Čitajući vijesti večeras (14. februar), moglo se skoro pa i nazrijeti da se nešto neobično dešava u Bosni i Hercegovini. Negdje između vijesti o glumcima, ratu u Siriji, i političkim prepucavanjima lokalnih partijaša, našla se s vremena na vrijeme poneka kratka reportaža o plenumu građana u Sarajevu ili Mostaru ili Tuzli ili gdje već. Moglo se i nazrijeti da su ti ljudi na tim plenumima nešto ozbiljno nezadovoljni s vladom ovog ili onog kantona, ali ne baš nešto više od toga. A u rijetkim slučajevima da se provukla neka duža reportaža bile su to impresije nešto poznatijih učesnika, pa je recimo Mladen Jeličić-Troka za plenum u Sarajevu izjavio: „ovo je bila jedna kolektivna terapija gdje je svako mogao da iznese svoje mišljenje i da iskoristi adrenalin;“ Asim Mujkić je ustvrdio da „ovaj vid organiziranja građana obećava i treba ga zadržati kao važan koretiv postojećem sistemu parlamentarne demokratije,“ dok je pak Srećko Horvat otišao i najdalje, rekavši da „Prosvjedi sami po sebi nisu dovoljni. Zato je dobra vijest da su se diljem BiH počeli kreirati plenumi, na kojima građani konačno imaju priliku ...odlučivati o vlastitoj sudbini.“ Za Horvata su plenumi stoga, „definitivno najveće pozitivno iznenađenje ovih prosvjeda.“ I tako tek u tom Horvatovom komentaru da se iko još i sjetio spomenuti proteste, ali nažalost samo toliko dugo da ih proglasi manje bitnim od samih plenuma. 

 

 

Nema tu ništa ni čudno ni loše da jedan profesor Fakulteta političkih nauka i jedan intelektualac poput Horvata vide ono najvrednije u momentima koji su im i najpoznatiji: diskusije i razmjene mišljenja na javnim sastancima. Ali ima nešto zaista perfidno u medijima koji su si našli za pravo da intervjuišu intelektualce ili kulturne radnike o plenumu građana, njih hiljadu samo u Sarajevu, a ne te obične građane koji su se pojavili na plenumima i „koristili adrenalin“ da iskažu koliko ih je samo ovaj sistem ponizio i obespravio, ogorčio i doveo do ruba egzistenije. Jer vidite, da su intervjuisali njih, morali bi prenijeti ono što se nije moglo ni nazrijeti u večerašnjim (14.02.) vijestima, a to je duboko klasni karakter ove pobune, tešku glad i ogorčenost ovih građana što su došli ne samo na „kolektivnu terapiju“ kako to Jeličić veli, nego da se nešto od tog bijesa i tuge i očaja pretvori u neku akciju za neko bolje sutra. Morali bi mediji onda prenijeti i prilično nezgodne, nerefinisane izjave naroda koji nema tu distancu od bijesa i socijalnog bunta što se prelio u nasilje prošle sedmice, kao što to mogu imati visoko školovani kulturni radnici i profesori čija sam mišljenja čitala večeras.

 

 

Drugim riječima, dok sam u prošli petak još mogla šta čuti i pročitati o socio-ekonomskim problemima radnika, studenata i nezaposlenih, o korupciji cijelog sistema vlasti u državi, o kleptokratskoj privatizaciji što je provedena preko leđa upravo tih radnika iz Tuzle koji su digli cijelu Bosnu na noge, večeras od svega toga nije ostalo ni traga. Nasilje koje se izlilo na ulice prije samo sedmicu dana, ostalo je daleko iza nas, tek da se od njega svi ograđujemo, zaboravivši da je upravo to nasilje samo reakcija na nasilje koje se vrši u ovoj državi više od dvadeset godina i da, što je još bitnije, otkako je prestalo nasilje, prestale su i padati vlade. 

 

Danas svi samo pričaju o plenumima, ali bez ikakvog konteksta i pojma šta ti ljudi rade tu i šta ih je to navelo da se tu skupljaju i šta se zapravo planira dalje. I da još bude gore, ne ispituju se ni uzroci ni učinci cijelog bunta, nego se samo osvrćemo na te neke psihološke ili opet intelektualne efekte samog okupljanja u plenume. Jebem mu, pa ispade da su one zgrade kantonalnih vlada izgleda gorile jer nam nisu dali da imamo plenume ranije!

 

Zbog toga valjda nikom nije ni palo na pamet da poveže to što se dešavalo na sarajevskom plenumu sa današnjim štrajkom svih 140 radnika hotela Holiday, tj. da ukaže upravo na to da su ovi plenumi kreirani da organizuju konstruktivniju pobunu od ove stihijske što je zahvatila Bosnu prošle sedmice, i da tom organizacijom dovedu do osnovne promjene društva, tako da više ne bude moguće da vlasnici hotela drže 140 radnika kao robove čitavih osam mjeseci! Isto tako valjda nikom nije palo na pamet da poveže mostarski plenum sa sramotnim i kukavičkim napadom na Josipa Milića, predsjednika Unije nezavisnih sindikate Federacije Bosne i Hercegovine. Dok fašisti s palicama dobro shvataju ko je, kako i zašto odgovoran za pobunu, ta je lekcija nešto teže shvatljiva bosansko-hercegovačkim medijima. 

 

 

Katarze su bitne, kako profesorima književnosti, tako i onima koji proživljavaju tranzicijske tragedije ovih dana u Bosni. Pa neka je to i jedna od funkcija plenuma. Ali kako su nam mediji servirali plenume, izgleda da je to čista idila nekog liberalnog poimanja demokratije u kojoj eto narod došao da sam sebe vodi iz nevolje, nekim čarobnim putem Alise u zemlji čuda. Samo nije jasno kojim putem ni kojim sredstvima. 

 

Zaboravlja se u svemu tome da je plenum prije svega sastanak građana ne u svrhu samog sastajanja, nego u izričito neku drugu svrhu. Nije ovim ljudima bilo ni do nekog suplementiranja reprezentativne demokratije, niti im je bilo do jalovog jadanja – bar je taj sport dobro razvijen po kafićima pa im ne treba poseban izgovor da se njim bave. Tih nekih hiljadu što ih se pojavilo večeras (14. februar) u Domu mladih u Sarajevu došli su da isplaniraju šta dalje da se radi: baklja je planula prošlog petka, ljudi su na ulicama već osam dana, ali sad se mora od te stihije organizovati neki program, neki plan po kojem će se ići do zahtjeva koji su čitani večeras. 

 

Zahtjevi su jedno, a put do njihovog ispunjenja drugo, i baš u tu svrhu služi plenum: da se organizuje isti taj narod što je već na ulicama i, šta je najbitnije, da se pronađe način na koji će se mobilizovati svih tih 93%, tj. 88%  sugrađana koji ovom buntu privatno daju podršku, ali stoje još uvijek postrani, plašljivi ili neuvjereni da ovo može da uspije, te da im se pridruže i da protestima i pokretom koji će ti protesti stvoriti, organizuju neki sistem koji će biti znatno pravedniji od ovog u kojem su sad. Taj sistem neće spasonosno uskrsnuti sam od sebe na plenumima, nego će ga mala armija koja se skupila u plenumu organizovati na ulicama i trgovima gradova, na radnim mjestima i u sindikatima, na fakultetima i u srednjim školama i na kraju krajeva, u kućama i životima tih nijemih 88% sugrađana Bosne i Hercegovine.

 

I da se vratim drugu Cabralu s početka, ljudi, narod koji se bori za nešto, nikad se ne bori samo za ideje, kao što se to ponekad može učiniti nama profesorima; nego se uvijek i u svakom slučaju bori za konkretno poboljšanje vlastitih uslova rada i života kao i uslova rada i života svojih sugrađana. Pa kad slijedeći plenum krene u Sarajevu, Tuzli, Mostru, Bihaću itd., sjetite se tih ljudi i pitajte njih šta misle o svemu tome i zašto su se našli tu. Odgovori će vas (ne)prijatno iznenaditi.