Netransparentnost vlasništva i uredništva online portala prepreka je profesionalizmu, dok portali „niču kao gljive poslije kiše“.

foto: pixabay

„Najslabija karika“ u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine su, čini se, online mediji, a medijsko tržište najneuređenije upravo u tom segmentu. Dijelom se to može pripisati decentraliziranoj strukturi interneta i njegovoj svojevrsnoj anarhijskoj prirodi, no uzmemo li u obzir činjenicu da su news portali već odavno postali news organizacije kao i one koje distribuiraju sadržaj „klasičnim“ načinima (print, radio, TV), onda je jasno da postoji potreba za transparentnošću njihovog vlasništva i rada, jednako kao i u drugim medijima. Iako formalno spadaju u ingerenciju Vijeća za štampu BiH, te iako se na njih odnose (i trebalo bi da se primjenjuju) svi etički standardi i postulati novinarske deontologije, news portali u Bosni i Hercegovini potpuno su prepušteni sami sebi u etičkom i profesionalnom smislu, a tržišna logika jedino je što definira njihov rad i način poslovanja.

Općenito, vrlo je teško uopće dati procjenu tržišta news portala u BiH, s obzirom na to da ne postoje pouzdani pokazatelji o broju takvih medija (oni „niču“ kao gljive poslije kiše, mnogi služeći se tek privremenim ili povremenim političkim ili ekonomskim interesima svojih vlasnika ili osnivača, a tek se rijetki pozicioniraju kao stalno prisutni izvori vijesti za korisnike¹). Također, gotovo je nemoguće, bez dubinskog, strukturiranog istraživačkog napora, doći do informacija ko su vlasnici, ali i ko su urednici i novinari na news portalima, budući da većina njih uopće nema impressume, niti drugi oblik identifikacije autora.

No, gotovo sve analize sadržaja news portala² ukazuju na dominantan opći trend kad je riječ o kvalitetu novinarstva u online medijima: bespoštedna borba za klikove i likeove, preko kojih se, zapravo, publika koja ih prati „prodaje“ oglašivačima, dovela je do potpunog srozavanja profesionalnih standarda u većini portala, pri čemu je dominantan „novinarski metod“ copy-paste, a dominantna forma senzacionalistička vijest sa takozvanim „udica naslovom“ (naslovi koji ne reflektiraju nužno sadržaj vijesti, ali su kreirani tako da „natjeraju“ čitatelje da otvore i pročitaju vijesti, odnosno da kliknu na nju).

Takvi sadržaji računaju uglavnom na emotivnu, a ne racionalnu reakciju publike, pa je faktografska vrijednost u drugom planu u odnosu na aktere i stepen spektakularizacije događaja o kojima se izvještava, a broj izvora sveden na jedan (ili ponekad nijedan, ma koliko to apsurdno zvučalo sa stanovišta profesije; dovoljno je, recimo, preuzeti fotografiju sa nečijeg facebook profila i „opremiti je“ odgovarajućim tekstom koji sadrži fraze poput „sigurni smo da je bilo riječi o...“ ili „može se pretpostaviti da je...“).

Budući da se „kvalitet“ informacije mjeri brzinom njenog prijenosa, svi ostali kvaliteti zanemaruju se, kako bi se na tržištu bilo prvi i brži od ostalih, pa smo nerijetko svjedoci takozvanih hoax vijesti (fabriciranih, neistinitih informacija) koje se prenose kao istinite i viralno eksponencijalno šire (najčešće takve vijesti su o navodnim nesrećama ili smrtima poznatih osoba koje se prošire brzinom munje i dostignu planetarni reach prije nego li osobe o kojima se radi uopće stignu da ih vide i demantuju), ali i, recimo, satiričnih ili ironičnih tekstova koji se prenose kao činjenični.

Umjesto praćenja stvarnih događaja i selekcije onih koji su vrijedni izvještavanja prema kriteriju javnog interesa, posao novinara svodi se na praćenje Facebook profila i Twitter naloga poznatih osoba, te praćenja šta pišu drugi mediji i prenošenja tih sadržaja na svoj portal. Ta nova, hibridna forma novinarstva, dijelom je uzrokovana činjenicom da na portalima postoji ogroman medijski prostor koji je potrebno stalno i iznova popunjavati novim „news feedovima“, odnosno novim informacijama, doslovno iz minuta u minut, ali i činjenicom da mnogi od tih medija funkcionišu po principu prvobitne akumulacije kapitala, odnosno na način da se troškovi produkcije, uključujući i troškove osoblja/novinara, svode na minimum, kako bi se povećao profit, pa mali broj uposlenih novinara nije u mogućnosti uopće obavljati terenski rad, niti se to od njih očekuje; oni, zapravo postaju tek agregatori vijesti iz drugih izvora.

U takvim okolnostima ne samo da se ne provjerava činjeničnost vijesti, nego često ni njihova logička i jezička struktura (kopiranjem vijesti kopiraju se doslovno i slovne i pravopisne greške³). Kao dodatna posljedica takvog prikupljanja vijesti javlja se i fenomen „eksperata“ koji se za potrebe pisanja priča konsultuju na osnovu njihovih facebook statusa koji prikupe veliki broj likeova na društvenim mrežama ili na osnovu činjenice da na dnevnoj bazi komentiraju najrazličitije društvene događaje, a ne na bazi njihovih stvarnih kompetencija, te vrlo brzo i lako dolaze ne samo na stranice news portala, nego čak i u prime time termine „klasičnih“ medija.

U najkraćem, može se zaključiti i da i u online prostoru „medijske funkcije se sve više podređuju tržišno-komercijalnim zahtjevima tako da je zabava potisnula informaciju, trivijalno je postalo važnije od ozbiljnog, a spekulacija i nepotpuna informacija su postale važnije od provjerenog i istraživačkog novinarskog postupka. Unutar takve medijske prakse vijest više nije samo informacija, nego je postala konstrukcija, dizajnirani produkt koji treba da izaziva određene emotivne reakcije“.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da niski profesionalni standardi (ili njihovo potpuno zanemarivanje u mnogim news portalima) nemaju direktne veze sa  činjenicom da nam kao građanima i korisnicima news portala nije poznato ko su njihovi vlasnici i novinari koji u njima rade, no riječ je, zapravo, o uzročno-posljedičnom odnosu. Netransparentnost vlasništva i nepostojanje impressuma na news portalima ne samo da nam kao korisnicima informacija iz tih medija onemogućavaju da razumijemo na koji način i u skladu s kojim interesima se priče uopće pozicioniraju u mediju i kontekstualiziraju na specifičan način (drugim riječima, kao korisnici medija ne možemo razumjeti pozadinu u njima objavljenih informacija, kao ni načine na koje oni vrše dvije ključne medijske funkcije: agenda setting i framing), nego nam i onemogućavaju provjeru kredibiliteta i vjerodostojnosti i news portala i informacija koje se u njima objavljuju.

Prisjetimo li se McQuailove definicije vjerodostojnosti medija⁴, koja uključuje „sve dobrovoljne ili prinudne procese kojima mediji direktno ili indirektno odgovaraju društvu za kvalitet i/ili posljedice svog pisanja“, jasno je da je podatak o tome ko je autor neke objavljene informacije, te ko je vlasnik medija koji je prenosi, ključna za naše razumijevanje i kontekstualiziranje te informacije.

Transparentno vlasništvo, upisivanje news portala u registar medija, te obavezivanje portala da na vidnom mjestu imaju impressum sa podacima o sastavu redakcije neće per se riješiti problem neprofesionalizma i podići kvalitet novinarstva u online prostoru, ali bi svakako moglo doprinijeti klasifikaciji news portala prema stupnju njihove vjerodostojnosti i boljem razumijevanju građana o nivou profesionalizma novinarskih imena koji u njima rade.

Baš kao što u printanim medijima po impressumima i sadržaju razlikujemo ozbiljne istraživačke magazine od tabloida, i u online prostoru bilo bi za očekivati da kada građani budu znali "ko je ko" po tome mjere i kvalitet sadržaja.  Umjesto sadašnjih ključnih odrednica: „najposjećeniji portal“ ili „najprenošenija vijest“ kriteriji vjerodostojnosti (i informacija, ali i onih koji te informacije kreiraju) trebali bi biti ključni  za publiku, a vjerodostojnost se, između ostalog, postiže respektabilnim novinarskim imenima i kvalitetnim sadržajima (neki news portali već pokušavaju podići svoju reputaciju angažiranjem i promoviranjem uglednih kolumnista kao svojih saradnika).

Naravno, da bi se to dogodilo nije dovoljno tek učiniti informacije o vlasništvu dostupnim. Nužno je, zapravo, povećati i stupanj medijske pismenosti kod građana, odnosno kontinuirano ih educirati o potrebi da vijesti i informacije koje dobivaju kritički posmatraju i u kontekstu pitanja ko ih i s kojim ciljem objavljuje, odnosno čiji i kakvi interesi se njima promoviraju ili ostvaruju. Stoga bismo mogli reći da je transparentnost vlasništva i dostupnost informacija o sastavu redakcija news portala prva, urgentna mjera, a medijska pismenost dugoročna strategija, kad je riječ o uređenju tržišta online medija i podršci vjerodostojnosti i profesionalizmu online novinarstva u Bosni i Hercegovini.

________

1 Prema podacima Alexa.com, najbolje rangitan news portal je klix.ba (na 6. mjestu), a slijede još avaz.ba (10 mjesto) i radiosarajevo.ba (31 mjesto): http://www.alexa.com/topsites/countries/BA

2 Neke od tih analiza, za potrebe pisanja master teza, radili su studenti Odsjeka za žurnalistiku FPN u 2016. godini, master teze dostupne u bibliotečkom fodnu FPN

3 Jedan od takvih primjera je nedavno objavljen naslov na velikom broju portala: Identificiran mladić čije je tijelo pronađeno u Miljackoj“ (https://www.hercegovina.info/mediji/vecernji-ba/identificiran-mladic-cije-je-tijelo-pronadjeno-u-miljackoj-4596)

4 McQuail, D. (2003). Media accountability and freedom of publication. Oxford: Oxford University Press.