Do 1992. godine Vlaseničanin Hasan Nuhanović je, spremajući se u Sarajevu za poziv inženjera mašinstva, bio svjestan svog muzičkog talenta. Tako nam bar stoji na prvim stranicama knjige koju imamo pred sobom. Tamo gdje Nuhanović, i ne sluteći šta mu predstoji, svira i pjeva "Druže Tito, mi ti se kunemo".

 

Kada knjigu  pročitate, nerijetko pri tome gubeći dah, pouzdano ćete ustvrditi: Hasan Nuhanović, ali sada u vašoj svijesti Srebreničanin, ima dar, ima talenat pisca. To ovu knjigu čini dodatno vrijednom. Kažemo dodatno, jer je u vrijeme bremenito događajima o kojima ko zna kada će se nauka s ove i one strane usaglasiti, imamo biti zahvalni svakome ko se ozbiljno i savjesno prihvatio svjedočenja. Nuhanović je od onih svjedoka koji razlučuju šta su vidjeli od onoga šta su čuli te šta su čitali. Dakle, imamo svjedoka na kojeg  se imenom i prezimenom, povodom određenih činjenica, možemo pozvati. Jer, nemali je broj primjera gdje citiranje citata na koncu zavedu na stranputicu neprovjerenih rekla-kazala. A kada govori da je nešto čuo Nuhanović navodi od koga je čuo....ako se ne sjeća onda to i naglasi. Primjer na koji bi se valjalo ugledati.

 

Najinteresantniji i  najdragocjeniji  je kada govori o onome što je vidio. Ovdje valja naglasiti: osim što postoji talenat pisanja, postoji i talenat gledanja. Nuhanović je, očito, osoba koja odlično vidi. I to u sprezi s njegovom dioptrijom koju on naglašava u nemalom broju scena, djeluje dodatno simbolično.

 

Kada bi se u školskom ključu pitalo šta je radnja, šta je siže ove knjige, odgovor bi se mogao sažeti u kratko: Preživjeti. 

 

Taj imperativ je mač s dvije oštrice. On stimuliše u čovjeku ono što je najbolje ali i  ono što je najgore. Nuhanović se ne libi da iz sjećanja prizove i jedno i drugo. Ne samo da priziva, nego očigledno po sopstvenim ranama kopa. Nobelovac Česlav Miloš negdje kaže da su uspomene onaj dio našeg života koji možemo da ispričamo ne stideći se. Ne crveneći se. Hasan Nuhanović ne libi se sjećanja koja ga navode na stid, na preispitivanje koliko je veliki a koliko mali bio. Ona veličanstvena, antički tragična scena borbe s ocem, u beskrajnom snijegu....valja biti velik pa je sebi naknadno priznati i zapisati. Neka se onda ne ljuti ovaj ili onaj što ga je Hasan Nuhanović u knjizi pomenuo po nekoj ljudskoj slabosti, po krađi hrane ili slično....Nuhanović ionako ove po imenima ne pominje. A sebe bogme da. Tamo gdje se hrve s ocem ili majci spočitava da mu je dala manji komad kukuruze nego bratu.

 

Veličanstvenih primjera ljudskosti ali i poraznih primjera slabosti ljudske u ovoj knjizi ima. Da ovoga drugoga nema, ne bismo joj vjerovali. Jer sva velika logorska literatura, a Srebrenica jeste bila logor, govori o tome. Ko je čitao Šalamova i njegove Priče sa Kolime, ne može a da čitajući Nuhanovića ne pomišlja na ovu vrhunsku logorsku literaturu. Bez pretjerivanja se može reći....briljantnih bi se priča iz Nuhanovićeve knjige moglo izdvojiti u zasebne cjeline. Vrhunska literatura. Šalamovljevska!

 

 

Ova knjiga ima svoje likove i jedan od njih je nesumnjivo pripovjedač. On nije zauzeo poziciju neprikosnovenog sudije. Nuhanović nije od onih svjedoka koji je nježan prema sebi a strog prema ostatku svijeta. Zato je čitaocu uvjerljiv i živ. Jedna od najboljih scena u kojoj se samopredstavlja jeste ona kada se sprema da da izjavu stranoj novinarki. Naočare su mu zaljepljene, skrpljene, sročio je unaprijed i nekoliko šturih engleskih rečenica a onda odjednom kroz zamagljena stakla nazire da novinarka gleda kroz njega i kao privučena magnetom ide ka nekome ko stoji iza njega.Taj neko je Naser Orić, fizički valjda dvostruko veći od Hasana Nuhanovića. Mnogostruki su i različiti pogledi na likove i događaje. Neka jedan od portreta Orićevih a autoportreta Nuhanovićevih bude ova slika - prizor. Ništa pri tome ne treba zaključivati, tek imati u vidu ovu upečatljivu sliku. A takvih i sličnih je u ovoj knjizi na pretek. Nuhanović ima talenat da situaciju opiše tako da je vidite. Naprosto: vidite! Ona noć u kojoj se Nuhanović sa nekakvog srebreničkog sijela vraća u izbjegličku kuću te zatiče majku koja bdije dok otac i brat spavaju. I pita je da li vjeruje. Da li vjeruje u Boga. Čitalac ima osjećaj ne samo da prisustvuje ovoj sceni nego da čuje svaki šum koji stiže iz gluhe srebreničke noći. Te sam sebi postavlja pitanje koje Hasan Nuhanović postavlja svojoj majci. To može samo vrhunska literatura. A scena nad Drinom gdje likovi  kao da vise između neba i bezdana. Onaj sin koji vuče svoju ogromnu majku. Ona spremnost Hasanova da ga ubije jer mu se učinio da je ovaj ubio njegovu majku. Scena od koje se kako to znaju reći strasni čitači ''smrznete''. I groteskna i potresna.

 

Nezaboravna je scena gdje Nuhanović i tetak igraju šah pod vedrim nebom dok ih nadlijeće zločinački avion. Ali, on ovdje ne gađa njih, Stoborane, nego ide da gađa Žepljake. Nezaboravno je ono ''Jah'' tako svojstveno minimalistikom načinu bosanskog komuniciranja. Nuhanović, i to je talenat koji nemaju svi dobri pisci, zna učiniti da likovi govore. Zna ih oživjeti rečenicama koje su izgovorili a on ih zapamtio. A to nije jednostavno. Svaki pisac zna kako je to teško Ono što smo čuli već u sljedećem minuti se utapa u proizvoljno sjećanje i improviziranje. A dok čitate dijaloge u ovoj knjizi vama se učini da čitate zapis s trake. Mnogi od ovih što im je izgovorene rečenice Nuhanović zapamtio i zabilježio, nisu među živima. Koliko u tom smislu knjiga znači, koliko je dragocjena ne treba valjda naglašavati. Učiniti da mrtvi odnosno mučki ubijeni progovore... jedan je od najplemenitijih imperativa pisanja. Nuhanović mu se odazvao. Na način višestruko vrijedan divljenja i poštovanja.

 

Odlomak iz knjige „Zbijeg - Put u Srebrenicu“, ranije objavljen u časopisu „Sarajevske sveske“, možete pročitati ovdje.