Feral je "svjetionik na lukobranu", "brodska svjetiljka na petrolej", tako ga definira Pomorski rječnik, "feral od porta", lučki fenjer koji svijetli zavodljivo-crveno uvijek najvešćujući blizinu kopna, spas za brodice koje hitaju u luku dok iza njih "orgija nevera s grmljavinom i bljeskalicama". Postoji i mali ručni fenjer na ulje u rukama otpremnika vlakova koji ga, na nekoj postaji, podiže poviše glave kao znak da "noćni voz polazi", te i "feral od lanterne", svjetionik koji "lampa na pučini i lije mlaze u tami", ili čeka "brode i putnike na mulu", a pjesnik će reći da "kraj lanterne stoji mater stara". Ako svrhu, značenja i mjesta feralâ čitamo kao metafore, onda ta svjetiljka poprima važnost simbola, jer već danas, bez ikakvih dvojbi, možemo reći da je glasilo Feral Tribune bilo najznačajnije medijsko svjetlo u tmini našeg vremena. Pišući dugo godina za taj list i voleći ga, jer bez njega bi mi život bio "muka živa", uvijek sam ga zvao samo Feral, kao i većina njegovih čitatelja, a bilo mi je čudno kad bi ozbiljni ljudi govorili Feral "tribjun" mučeći se posve nepotrebno s engleskim izgovorom, kao da je riječ o slavnoj novini Herald Tribuneu. To duhovito ime lista Feral Tribune jest došlo kao dosjetka koja asocira na Herald Tribune, vjerojatno bez  zločestog ili parodijskog odnosa prema tome listu, osim što se zgodno namjestio da iz njega kresne iskra, da se iz njegova zaglavlja i tipa slova izveze logotip novoga lista, ali tome su se mogli dosjetiti samo majstori Feralove radionice koji će za sve vrijeme izlaženja lista kao nezavisne novine, plijeniti svojim čudesnim, često nadrealnim i zadivljujućim naslovima svih važnijih tekstova, tom svojevrsnom "montažom atrakcija", kakvu nije mogao primijeniti nijedan drugi list, čak i da je to želio, jer nije imao tako inteligentne i prokušane majstore kakvi su bili Feralovi urednici i pisci.

Centralna točka otpora maloumlju

Tko god je iole pratio medijsku i političku scenu u nekadašnjoj Jugoslaviji, posebice u drugoj polovini osamdesetih godina, jasno mu je da je Feral mogao nastati samo u onom Splitu koji je nekoć bio prijestolnica vrhunskog novinarstva. U tome gradu Feral je krenuo kao satirični podlistak tjednika Nedjeljna Dalmacija, potom kao dodatak u listu Slobodna Dalmacija, tada najboljoj dnevnoj novini koja se u Beogradu, gdje sam živio, mogla dobiti samo na dva kioska i to ako poznajete trafikanta ili ga nekako podmitite da vam ostavi primjerak sa strane. U Hrvatskoj se još mogao pridodati splitskoj štampi odlični zagrebački i u Tuđmanovoj eri ugašeni tjednik Danas, a bilo je i nekoliko dobrih omladinskih listova poput Omladinske iskre koja je također izlazila u Splitu.

Istina, avangarda je bio list slovenske mladeži ljubljanska Mladina koja je dala snažan pečat i poticaj slobodnom novinarstvu napastujući socijalističke i vojne tabue, ali već negdje od sredine 1993. godine, Feral postaje nezavisna novina, nameće se kao centralna točka otpora i to u teškim ratnim okolnostima, najprije izlazi kao dvotjednik, a krajem te iste godine kao tjednik, ne više samo satirični, nego i ozbiljni koji zadire u traumatične političke i društvene teme, u patologiju nacionalizma, u lažno rodoljublje, prokazuje ratne profitere i zločince, ruga se prevrtljivcima, dojučerašnjim komunistima, kameleonima, koji se upisuju u nacionalističke partije i sve otvorenije mumljaju kako fašizam nije bio tako loš, kako je ratni zločinac Pavelić i njegova Nezavisna država bio zapravo "vjekovni san hrvatskog naroda", piše pronicavo o temama iz kulture, ističe ono što je dobro i pametno, ismijava sve što je budalasto, polemizira s režimskim idiotima i prodanim novinarima, ruga se novogovoru i njegovu tvorcu Tuđmanu, lingvistu bez znanja o jeziku, sprda se s novokomponiranim vjernicima koji "crkavaju oko crkava", kako bi to rekao Davičo, ismijava priproste i neobrazovane popove, česte goste u glasovitoj rubrici Greatest shits, piše o temama od kojih se drugim medijima ledila krv u žilama, a uza sve, piše efektno i stilski besprijekorno, počesto i pod prijetnjama smrću.

U satiričnom dijelu tjednika napisane su možda i ponajbolje stranice neodoljivog humora, satire, parodije. Jednom je Milan Kundera rekao: "Srce mi se steže kad pomislim da će doći dan kad Panurge više neće nasmijavati". Gašenjem Ferala taj je dan došao, nema nas više tko nasmijavati, nema tko ukazati na politiku gluposti posvuda oko nas, nema više oštroumnih dosjetki ni rugalica koje su nam pomagale da se ne udavimo u močvari, nema tko izoštravati inteligenciju čitatelja. Pokatkad mi se učini da su ono bila stara dobra vremena "dirigirane demokracije", da se poslužim tim eufemizmom za tiraniju, kada je postojao netko, a to je bio Feral, tko je iz tjedna u tjedan uspijevao skupljati bodove za "prvoga hrvatskog predsjednika", kako bi na kraju godine, pomevši Ivkošića, don Antu Bakovića, Ćiru Blaževića i druge velikane, osvojio prvo mjesto u rubrici Greatest shits, premda je to Vladimir Šeks, i sam natjecatelj u spomenutoj rubrici, preveo kao "govno godine", što je smatrao uvredom za "instituciju predsjednika", unatoč tomu što su bodovi dokazivali da je svaka pobjeda, više godina zaredom, bila čista kao suza. Pa i da je imao "prvi hrvatski predsjednik" samo one dvije glasovite izjave, jednu o svom narodu kao "stoki sitnog zuba", i drugu o svojoj ženi koja "srećom nije ni Srpkinja ni Židovka", pa bi se ta povijesna ličnost s lakoćom ispela na pobjedničko postolje.

Satira u carstvu banalnosti

Kada se danas čuju tako maloumne riječi iz usta političara, a ima ih na pretek, više nema nikoga tko bi ruglu izvrgnuo taj primitivni politički jad i čemer, jer još jedino humor ima nekog efekta, dok su ozbiljne analize, znanstvene, polemičke, one koje dokazuju bijedu politike u ovim zaostalim balkanskim zemljama, uzaludan posao i bez ikakva odjeka, donose ih još samo marginalni listovi, dok su tiražne novine ili tv-emisije zauzete mnogo bitnijim stvarima, kao što su, primjerice u Hrvatskoj, goruća pitanja hoće li se Gotovčevi razvesti, što sad piše Nives Celzijus, uzima li Dikan vijagru, jeste li čitali novog Paula Coelha, "tak je krasan". Bitne su modne piste, marke, celebrity, silikoni, šareni magazini, Red Carpet, Big Brat, Big Mama, Big Tata, itd. Što će Feral u društvu koje nije zainteresirano za vlastitu sudbinu, za budućnost, za istinu. Ono što je Feral jedini umio i mogao, jedini imao petlju reći govnu govno, makar to bila "institucija predsjednika", više nikoga ne zanima, čak je nepoželjna ta vrsta uznemiravanja. Dobro je rekao jedan moj sugrađanin, nekoć ovisnik o Feralu, sreli smo se onoga dana kad se naš omiljeni tjednik nije pojavio na kioscima: "Hvala Bogu da Feral više ne izlazi, nisam mogao bez njega, a s njim muka i bol u želucu." Ta vrsta boli bila bi nam i sada potrebna, ali očito više za nju nismo spremni.

U razdoblju Tuđmanove nacionalističke vladavine Feral je bio jedina jezgra opozicije. Ništa se nije događalo u parlamentu, oporba je postojala tek da se održava privid demokracije, svaka iskrica kritike gašena je psovkama i kletvama hadezeovaca, "tko to tamo prigovara dok rat traje", a kad je rat okončan, paranoje vladajućima nije nedostajalo. Često sam se tih godina pitao je li na Sveučilištima uopće bilo mladih. Inteligencija je nastavila s praksom iz socijalizma, većina se priklonila glasovitoj hrvatskoj šutnji, nezadovoljni su gunđali i krišom čitali Feral, dio inteligencije ugađao je vlastodršcima. Novine su bile uglavnom podaničke i slabe, novinari potkupljivi, ili, što je još gore, uvjereni da njihov vrhovnik vodi jedino moguću politiku. Možda se to novinarsko pristajanje na sve, "na laž ako je to u interesu Hrvatske", ponajbolje svodi na ono što je rekla novinarka Hloverka Srzić Novak u intervjuu Gloriji: "Jednom sam na konferenciji predsjednika Tuđmana postavila pitanje koje mi je on naručio." To je srž političke lakrdije toga vremena koja na ovaj ili onaj način još traje. Samo je Feral bio tako otkačen da se upušta u borbu s vjetrenjačama, da ukazuje na ono što drugi nisu željeli vidjeti, da nepogrešivo predviđa kamo to sve ide i do čega će dovesti.

Ofanziva sudskim procesima

Režim se nije usudio ukinuti niti zabraniti Feral kao nezavisnu novinu, jer bi tako pale u vodu proklamacije o slobodi štampe, a pogotovu što je tada Hrvatska je bila pod povećalom međunarodne zajednice kojoj je bilo jasno da se u toj maloj balkanskoj zemlji šepiri jedan smiješni diktator, ali su zato njegove tajne službe prisluškivale urednike i novinare, žbiri su ih pratili, a policajci privodili, u redakciju su upadale naoružane bande, glavni urednik je mobiliziran i odveden u kasarnu, iako je u to ratno vrijeme bila donesena uredba da glavni urednici ostaju na svojim radnim mjestima. Počele su tužbe da Feral nanosi "duševne boli" mnogim ratnim zločincima i općenito huljama, čak je i vrhovnik tužio Viktora Ivančića i Marinka Čulića, nedvojbeno prva pera hrvatskoga novinarstva, jer su ismijavali njegovu ideju o pomirbi, a napose njegov prijedlog da se ona izvede tako što bi se u Jasenovcu imale skupiti partizanske i ustaške kosti i strpati u istu grobnicu. Feral je mahom gubio sve sudske procese, ili bi neke nevažne dobio tek da se malo prašine  baci u oči. Vlada najboljoj novini nameće porez na šund i pornografiju i to baš onda kad Feral dobiva međunarodne nagrade i priznanja. Poreznici skidaju lovu s računa toga "pornografskog smeća", to čine i oni koji su dobili sudske procese; bogme su parama Ferala mnogi "duševno oštećeni" podigli viletine. Na predizbornom je skupu u Splitu, travnja 1997. godine, Franjo Tuđman zakreštao da "Feral sramoti Split i Hrvatsku", pa su novine sve češće spaljivane na javnim mjestima. To je bilo ozračje u kojemu je Feral bivao sve bolji i bolji, a Split, grad s kulturnom tradicijom, sve više tonuo; danas je to tužna provincija koju vodi nepismeni tajkun, a feral je, iliti Feral, ugašen.

Feral je bio tako moćan i jak da su se od njega tresle kosti čak i liberalno nastrojenim intelektualcima, pa se najčešće govorilo da list živi zahvaljujući toj živopisnoj figuri "hrvatskog poglavara", kako je Tuđman samoga sebe titulirao, te da će nakon smrti poglavara ostati bez glavnog izvora, ne samo za humor, nego i analize toga brbljavog državnika. Nema dvojbe, Tuđman je bio pogodan za sve žanrove, bio je zapravo jedini visoki oficir na čelu neke postkomunističke države, krojio je bijele i svečane uniforme, priređivao vojne parade, igrao tenis pred kamerama dok mu je dvadeset pet posto države bilo okupirano, pričao nečuvene gluposti i bio omražen kod međunarodne zajednice, vlastitu je zemlju učinio nesimpatičnom, na sahranu mu nije došao nijedan strani državnik, itd. Doista je Njofra bio predmet sprdnje, ali je imao veliki broj sljedbenika i obožavalaca, imao je svoje novinare koji su ga veličali i pravili njegov kult ličnosti, ali Feral im je mrsio konce podrivajući taj kult, ismijavajući toga šovinista i antisemtia, oslobađajući ljude zabluda, a uza sve, ponajviše je učinio da nastrane pojave ne postanu normalne.

Žrtva terora «slobodnog tržišta»

Nakon smrti "šampiona nesimpatičnosti", Feral se nije ugasio, štoviše poboljšao je svoje kulturne stranice, proširio listu suradnika, bolje se opremio i dizajnirao, imao je svoje vjerne čitatelje, stabilan tiraž, ugled i jak utjecaj. Tuđmanovom smrću Feral nije ništa izgubio, jer je taj njegov junak i lik s naslovnica ostavio bogato nasljeđe, svoje prototipove u politici, svoje ljude u pravosuđu i medijima, pa je sve štimalo po starom, osim što njega nije bilo, premda nije nedostajao. Neki su analitičari isticali da je paradoksalno to što je Feral preživio dvije tiranije, komunističku i nacionalističku, a ugasio se upravo na evropskom putu Hrvatske, u tzv. demokraciji. Gledao sam na tv jednog novinara, znam facu ali se imena ne sjećam, kako likuje što je Feral ugašen, pamtim njegovo prenemaganje, providno i blesavo, kako se ne veseli što je jedna novina ugašena, nego se raduje što je dokazala "da smo na kapitalističkom tržištu, jer novina od koje ruke ostaju prljave ne može na tržište iz higijenskih razloga". Ako negdje treba spominjati higijenu, onda je to upravo tržište, jer nije slobodno dok god je u sprezi s politikom i podzemljem. Može se jedino i isključivo govoriti o teroru tzv. slobodnog tržišta; u tome teroru Feral nije mogao opstati, a nije pristao da postane zabavni list, niti da bilo kome ugađa, a pogotovu nije pristao da napušta slobodnu i neovisnu poziciju.

Ferala više nema, ali ima drugih stvari u izobilju koje nikoga ne primoravaju da misli. Cijelo vrijeme svojega postojanja Feral je, spašavajući demokraciju, spašavao duh, kritičku pamet, lucidnost i poticao onaj divni osjećaj otpora vulgarnom svijetu i svim oblicima tiranija i ropstva. Feral je oslobađao straha, a istodobno plašio onim što dolazi i što je po svoj prilici došlo. Taj su list nekoć čitali njegovi prijatelji i neprijatelji – prijateljima fali, a neprijatelji likuju, jer su pobjednici.

------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je objavljen u digitalnom izdanju Feral Tribune-a, luksuzno dizajniranom paketu koji sadrži arhivu svih brojeva kultnog splitskog tjednika, te knjigu sa izabranim naslovnicama. Više informacija o mogućnosti da postanete vlasnikom ove jedinstvene kolekcije možete naći ovdje.