Frekvencije su nacionalno dobro i nose odgovornost prema djeci

„Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika, u pomoć evo tv sile i Nedeljnog zabavnika...!“. Tako je počinjala omiljena dječija emisija bh. generacija koje su odrastale '80. godina prošlog stoljeća. Sada se s nostalgijom sjećaju tih vremena, jer njihova djeca na javnim servisima ne mogu gledati kvalitetne obrazovne emisije. „TV sila“ sada je preokupirana utrkom za gledanošću. Umjesto kvalitetnog obrazovnog programa za djecu i mlade, vlasnici tv stanica radije forsiraju vijesti, reality programe, sapunice, drugorazredne filmove – manje koštaju a gledanost je veća. Jednoj od suštinskih funkcija i odgovornosti medija, da publiku obrazuje,  suprotstavlja se argument „publika to traži.“

Medijamanifest novembarska debata, posvećena dječijim obrazovnim programima nekad i sad, održana je u Tuzli. Gosti i gošće bili su: Minja Subota (autor i voditelj emisije Muzički tobogan), Maja Anzulović (urednica Dječijeg programa BHT1), Vesna Andree Zaimović (autorica i voditeljica emisije Satričići), Zoran Ćatić (EFM Radio) te studentice i studenti novinarstva (Univerzitet u Tuzli).

Uz Nedjeljni zabavnik, emisija koja je takođe obilježila živote mnogih generacija bio je Muzički tobogan. Emitovan je od 1980. do 1997., a ekipa koju predvodi Minja Subota pokušala je projekat nastaviti prije četiri godine. Dobro je krenulo, ali je nastupajuća svjetska finansijska kriza vlasnike medija natjerala na rezanje troškova i prvi su se na udaru našli dječiji zabavno-obrazovni programi.

„Mislim da je poslednje što bi trebalo da strada su dečiji programi, koji su danas takvi kakvi jesu. Danas imamo puno televizijskih kanala i nemamo te programe. Kada pogledamo šta se dešava na komercijalnim stanicama – njih to praktički ne interesuje jer je to samo trošak i jedan veliki rizik, naći ljude koji to mogu da urade, da bi to bili odlični programi, da bi mogli da se pokriju komercijalno. Postavlja se pitanje zašto su dobili frekvencije koje su nacionalno dobro svake države. I frekvencije nose određenu obavezu koja bi zakonski trebala da ih obaveže na programe: dečije, obrazovne, dokumentarne...“, kaže Subota.

Još ozbiljnijim pitanjem Subota smatra zašto javni servisi, finansirani od građanstva, nemaju kvalitetnih obrazovnih programa. Prema pravilima Evrovizije, svaka javna televizija treba program za djecu praviti prema potrebama djece i omogućiti da im bude dostupan. BBC, kao uzor javnim sevisima, sedmično emituje 25 sati dječijeg programa.

„HRT recimo ima dobrih 23 sata, mislim da je tu RTS vrlo blizu sa preko 20 sati a isto tako BHT1, trenutno smo tu negdje oko 20 sati. Pitanje koje se sad postavlja je kakvog su to kvaliteta ti programi i da li su premijerni. Na BBC-u su naravno premijerni i vrhunskog kvaliteta“, kaže Maja Anzulović, urednica Dječijeg programa BHT1.

Prema mišljenju Vesne Andree Zaimović, autorice emisije Satričići, tri su stvari ključne za podizanje temelja medijske pismenosti: razrađen obrazovni sistem, efikasan medijski sistem i stabilna država.

„Ta tri segmenta mi nemamo. Dakle, živimo u jednom potpunom bezvlašću. Šta danas predstavlja konkurenciju jednom kvalitetnom obrazovnom dječijem programu? Youtube, Twitter,Facebook. To je jedan ogroman prostor koji se može itekako dobro iskoristiti u cilju obrazovanja generacija koje dolaze i koje rastu, a isto tako može predstavljati veliku opasnost“, kaže Andree Zaimović.

Šta znači stvarati u javnom servisu ozbiljne države, bilo je jasno i ekipi BHT1 kada su razmišljali o oživljavanju Nedjeljnog zabavnika. Računica je bila zapanjujuća.

„Ovaj serijal bi sada koštao preko milion maraka. Snimanje Nedjeljnog zabavnika se odvijalo sa dva reditelja, snimalo se paralelno u velikom studiju A, te u Jagomiru, velikom filmskom studiju koji je izgorio. To su bile ogromne scenografije, u taj posao je bio uključen Baletski studio Narodnog pozorišta. Kostime je radila Vanja Popović. Sve to je strahovito koštalo. Gosti su se dovodili iz cijele Jugoslavije. Bajford je pisao, on i njegova supruga Mila, šest mjeseci scenarij za devet epizoda, a onda je i snimanje trajalo šest mjeseci. Sad možete zamisliti kad je jedna takva država stojala iza svog javnog servisa i iza takvog jednog programa“, kaže Anzulović.

Na argument koji koriste čak i vodeći ljudi javnih servisa da „publika to traži“, čime pravdaju nekvalitetan program i odriču odgovornost za svoju obrazovnu funkciju, osvrnuo se Minja Subota citirajući Lazu Golužu, kreatora nekada veoma gledane emisije Kviskoteka: „Ako hoćete da pravite program koji treba da bude upućen širokim slojevima gledališta, ljudima takvi kakvi su, i da njih pokrenete i da im se svidi, onda je proporcionalnost obrnuta. To treba da rade najobrazovaniji i najkreativniji ljudi.“

Šta se dešavalo u nastavku ove zanimljive debate, pogledajte u video prilogu.