Konačno se dogodilo i to: neko je negdje na svetu napisao zanimljiv, uzbudljiv tekst koji mobiliše čitaoce na akciju... o usvajanju gradskog budžeta! Kako je to uopšte moguće? Ko je to izveo i kako? Kakve su bile posledice? Da li to onda možete i vi?

Svi se sjećaju gdje su bili onog posebnog istorijskog dana kada je izvršen atentat na Kennedyja, ili kada je Challenger eksplodirao, ili kada su se dogodili napadi na Svjetski trgovački centar. A ja? Ja pamtim gdje sam bio onog jutra kada sam pročitao najbolju priču o budžetu gradske vlade koja je ikada napisana. Dogodilo se to u srijedu, 21. augusta 2002. Sjedio sam za stolom i jeo žitne pahuljice za doručak.

Priča je bila smještena pri dnu domaće rubrike u novinama St. Pete Times, a imala je ovu tanku najavu, koja se pružala preko četiri kolone:

Grad ima na raspolaganju 548 miliona dolara: šta vi želite?

Kada se sada toga sjetim, pretpostavljam da je moju pažnju privukao upitnik, zajedno sa neobičnom pojavom drugog lica «vi».

Zatim je uslijedio lead u obliku uvoda od sedam pasusa:ST. PETERSBURG – Živite u St. Petersburgu? Želite pomoći da se potroši 548 miliona dolara?

Taj novac vi ste dali vladi u obliku poreza i dadžbina. Izabrali ste gradski savjet a on, kao vaš predstavnik, spreman je saslušati vaše ideje kako da se to potroši.

Gradonačelnik Rick Baker i njegovo osoblje smislili su kako bi oni željeli potrošiti taj novac. U četvrtak, u 7 sati poslije podne, Baker će zatražiti od Gradske vlade da se s njim saglasi. A članovi Savjeta će iznositi svoje ideje.

I vi imate pravo govoriti na tom sastanku. Svaki stanovnik ima tri minute da kaže gradonačelniku i članovima Vlade šta misli. Ali, zašto biste vi to uradili?

Jer, od načina na koji grad potroši ovaj novac zavisi mnogo toga do čega vam je stalo.

Od toga zavisi da li će bazen Walter Fuller biti otvoren tokom zime, i da li će imati grijanje. To određuje da li će biti novog košarkaškog igrališta u parku North Shore. Od toga zavisi da li će omiljeni koordinator-volonter iz Ureda za stare dobiti otkaz.

U ovom trenutku priča ulazi unutra, gdje nam daje citate članova gradskog savjeta o njihovoj spremnosti da saslušaju javnost. Zatim nam priča, u nekoliko pasusa, predstavlja po jednu od budžetskih tema: Prirodni park Boyd Hill, plan o izgradnji biblioteke u Zapadnom St. Petersburgu i parking-satove.

Kao pratnja ovoj priči, data su nam tri informativna grafikona, dva u prednjem dijelu i jedan u sredini. Jedan naglašava tri ključna budžetska pitanja na tabeli, uz pomoć foto-sličica. Druga je lista načina na koje se može uticati na gradske troškove, sa e-mail adresama članova Vlade, uputstvima kako doći do gradske vlade i savjetima za slučaj da želite govoriti na sastanku: “Planirajte da izgovorite svoje komentare prije isteka tri minute, inače će vas prekinuti”.

Poslednji grafikon je sažetak budžeta i objašnjenje koje čitaocu pomaže da napravi razliku između dvije široke kategorije gradskih troškova: operativno trošenje i trošenje kapitala.

Auu, pomislio sam. Ovo je nešto izvanredno. Možda i revolucionarno novo. Zatim sam učinio nešto što inače rijetko činim kad su u pitanju takve priče: pročitao sam je do kraja. A tada, pošto nisam mogao povjerovati sopstvenim očima, pročitah je još jednom. Bila je to priča kakvu sam čekao 20 godina.

Originalnost, drugim riječima, mora biti dio običnih izvještaja, a ne samo izmenađujućih priča. Oni od vas koji u mojim riječima primjećuju ironiju, neka ostanu otvorena uma. Jer, smrtno sam ozbiljan.

Dozvolite da objasnim: jednom, negdje oko 1982. godine, govorio sam grupi novinara okupljenih u St. Louisu o prilično novom pokretu s ciljem poboljšanja pisanja u američkim novinama. Već pet godina sam učestvovao u tom poduhvatu. Jedna urednica podiže ruku: "Kada govorite o dobrom pisanju, u svojim primjerima uvijek koristite duge narativne primjere, priče o zemljotresima i ratovima, vulkanima i izbjegličkim logorima. A šta ćemo mi, koji moramo pisati o gradskom budžetu?" Uuh. Dobro usmerenim oružjem, pogodila je pravo u metu. 

Njeno pitanje me je navelo na razmišljanje i rad, prikupljanje primjera priloga o čisto građanskim temama i razgovore sa novinarima koji su ih napisali. Rezultat je bio dugi esej pod nazivom “Kako od teških činjenica napraviti lagano štivo“ (Making Hard Facts Easy Reading), rad koji sam napisao u raznim oblicima i predstavio različitoj publici.

Ovaj esej donosi sljedeće zaključke: novinari moraju preuzeti odgovornost za ono što čitaoci znaju i razumiju o svijetu; građanska jasnost je važnija od književne rafiniranosti; potrebno je da eksperimentišemo sa načinima na koje predstavljamo svakodnevne priče društvenog novinarstva – uključujući i uznemirujuću priču o budžetu gradskog savjeta. Originalnost, drugim riječima, mora biti pridružena osnovnom izvještaju, ne samo iznenađujućim pričama.

Putujući zemljom, govoreći sa novinarima i čitajući njihove novine, sa razočarenjem sam otkrio da zadatak originalnosti, u slučajevima običnih izvještaja na društvene teme, uglavnom ostaje neispunjen. Novine sa sjajnim opisima i pričama koje plijene pažnju - Gospode, takve nam trebaju! - prečesto pišu svoje osnovne priloge jezikom kojim niko ne govori, uz gusti žargon najčešće prepun akronima, statistike i birokratskih naziva. "Vlada grada Caluse izglasala je u četvrtak sa 4 prema 3 da uloži aplikaciju za federalne takse koje bi se mogle koristiti za izgradnju postrojenja za recikliranje kanalizacijskog otpada, a za koji neki od članova sektora Vodoprivrede smatraju da može poboljšati očuvanje vode tokom perioda dugotrajnih suša."

Rješenje za ovakvo pisanje nije lingvistički trik, nego ono što je E.B. White nazvao "činom vjere" - ponovno razmišljanje o tome čemu služe takve priče, i za koga su napisane. Nadahnuće za to se nalazi kod urednika-instruktora, koji se glasno pitaju: "Koga će ovo pogoditi i kako? Dajte mi primjer na koji način bi to moglo djelovati."

Nema potrebe da novine budu neutralne prema participatornoj demokratiji ili idealu odgovorne vlade.  Zar nam ne bi bilo bolje kada bi revidirani lead glasio: "Ako gradska vlada istraje na ovome, možda ćete zaljevati svoj travnjak i prati svoja kola – recikliranom vodom iz kanalizacije."Tokom dvije decenije nakon što sam napisao svoj esej, susreo sam se sa mnogim primjerima novinskih izvještaja napisanih jasno, i vodeći računa o interesima čitalaca. Ali nikada sa prilogom o gradskom budžetu ili, još prije, pregledom gradskog budžeta. Kao da je to žanr koji nije moguće napisati, neka vrsta nerazmrsivog algoritma za studente poezije.

Tada se nešto dogodilo jednog sparnog ljetnjeg dana u jednom malom selu na zapadnoj obali Floride. Reporter po imenu Bryan Gilmer pisao je prilog o gradskom savjetu St. Petersburga. Čujte šta kaže:“Pomisao da radim na ispitivanju gradskog budžeta St. Petersburga zamarala me je,” Napisao je Gilmer kao odgovor na moja pitanja. "Bila mi je, u stvari, odbojna. Izgledalo je kao da svake godine pišemo isto. Zato sam mislio, 'Čitaocima ovi prilozi moraju biti odvratni, kad se ni meni ne mili da ih pišem.'"

Spas je Bryanu došao u obliku Howarda Troxlera, gorljivog okružnog kolumniste iz Timesa, koji se slučajno tog ljeta zatekao kao zamjena na desku za pitanja okruga.

Gilmer piše:

"Howard i ja smo bili drugari iz ribolova, pa sam se osjetio slobodan da mu iskreno kažem šta mislim. Rekao je da bismo morali naći načina da od tog priloga napravimo nešto zanimljivije, možda da ga čak pretvorimo u udarni prilog. Tako smo počeli neobavezni razgovor. "

"Rekao sam mu da me nervira što glupe teme koje se bave pitanjem sto ili hiljadu dolara, često dominiraju kada se razmatra budžet od skoro pola miliona dolara. Neke od njih služe samo za odvraćanje pažnje; druge su minijaturna prisvajanja koja iza sebe imaju dobro organizovan lobi. Krupni komadi - naročito oni koji ne mijenjaju mnogo u odnosu na prošlogodišnje troškove – najčešće kliznu neprimijećeni. Gradska vlada općenito pretpostavlja da neće biti velikih razlika između jedne i druge godine. A javnost misli da su odluke već donesene i da ih ona ne može mijenjati. "

"U izvjesnom smislu su u pravu. Na ovoj tački “budžetskog procesa”, gradonačelnik i savjet  su jako blizu dogovora o tome kako budžet treba da izgleda. Mišljenje javnosti je većinom samo formalnost koju nalaže državni zakon..."

"Ali, zar obični građani ne bi stvarno trebali voditi ovaj plan o trošenju pola miliona dolara, koji su prisilno skupljeni od njih? Sam bih zaorao kroz čitav predloženi budžet, naravno, i napisao nešto o iznesenim prijednozima. Ali, šta sa onim što nije izneseno? "

"Saglasili smo se da priču oblikujemo oko istine: ljudi moraju znati da je gradski novac njihov novac, i da imaju pravo reći svojim predstavnicima šta da rade s njim. Howard mi je predložio da to napišem kao kolumnu, a on će me obuzdavati ako krenem predaleko. Zatim smo se Howard i ja dogovorili o nekoliko stvari koje ćemo naglasiti, i preuzeli vođstvo u radu sa dizajnerom strane u vezi sa izborom slika. Popratio sam ih sa nekoliko zabavnih komentara."

"Novine često pretpostavljaju da njihovi čitaoci znaju mnogo više o radu svoje vlade nego što je to stvarno slučaj. A novine su i stvarno loše u interaktivnim kontaktima sa svojim čitaocima, naročito u poređenju sa ostalim medijima kao što su Internet publikacije. Ko kaže da ponekad ne možemo malo razgovarati s njima, naročito kada se radi o objašnjavanju nečega komplikovanog?"

"Tako sam napisao ovaj prilog u drugom licu. Koristio sam kratke rečenice da bi se olakšalo čitanje onima koji su novajlije u stvarima koje se tiču vlade, a ubacili smo i grafikone. A, najviše zahvaljujući mojim snažnim osjećanjima za tu temu, sve se završilo u ... konverzacionom maniru, ali sa stavom, i izvjesnom notom hitnosti. "

U Gilmerovom objašnjenju je sadržana strategija građanske jasnosti:

1. Pisati sa osjećajem za publiku i građane koji, naoružani informacijama, mogu preduzeti akciju.

2. Pisati govornim jezikom, s vremena na vrijeme uključujući korištenje drugog lica.

3. Pisati ritmom koji je dovoljno spor da omogući shvatanje predmeta i njegovu spoznaju. 4. Koristiti jednostavne, ali efikasne informativne grafikone.

Ako ovaj prilog zaista pokazuje novi pravac, kako su takvu reformu primili različiti učesnici u događaju?

Evo šta Gilmer o tome kaže:

"Kada je prilog objavljen, svidio se kolegama iz lista. Desetine čitalaca nam se javilo i reklo da im se sviđa. Dvostruko veći broj ljudi nego što je to uobičajeno, pojavio se na razmatranju budžeta, a mnogi su postavljali neočekivana pitanja koja im inače ne bi pala na pamet. Privatno, zvaničnici su izrazili da ih ova situacija pomalo iritira: “Zahvaljujući vašem prilogu, sada izgleda kao da tek tako možemo potrošiti 548 miliona dolara na bilo šta što ljudima padne na pamet. Dio tog novca je unaprijed rezervisan!”

"Na to sam odgovorio: “Vi ste odlučili kako ga želite potrošiti, ali ako dovoljan broj ljudi dođe ovamo i kaže vam da promijenite tu odluku, vi je možete i promijeniti.” Složili su se sa mnom uz negodovanje. Bio je to dobar potsjetnik za njih. Zaista, ova priča je zauzela stav, a nije se uklapala ni u poznate kalupe za takve priče, što su dvije stvari koje ponekad sprečavaju objavljivanje priče u novinama. Ali, na kraju, služila je suštinskim novinarskim vrijednostima: provjeravati rad znaničnika, poučavati ljude o poslovima njihove vlade i ovlastiti ih da na njih utiču."

Howard Troxler je dao sopstvenu skromnu verziju o tome kako je prilog nastao; “Ništa posebno”, napisao je kao odgovor na moja pitanja. “Mijenjao sam pomoćnika urednika za područje okruga, a u tom trenutku je bilo aktuelno nekoliko mini-tema u vezi sa predstojećim budžetom. Bryan i ja smo odlučili da ih međusobno uvežemo i presretnemo raspravu o budžetu iz ugla “to je vaš novac”, i rutinskom događaju priđemo na nov način. Korištenje drugog lica pri obraćanju čitaocima dogodilo se sasvim prirodno, nije bilo nikakvih rasprava u vezi s tim. Pazite, to i JESTE novac čitalaca. Oni imaju pravo reći kako da se on potroši. Oni imaju pravo voditi čitavu tu prokletu vladu, po tom pitanju, a sve što mi možemo učiniti - da im je pomoću riječi, ilustracija ili naslova učinimo pristupačnijom - upravo je ono što i treba da radimo.”

Do sada sam ovaj prilog pokazao stotinama novinara iz Poyntera i čitave zemlje. Njihova reakcija je bila veliko oduševljenje, uz uviđanje rizika koje nosi takvo pisanje i njegovog djelovanja na čitaoce.

Postoji i značajna manjina koja mu se opire na osnovu sljedećih primjedbi:

1. Pitanja, drugo lice, ritam - sve to nosi u sebi pompezan, građansko-poučan ton koji inteligentnom čitaocu može ličiti na patroniziranje i zato djelovati odbojno.

2. Ovaj izvještaj nije neutralan. On zagovara nivo građanske angažovanosti koji ne pristaje novinskom članku. Uz sve to, daje naivnu sliku o mogućnosti da ljudi da utiču na svoju vladu.

Na prvu primjedbu odgovaram da sam, kao inteligentan čitalac, iz ove priče naučio više o procesu gradskog budžeta, nego iz svega što sam o tome do sada pročitao – a u ovom gradu živim od 1977.

Na drugu, kažem da bi bilo pogrešno da priča o pregledu budžeta zagovara na koji način St Petersburg treba da potroši svoja raspoloživa sredstva i pri tom, recimo, navodi vodu na mlin prirodnog parka, a na štetu biblioteke. Ali nema nikakve potrebe da novine budu neutralne u vezi sa participatornom demokratijom ili idealom odgovorne vlade.

Tekst je preuzet i preveden sa sajta www.poynter.org uz dozvolu uredništva sajta.