Jedan od najvećih izazova za novinare koji izvještavaju o posljedicama rata u BiH je pristup žrtvama rata i objektivno prenošenje njihovih ispovijesti. Urednica BIRN-ovog „Justice Report-a“ piše o profesionalnom odnosu prema žrtvama, i o balansu između novinarovih osjećanja i objektivnosti u izvještavanju.

Izvještavanje o ratnim zločinima, ali i posljedicama tih zločina, nosi brojne izazove. Svaki susret sa direktnim učesnicima ratnih dešavanja, pogotovo ako su to žrtve, suočava novinara sa nizom pitanja na koje nije uvijek lako naći odgovore, a pravi možda i ne postoje. Većina tih pitanja spada u domen novinarske etike i svaki odgovor koji pronađemo je velika naučena lekcija.

Od samog početka svoje novinarske karijere pišem o žrtvama najgorih oblika kršenja ljudskih prava. U posljednjih godinu i po, kao urednica agencije Justice Report, jedine u BiH specijalizovane za izvještavanje o procesima suočavanja sa prošlošću i suđenjima optuženima za ratne zločine, svakodnevno izvještavam o žrtvama, ali i o počiniocima ratnih zločina.

Iako sam stekla značajno iskustvo u ovoj oblasti, kao novinar još uvijek učim o tome kako najbolje izvještavati o osobama koje su preživjele ratni pakao. Najviše učim upravo od tih hrabrih ljudi, koji, bez obzira na sve što su preživjeli, pronalaze načine da se nose sa problemima bosanskohercegovačke svakodnevnice.

Priča o mladoj ženi koja je kao djevojčica preživjela seksualno zlostavljanje, a u sudnici hrabro sjedi prekoputa osobe koja je optužena za taj zločin i svjedoči protiv nje, teško se prenosi u novinarskim izvještajima, a jednostavan savjet kolegama novinarima o pisanju takvih priča ne postoji. Još je teže znati kako pristupiti toj ženi, postaviti joj prava pitanja, a istovremeno i nastojati suzbiti emocije koje će takav razgovor vjerovatno izazvati.

Pristup žrtvama i svjedocima

U svom dugogodišnjem izvještavanju o ratnim zločinima, koje uključuje i redovne kontakte sa žrtvama, prepoznala sam određena pravila koja se možda ne mogu primijeniti u svakoj situaciji, ali u većini slučajeva mi olakšavaju pristup žrtvama, kao i samo izvještavanje.

Evo nekih savjeta koji mogu biti korisni kolegama koji redovno intervjuišu svjedoke ili žrtve ratnog zločina:

• Kao i za bilo koji drugi razgovor, za onaj sa žrtvom ratnih zločina novinar mora biti dobro pripremljen. Mora znati što je više moguće o događaju o kojem želi razgovarati, o onome što se desilo prije i poslije, i što su ta osoba ili članovi njene porodice preživjeli.

• Naši sagovornici ne trebaju osjetiti naše emocije tokom intervjua. Suvišno je  sagovornika, pogotovo one koji su pretrpili velike životne tragedije, zasipati vlastitim emocijama.

• Da bismo stekli povjerenje sagovornika, ne smijemo im lagati. Reći da razumijete bol koju osjeća žena koja je bila silovana i izgubila bliske članove porodice teško da je istina i svaka žrtva će to prepoznati. Ne možemo znati kako se ta osoba osjeća, ali možemo iskreno izraziti saučešće. To je često i najbolji način da se započne intervju s tom osobom.

• Sagovornik također treba jasno znati uslove intervjua. Ako planirate direktno citirati osobu u izvještaju, tokom razgovora joj to morate naglasiti.

• Tokom intervjua, trebamo se potruditi da postavimo primjerena pitanja na način da ne povrijedimo ili uvrijedimo sagovornika. Nekada je dovoljno da samo aktivno slušamo našeg sagovornika da bi se on ili ona osjećali dovoljno slobodno da za medije razgovaraju o svom iskustvu.

• Ako osoba nije spremna da svoje bolno iskustvo podijeli s nama, moramo poštivati njenu želju. Možda će se ta osoba predomisliti i nazvati vas nakon nekoliko mjeseci. U svakom slučaju, novinar ne treba vršiti pritisak na osobu. 

Pokrivanje traumatičnih događaja

Novinari koji duže vrijeme izvještavaju o traumatičnim događajima, ma kakav sistem odbrane izgradili u sebi, neminovno i sami prolaze traume vezane za ono o čemu izvještavaju. Istraživanja uglednih svjetskih organizacija koje se bave medijima sugerišu da novinari koji izvještavaju iz ratnih zona ili o velikim tragedijama nerijetko i sami razvijaju simptome koji mogu dovesti i do postraumatskog stresnog sindroma [pregled nedavnih istraživanja o novinarstvu i traumi koja su provedena širom svijeta, a koji je izdao „Dart centar za novinarstvo i traumu“, pogledajte ovdje, prim.red.].

Jedan od tekstova koje sam pisala u posljednje dvije godine, a koji je u meni izazvao snažne emocije je „Zločin o kojem se ne govori“,  istraživanje o seksualnom zlostavljanju i silovanju muškaraca u ratnim logorima u BiH.

Iako sam priču istraživala nekoliko mjeseci, nisam uspjela naći nijednog sagovornika koji je bio voljan sjesti ispred mene i ispričati svoje iskustvo. Jedini način je bio putem posrednika doći do pisanih izjava ovih ljudi. Iako nisam imala direktni susret sa žrtvama, i samo čitanje njihovih izjava  duboko me je potreslo. 

U sklopu istraživanja sam obavila i razgovor sa psihijatricom koja je detaljno opisala psihičke probleme žrtava - posljedice ovih trauma - kao i razgovore sa svjedocima ovih zločina. Ti razgovori predstavljali su jednu vrstu traume i za mene samu.

Novinar koji se bavi izvještavanjem o traumatičnim događajima može proći kroz različite faze – od one kada reaguje preemotivno na teme o kojima izvještava, do faze koja isključuje svaku emociju i u kojoj mu je jedino bitno da priča dobije prostor u mediju za koji radi. Ipak, upitno je koliko novinar u takvoj situaciji isključuje emocije – vrlo je vjerovatno da ih samo potiskuje, što često može samo dovesti do velike akumulacije stresa.

Kada sam prije deset godina počinjala izvještavati o posljedicama rata, nisam znala kako se najbolje postaviti prema sagovornicima koji su željeli razgovarati o traumatičnim iskustvima iz rata, ali ni sama se nositi sa emocijama koje su takvi razgovori znali izazvati.

Vremenom sam, kroz razgovore, kako sa žrtvama rata, tako i sa žrtvama nasilja u porodici ili trgovine ljudima, uspjela pronaći balans između snažnog reagiranja na te priče i njihovog potiskivanja.

Smatram da je ispravan pristup upravo na sredini, gdje novinar treba suosjećati sa svojim sagovornicima, ali i razviti svijest o mogućem uticaju razgovora na svoja osjećanja. Istovremeno treba paziti na sopstveno zdravlje, jasno odrediti svoje slobodno vrijeme, ali i suočiti se sa stresom koji je prouzrokovan određenim iskustvom, i biti spreman da o njemu razgovara sa prijateljima, kolegama, ili psihologom.

U bogatim zemljama, i bogatim medijskim kućama, novinari mogu potražiti profesionalnu psihološku pomoć u okviru redakcije za koju rade. Redakcije u BiH nažalost ne pružaju svojim novinarima ovakvu vrstu potpore. Zato je ono čemu se možemo nadati u našem radnom okruženju razumijevanje kolega novinara ili urednika.   

Kako objektivno izvještavati o žrtvama?

Naši izvještaji ne trebaju odslikati našu borbu sa emocijama jer na taj način dajemo vlastiti komentar i udaljavamo se od profesionalnog novinarstva i zadatka da informišemo. Kao novinari možemo prenositi emocije drugih kroz izvještaje koje pripremamo – ali nikako takve izvještaje puniti sopstvenim emocijama. U medijima koji se drže profesionalnih standarda ponekad možemo svjedočiti emocijama reportera u slučajevima gdje izvještavaju sa lica mjesta o tragičnim dešavanjima i često ne mogu sakriti svoje emocije, preuzimajući u tom trenutku ulogu svjedoka dešavanja. Ipak, rijetko da možemo svjedočiti emotivnim reakcijama samog novinara kada izvještaj, na primjer, uključuje sagovornike žrtve tragedije.

Naši izvještaji također ne smiju biti pristrasni, što domaćim novinarima, više nego stranim, može predstavljati veliki izazov u izvještavanju o ratnim zločinima. Ako ste i sami preživjeli rat u svojoj zemlji, neminovno je da se identifikujete sa jednom od „strana“ uključenih u sukob. Kada tokom ili poslije sukoba intervjuišete žrtve rata koje pripadaju jednoj ili drugoj strani, nije lako zadržati novinarsku objektivnost. Ipak, lično iskustvo novinaru ne daje pravo da kroz izvještaje prenosi subjektivna mišljenja o stradanjima jedne ili druge strane. Naprotiv, novinaru se u takvim situacijama nameće još veća obaveza da radi uz punu svijest o normama profesionalnog novinarstva. On također mora paziti da na osnovu emotivnih svjedočenja žrtava ne dovede u opasnost i ne „osudi“ optuženog počinioca zločina. To nas može koštati ugleda, sudske tužbe, a od nedužne osobe možemo napraviti krivca pred očima javnosti.

Osnovno pravilo je ono koje nalaže da novinar mora imati što više izvora u tekstu. To podrazumijeva i neophodnu provjeru priče žrtava, koje mogu biti primarni izvor za ovakve tekstove, ali i pružanje mogućnosti osobi čije ime se veže za određene zločine da objasni svoju stranu priče. Ako novinar nije u mogućnosti stupiti u kontakt sa drugom stranom, novinarska etika nalaže da je neophodno koristiti što veći broj izvora kako bismo ponudili fer i nepristrasan izvještaj.  

Kao urednica BIRN-ove agencije Justice Report, naučila sam da sudski izvještač vrlo pažljivo mora kontaktirati kako sa žrtvama, tako i sa odbranom, optuženicima ili prijateljima i porodicom optuženog ili oštećenog u procesu. Izvještači će nerijetko dolaziti u situaciju da će mnogi od pomenutih, od trenutka kada primijete da je novinar, pokušati da ga privuku na svoju stranu. Kontakt ne treba odbijati jer je i to mogućnost da se  dođe do važnih informacija, ali tek u ovoj situaciji potpuno povjerenje ne možete pokloniti nikome. Svaka strana koja vam priđe sa „ekskluzivnom informacijom“ prilazi iz vlastitog interesa. Ako to uvijek imate na umu, teško da ćete bilo kome od njih bezuvjetno vjerovati, koliko god ta informacija bila zanimljiva. Takve informacije bez višestruke provjere nije moguće iskorisiti.

Drugačiji ugao izvještavanja o žrtvama rata

Skoro dvanaest godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i način izvještavanja o žrtvama rata se promijenio.

Prenijeti priču žrtve ratnih zločina u toku samog rata bila je vijest sama po sebi; danas su priče žrtava još uvijek bitne, ali bi ugao izvještavanja trebao biti znatno drugačiji.

Tako i ispovijesti žrtava ratnih zločina koje želimo pretočiti u tekst više ne trebaju biti podloga za vijest o tome da se zločin dogodio. Dok izvještavamo i prenosimo iskustava žrtava rata, moramo se prisjetiti šta njihova ispovijest može značiti drugima koji su za vrijeme rata preživjeli slične traume, i šta ona govori o društvu u kojem živimo. 

Mnoge žrtve ratnih zločina još uvijek se nisu vratile u svoje domove. One često nemaju dovoljnu potporu u društvu, zbog čega su izložene retraumatizaciji. Mnogi pristaju svjedočiti u procesima pred sudovima, gdje se nerijetko suočavaju sa počiniteljima ratnih zločina; drugi se sa počiniteljima susreću u bliskoj zajednici. Sudbine ovih ljudi danas daju uvid u širu sliku post-ratnog društva, o čemu bi bosanskohercegovački novinari trebali kontinuirano izvještavati.

Uticaj ispovijesti na svijest javnosti

Kao novinari smo povlašteni jer imamo mogućnost da otvaramo vrata tuđih života. To nameće veliku odgovornost. Kada nas neko pusti da pređemo prag njegovog života, to trebamo poštovati i nikako zloupotrijebiti. To naročito moramo imati na umu kada su naši sagovornici žrtve najtežih oblika kršenja ljudskih prava. 

Kada izvještavamo o traumatičnim događajima i intervjuišemo one koji su te događaje prežijeli, moramo imati na umu da takve informacije mogu uticati i na naše okruženje i dovesti do određenih promjena. Ipak, želja da kao pojedinci utičemo na promjene ne treba biti svrha našeg izvještavanja, jer je njegova suština prenošenje tačne i pravovremene informacije. Povećana svijest javnosti može samo biti pozitivan ishod izvještavanja.

Novinarsko istraživanje o žrtvama silovanja u ratnim logorima, „Zločin o kojem se ne govori“, izazvao je brojne reakcije, kako bosanskohercegovačke, tako i svjetske javnosti. I godinu dana nakon njegovog objavljivanja, još uvijek dobijam pozive i emailove kolega iz cijelog svijeta koji žele raditi istraživanja na osnovu mog teksta.

Ipak, najveća mi je nagrada bila reakcija samih žrtava, ljudi o kojima sam pisala. Samo nekoliko dana nakon što je tekst objavljen, dobila sam poziv od predstavnika jednog lokalnog udruženja koje okuplja žrtve silovanja. Rekli su mi da su prvi put od rata dobili pozive muškaraca koji su voljni sa drugima podijeliti svoje iskustvo i pričati o traumama koje su preživjeli. Nemoćni da se nose sa traumom koju godinama svakodnevno proživljavaju, tražili su pomoć od ovog udruženja. Iako nisu željeli kontakt sa novinarima, oni koji su se javili - a za sada je to značajan broj - prvi put razgovaraju o onom što su preživjeli. Psiholozi tvrde da je upravo to put ka oporavku.

Takva rekacija na tekst, za mene kao novinara koji radi u ovoj oblasti, veliko je priznanje.