako je govorila i osjećala. Dragana Tomašević ističe da je Milena Mrazović umrla „u tuđini“ početkom iduće godine, 20. januara 1927. Ugledni austrijski dnevni list „Wiener Stimmen“ obavijestio je svoje čitaoce da je umrla „slavna bosanska spisateljica“ („Wiener Stimmen: anonim: „Heimgang der beruehmten bosnischen Schriftstellerin“, 20. januar 1927. godine, str.2). I mnogi drugi pisali su o „slavnoj bosanskoj spisateljici“.

Radovi Milene Preindlsberger – Mrazović su važni jer naša kultura u mnogim segmentima nije napravila korak prema kulturnom pamćenju. Sjećamo se onoga što su nam govorili roditelji naših roditelja i još pomalo prenosimo te priče. Nemamo mogućnosti da izvan jedne određene generacijske granice, koju antropologija sjećanja određuje prenosimo sadržaje vlastite kulture.