Centru za socijalni rad Tuzla su u prošloj godini podnesena 54 zahtjeva
za usvajanje, no u Domu za djecu bez roditeljskog staranja
nijedno dijete ne ispunjava uslove za usvajanje.

„Kada su mi rekli da sam usvojena bila sam mala tako da nisam ni razmišljala ko su moji pravi roditelji, jer ih nisam ni zapamtila. Sada sam sretna, jer se imam na koga osloniti. Na moju braću gledaju kao na svoje sinove i redovno smo u kontaktu.“, dio je životne priče 20-godišnje M.M., kojoj je, kada je imala samo dvije godine, poginula majka, a otac ubijen u srebreničkom genocidu.

Nakon što je došla iz Srebrenice sa svoja dva brata, živjela je Domu u Tuzli. Kada je imala sedam godina usvojena je i sada živi sa ljudima koji su je prihvatili kao rođeno dijete. Trenutno je studentica prve godine na Univerzitetu u Tuzli.

Rijetki su oni koji mogu ispričati ovako lijepu priču nakon što su ostali bez roditelja. U Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli trenutno živi 99 djece i nijedno dijete ne ispunjava uslove koji su potrebni za usvajanje. Pokušali smo saznati zašto?

Kako usvojiti dijete?

Usvajanje je proces zaštite djece bez roditeljskog staranja i kod usvajanja na prvom mjestu je interes dijeta. Dijete koje nije starije od 10 godina može se usvojiti potpuno, dok se nepotpuno mogu usvojiti djeca mlađa od 18 godina. Pri potpunom usvajanju dijete postaje dio porodice i ugovor se potpisuje na doživotnu brigu o djetetu, dok se kod nepotpunog usvajanja ili hraniteljskih porodica usvojitelji brinu o djetetu samo do njegovog punoljetstva. Prioritete kod usvajanja imaju građani naše zemlje, dok je za strane državljane usvajanje moguće ako postoje opravdani razlozi koji su u interesu djeteta. Usvojitelji moraju imati između 18 i 45 godina i biti u braku, ili biti vanbračni par koji živi zajedno duže od 5 godina. Za usvajanje djece potrebna je saglasnost roditelja, ukoliko su poznati. Dijete čiji su roditelji maloljetni ne može se usvojiti.

Period adaptacije

Ukoliko usvojitelji ispunjavaju ove uslove, vrše se razgovori sa stručnim timom Centra za socijalni rad, ljekarski pregled i razgovor sa pedagogom-psihologom. Nakon toga počinju razgovori sa djetetom.

Potencijalni usvojitelji i dijete najprije kontaktiraju na kratke periode, da bi postepeno dijete odlazilo kod usvojitelja na duže vrijeme. Nakon što je procijenjeno da je dijete prihvatilo usvojitelje, prelazi se u fazu adaptacije. Tada se dijete smiješta u porodicu u periodu od šest mjeseci, a proces prati Centar za socijalni rad. „Prije usvajanja nije u praksi da se djetetu kaže da treba biti usvojeno, jer bi mu u slučaju da ne dođe do usvajanja bilo jako teško da to prihvati, što se u par navrata i desilo“, rekla je Amra Fajić, pedagog-psiholog u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.

Razlozi za i protiv

„Kod zahtjeva polovina ljudi obično izražavaju želju kojeg bi spola voljeli usvojiti dijete, no kada vide da vrijeme prolazi, prihvate dijete koje im se ponudi“, kaže nam Hasiba Alibegović, pravnica u Centru za socijalni rad Tuzla i dodaje kako je glavni razlog za usvojenje taj što aplikanti ne mogu dobiti dijete biološkim putem.

A iz kojih razloga potencijalni usvojitelji budu odbijeni? Ti razlozi su obično životna dob preko 45 godina, materijalni i stambeni uslovi ili bolest koja bi ugrozila život djeteta.

U prošloj godini Centru za socijalni rad Tuzla su podnesena 54 zahtjeva za usvajanje, a u prvom mjesecu  ove godine su već podneseni novi. Bez obzira na veliki broj zahtjeva, već dvije godine nije bilo usvajanja, jer ne postoje djeca koja ispunjavaju uslove za usvajanje.
Naime, djeca koja žive u Domu, a mlađa su od 10 godina mogla bi ispuniti zakonske uslove, međutim roditelji te djece su živi ili maloljetni. Za njihovo usvajanje je potrebna saglasnot roditelja. Većina djece koja se smještaju u dom dolaze zbog nasilja u porodici, materijalne situacije ili bolesti roditelja tako da roditelji ne daju saglasnost za usvajanje.

Postoje i tužni slučajevi kada dijete pati od teške bolesti, pa je teško naći usvojitelje. Kada se radi o djeci koja imaju smetnje u razvoju ili su hendikepirana, njihovo usvajanje je moguće ako postoje usvojitelji koji bi prihvatili takve uslove.

Kada dijete koje je usvojeno stekne punoljetstvo, ono može tražiti dokumente iz arhive koji se tiču njegovog procesa i Centar za socijalni rad je dužan da mu dokumente da na uvid.

Blizanci idu „u paketu“

Ukoliko dođe do situacije da postoje blizanci ili djeca iz iste porodice, onda je praksa da oni idu „u paketu“ jer razdvajanje ne bi išlo u korist djece i pokušavaju se pronaći ljudi koji bi usvojili tu djecu. Ukoliko to nije moguće, kontaktiraju se drugi Centri za socijalni rad i pokušava se naći rješenje. „Postoje primjeri troje ili četvero djece iz iste porodice i različitih uzrasta“, naglašava pravnica Alibegović, „čak i kada bi ta djeca dobila dozvolu od roditelja za usvojenje, teško bi našli usvojitelje za njih.“

Strani državljani bez šanse za usvajanje

Osobama koje ne žive u BiH, pa makar bili i naši državljani, skoro da je nemoguće usvojiti dijete iz BiH.

“Prilikom dolaska u Bosnu i Hercegovinu 2003. godine, podnijela sam zahtjev za usvajanje Centrima za socijlni rad Velika Kladuša, Maglaj i Sarajevo. Međutim, nismo dobili odgovor. Bila sam uporna i 2006. godine ponovo sam predala aplikaciju u Centar Srajevo, Zenica i Maglaj. U junu 2008. godine kontaktirali su me iz Centra za socijalni rad Ilidža i ponudili nam na usvajanje blizance. Dok smo poslali potrebe dokumente, javili su nam da su djeca već usvojena”,  priča nam Bosanka Sanita Kevac-Jupić, koja je sa 13 godina otišla u Sjedinjene Američke Države i sada ima stabilan brak, ali ne i djecu.

Do sada nije bilo slučajeva međunarodnog usvajanja, mada postoji nekoliko zahtjeva. Razlog je taj što postoji dosta zahtjeva građana Bosne i Hercegovina i oni po zakonu imaju prednost u odnosu na strane državljane. Iako je zakonski dozvoljeno internacionalno usvajanje, prema riječima Hasibe Alibegović, ono praktično nije moguće, jer bi ti usvojitelji period adaptacije morali provesti u Bosni i Hercegovini, kako bi Centar za socijalni rad imao nadzor nad djetetom. A saradnja između Centra za socijani rad Tuzle i neke druge dražave ne može se uspostaviti.

Hraniteljska porodica– kratkotrajno rješenje

U hraniteljskim porodicama je trenutno 52 djece. Veći dio te djece nalazi se u srodničkim porodicama, kod djeda, nane ili druge rodbine. Hranitelji za boravak djeteta dobijaju novčanu naknadu. Nakon ponoljetstva, djeca iz hraniteljskih porodica obično napuštaju taj smještaj i socijalni radnik više nema nikakvih obaveza prema njima. Trenutno je jedino rješenje nevladina organizacija „Amica tuzlanska“, koja je kupovinom kuće omogućila smještaj punoljetne djece u periodu od dvije godine.

Mali broj odgajatelja - nedovoljna pažnja za svu djecu

Vesela atmosfera, osmijesi doborodošlice od svakoga koga sretneš, ruka pružena od srca i topli razgovori...Teško je sve ovo naći na jednom mjestu. To je ono što čovjeka ispunjava srećom, a one koji su tu čini velikim ljudima i iskrenim prijateljima. To su djeca, to je Dom.
Nije lako odgajateljima u tuzlanskom Domu odgovoriti na sve potrebe štićenika. Jedan odgajatelj brine za 8-10 djece, to je jako teško jer svakom djetetu treba individualni pristup. „Čitavo radno vrijeme odgajatelja je malo za jedno dijete“, sa nelagodom na licu rekao nam je Ibro Đozić, direktor Doma za nezbrinutu djecu u Tuzli, i dodaje „i bez obzira na nedostatak odgajatelja u domu se radi 365 dana, 24 sata na dan, i praznicima“.

Princip rada doma je „porodica“ - djeca se smještaju po različitim uzrastima i spolovima. Jedna porodica ima svog vaspitača koji radno vrijeme provodi s njima. Prostor u kojem boravi takva porodica može se uporediti sa veličinom prosječnog stana i na taj način je organizirana. U sredini je velika dnevna soba gdje djeca obavljaju svoje školske zadatke i provode slobodno vrijeme uz televizor ili računar. Lijevo se nalaze ženske, a desno muške  spavaće sobe. Sobe su čiste i uredne sa raznim ukrasima po zidovima. Obično su tu posteri omiljenih pjavača, glumaca, fudbalera, ali i slike simpatija i grafiti.

Nedostatak porodice sve više dolazi do izražaja

Predvorje Doma za nezbrinutu djecu u Tuzli ukrašeno je lijepim crtežima koji su djela domaćina. Motiv nije teško pogoditi. Na tim crtežima se nalaze kuće, što je simbol porodice. Neke su realne, vjerovatno već viđene, neke su zamišljene, a rijetke su one koje su njihove. Od snova i crteža tanka linija dijeli realnost, jer većina djece samo u mašti mogu da naslute kako izgleda život u  pravoj porodici.

„Velika je razlika između života u porodici i života u instituciji u smislu emotivnog bogatstva koje dijete može steći u porodici i eventualne emotivne 'tuposti' koja se može javiti kod djece koja od rođenja žive u Domu“, kaže naša prva sagovornica Amra Fajić.

Većina ove djece pohađaju osnovne i srednje škole gdje se susreću sa drugom djecom.
Ponekad na njih ostali učenici gledaju kao na drugačije od sebe. Što su starija, djeca sve više dolaze u kontakt sa drugom djecom i
osjete nedostatak porodice, te su na taj način svjesnija da postoji
velika razlika između njih.
„Ima dosta odgovornosti  nastavnika i oni bi se trebali edukovati, kako bi svi zajedno pomogli ovoj djeci da se normalno afirmiraju u društvu", kaže Fajićeva.

Brza emotivna veza sa nepoznatim ljudima

Djetetu je važno da zna svoj identitet, da zna odakle potiče. Djeca koja žive u domu, a imaju rodbinu često su u kontaktu sa njima i idu im u posjetu. Ima i situacija kada ti susreti mogu imati negativne efekte, ali u saradnji sa socijalnim radnikom, osoblje Doma procijeni koliko je dobro za dijete da bude sa tim ljudima. Fajićeva naglašava kako je kod djece koja od rođenja žive ovdje specifično da su dosta otvorena prema ljudima koja dolaze u posjetu Domu i brzo se vežu za te osobe.

Sva djeca koja žive u Domu imaju prijatelje iz Italije koji im pružaju materijalnu pomoć, ali i dosta ljubavi i pažnje. Uz pomoć nevladine organizacije „Amica tuzlanska“ djeca imaju prilike da se druže sa tim ljudima. Oni su često u kontaktu sa svojim donatorima i imaju priliku da ih posjete i vide kako živi jedna porodica. To je jedini način da djeca osjete atmosferu porodice, jer ne postoje drugi projekti od strane Doma ili Centra za socijalni rad.

„Oni koji žele da usvoje djecu trabali bi to uraditi, jer ispunili bi i sebe i djecu, ali moraju biti svjesni da prihvataju veliku odgovornost“, poruka je djevojke sa početka priče koja je imala sreće da ostatak života provede u novoj, ali ništa manje vrijednoj, porodici.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.