Šta se desilo sa vizijom pravednog svijeta komunikacija očekivanog u 21. vijeku.
Malo koji Nobelovac je još za svog života dočekao da mu se genijalna vizija jednog od svjetskih sistema tako brzo počne da urušava. Irac Šon Mekbrajd (Sean MacBride) novinar, pravnik i političar, nosilac Nobelove nagrade, potpisao je 1980. godine čuvenu Uneskovu projekciju pravednog svijeta komunikacija, pod intrigantnim nazivom «Mnogo glasova, jedan svijet». Sa ovom vizijom čovječanstvo je trebalo ući u devetu deceniju prošlog i dočekati 21. vijek. Je li Mekbrajd preuranio u svojim predviđanjima ili se nedovoljno kritički ponio prema rastućim elektronskim i informacijskim mogućnostima, u uvjerenju da će u raspadu komunikacijskih barijera brzo rasti nova civilizacijska snaga novih odnosa među ljudima. Svijet se bio našao pred dvostrukim izazovima: onima koje je nosila informacijska revolucija i drugima, koje su sukobi, tinjajući i aktivni ratovi, i zloupotreba globalističkih ideja ispriječili ispred čovjeka u prostoru koji se za njega otvarao. Da li je čovjek uspio da uhvati daha i sve čuje, sve vidi i o svemu sam razmisli i donese svoj sud?
Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka svi mi, koji smo radili na tome kako da televizija i radio dočekaju novi milenijum, bili smo prosto zaraženi sa idejom: sateliti, informatičko društvo, već najavljena digitalizacija komunikacija prava su šansa da se počnu rušiti barijere koje diljem svijeta prave oni koji žele njime da vladaju. Na kraju zadnje dekade prošlog vijeka vodio sam projekat Jugoslovenske radio televizije «JRT na pragu novog vijeka». Bio je to mega projekat iza koga je stajala velika grupa medijskih stručnjaka, istraživača, novinara, inženjera i producenata, koji su trebali da sačine studiju razvoja radio- televizije u Jugoslaviji u skladu sa novim tehnologijama i svjetskom projekcijom pravednog komuniciranja. Na pola posla raspad Jugoslavije je deplasirao i ono što smo već bili uradili, a ja sam zahvaljujući nekim teorijskim i praktičnim spoznajama tokom rada na ovom projektu snimio jedan dokumentarni program od deset emisija i nazvao ga «Mnogo glasova, jedan svijet». Bio je to pogled ljudi iza i ispred kamere i mikrofona o budućnosti radija i televizije i njihovoj zapitanosti šta će sve donijeti nove tehnologije. Uz moj sadašnji, aktuelni pogled na to, preslušajte i prvu emisiju iz ovog serijala, emitovanog na Radio Sarajevu u februaru 1992. godine. Možda će vam pomoći da dođete do vlastitih zaključaka šta je ostalo i šta je nastalo od vizija iz vremena čije smo izazove željeli da savladavamo.
Mnogo glasova, jedan svijet by Mediacentarsarajevo on Mixcloud
Glasovi iz daljina, glasovi bez prepreke
Sjećam se dobro jednog događaja kad sam bio dječak. Na prašnjavom trgu jedne bosanske provincije, sa zvučnika instaliranih na drvenim banderama za struju odzvanjala su dva glasa. Bio je to direktan prenos šahovskog meča između SAD i Jugoslavije, tadašnje šahovske velesile. Na zvučnicima, u potpunoj tišini, čuli su se glasovi iz Beograda i negdje iz Amerike, koji su objavljivali poteze šahista i davali kratki komentar iz dva studija. Sportsku atmosferu upotpunjavali su samo povremeni zvuci mekog udara šahovskih figura o table na stolovima. Bilo je to fascinantno, gotovo nestvarno – glasovi bez prepreke, glasovi iz daljina, glasovi za cijeli svijet.
Za četvrt stoljeća od tog događaja svijet se izmijenio, stigle su bežične i satelitske tehnologije. Iz Atine je za potrebe 21. Olimpijskih igara 1976. godine u Kanadi poslan satelitski signal olimpijske baklje u Otavu gdje je zapaljena i na drevan način, ručno došla do Montreala. Organizatori su htjeli da na taj način stvore interakciju drevnog i supermodernog načina komuniciranja, ali koji uvijek počiva na čovjekovoj odluci i djelu.
Autor, u tim vremenima veoma slušane emisije «Zvjezdana prašina», inače vrsni ton majstor, koji je radio na mojoj seriji, Husein Vladović, podsjetio me je na još jedan fascinantan komunikacijski događaj. U julu 1985. godine održan je prelijepi humanitarni koncert za djecu Afrike, na dva različita mjesta, na Vembliju u Londoinu i u Filadelfiji. Muzičar Fil Kolins (Phil Collins) je svirao na koncertu na Vembliju, a potom Konkordom stigao i na koncert u Americi. Ovim čuvenim putničkim avionom letio je brže od zvuka i za 4 sata i 15 minuta «pobijedio» vremensku razliku koja je iznosila 7 sati. Čovjek entuzijasta, nadzvučne letjelice i sateliti preskočili su vrijeme. A refren tada otpjevane čuvene pjesme «Mi smo svijet, mi smo djeca svijeta» ostao je u uhu generacija nadahnutih muzikom.
Budućnost je bila na dohvat. Sa sarajevskih Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u svijet su prvi put satelitom otišla tri paralelna signala sa borilišta i poruka Međunarodnog olimpijskog komiteta da tih dana svi ratni sukobi treba da stanu. Još više smo se osokolili kada smo stekli uvjerenje da osposobljenost sarajevskog RTV centra daje pravo da se kandidujemo za lokaciju budućeg TV giganta EURONEWS- a. Ali, pjesma i satelitske poruke za mir nisu postali vododjelnica između dobrih i loših strana svijeta. Proročanski neoptimistično odzvanjala je i izreka Bertranda Rasela (Bertrand Russell): »Svijet je tako užasan, užasan, užasan...!»
Neizvodiva ili iznevjerena vizija
Mnogo je glasova, ali se oni razlikuju. Ima ih moćnih i slabih, gladnih i sitih, slobodnih i neslobodnih. Takav je svijet, ali smo tada počeli da predosjećamo da budućnost ipak donosi vrijeme u kome će u konkurenciji «dobrih» i «loših» glasova nadvladati oni bolji. Evropa je nazirala svoju viziju ujedinjenja, nesvrstavanje je još bilo ideal Trećeg svijeta, veliki su se sustezali direktnih sukoba, a u Istočnom bloku se nazirala bliska budućnost njegovog raspada, sa čim su u nepovrat trebale da odu ljudske neslobode. Komunikolozi su na bazi vizije pravedne projekcije komunikacija gradili teorije nezavisnog, slobodnog novinarstva kome će vrata otvoriti upravo sateliti, informatizacija i digitalizacija.
Ideje poklonika ovih vizija budućnosti dočekali su, međutim, tinjajući i stvarni ratovi, učvršćivanje koncepta vladanja drugima na bazi nacionalnih i ekonomskih interesa. Zloupotrebljeno je slobodno novinarstvo i prije nego što je ono takvim postalo. U Zalivskom ratu reporter CNN- a je uživo prenosio sliku bombardovanja Bagdada i ciljeva koji nisu vojni, a slavljena «necenzura» je tek naknadno mogla da spriječi ponavljanje sličnih slika. Građani Jugoslavije su bili srećni što sa crvenim pasošem mogu da putuju bez barijera po cijeloj Evropi i polovini svijeta. Ali im je pravo na slobodu misli i uvjerenja početkom devedesetih prošlog vijeka spriječila neviđena komunikacijska blokada sa zaprepašćujuće nagovještenom kataklizmom. Kao vijest dana javljalo se iz Slovenije da je 17 vojnika zbog stresa (!) smješteno u vojnu bolnicu u Ljubljani, a samo koji mjesec kasnije otvoren je proces odstrjela hiljada ljudi. I novinari su započeli svoje međusobne sukobe, politčari i vojskovođe su u medijima našli odlično oruđe za upravljanje svojim poslovima. RTV BiH više nije imala svoj satelit. Sarajlija koji se nekako uspio dokopati satelitskog telefona bio je pravi srećnik.
Govori slobodno, piši nezavisno, ali...
Medijske slobode su vremenom stavljene u domen ljudskih prava, a misao Mekbrajdao sveobuhvatnosti i interaktivnosti svih aspekata komunikacija zaboravljena je i od onih koji su je svojevremeno prihvatili. Propast predviđanja budućnosti komunikacija u projektu «Mnogo glasova, jedan svijet» mnogi znaju da objasne frapantno brzim razvojem novih tehnologija koje proračanstvo Mekbrajda nije dovoljno uzelo u obzir. Djelimično to je tačno. I mi, koji smo na tim pitanjima praktično radili, u prvi plan smo stavljali komunikaciju putem RTV klasičnih tehnologija i satelita. Informatičko povezivanje, multimedija i novi mediji, napuštanje analognog prenosa signala, društvene mreže bili su tek u povoju ili u naznakama. Ipak, mislim da su glavni udarac konceptu nove vizije komunikacija zadali oni «loši», kojima takva ideja slobodnog komuniciranja u svijetu i nezavisnog i slobodnog ponašanja u njemu nije odgovarala.
Zalivski rat, a prije toga i rat za Afganistan, je pokazao da se tinjajući ratovi lako mogu pretvoriti u prave. Rušenje jednog društvenog sistema uz svesrdnu podršku drugog proizvelo je na mnogim mjestima prave imperije neslobode. Pod krilaticom zaštite ljudskih prava pokrenute su silne ratne mašinerije da takva prava «uvedu» u dio svijeta kojim se još nije bilo zavladalo. Informacijska revolucija i ovladavanje internetom odbacili su sve moguće tehnološke barijere, ali su ti vatrometi slobode izražavanja ubrzo zabrinuli svijet. Njegove institucije su doveli u dilemu da li, uz rizik ograničavanja, pa i zloupotrebe slobode, nadzirati internet, ili osmisliti koncept njegove «pametne» upotrebe, samoregulacije i državne intervencije samo kad su ugrožena ljudska prava i slobode.
U ovim nedoumicama stvarao se slobodan prostor da se u ime «nacionalnih interesa» internet iskoristi za nadzor, špijuniranje, liječenje individualnih frustracija i novi vid vladanja svijetom. Balans dugo očekivanih neograničenih čovjekovih sloboda u komunikaciji i zloupotrebe interneta ozbiljno je ugrožen. Govori slobodno, ali pazi gdje govoriš i piši nezavisno, ali osluškuj one od kojih zavisiš, postale su neka vrsta postulata u znatnom dijelu i našeg novinarstva.
Dok nije zavladala internet era, ulazak u otvoreni svijet komunikacija bili su televizija i radio. Svijet na dugme. Ali i Mekbrajdova teorija govorila je da nije važno samo znati šta izabrati već znati i kako gledati televiziju i slušati radio. U projektu komunikacija budućnosti bilo je naznačeno da se ljudi, koji će se služiti modernim komunikacijskim sredstvima, moraju za njih obučiti, ne samo tehnički, već i spoznajom kako se snaći u ponudi, kako procjenjivati validnost onoga što se vidi i čuje, oboružati se vlastitim odbrambenim sredstvima prema podvali, laži, manipulaciji. Bila je to lekcija za neku vrstu RTV opismenjavanja, kao stvaranje vlastitog kritičkog odnosa prema nezamislivom broju informacija. Ipak, u vrijeme kada sam radio na mojim emisijama, najvećim tenološkim dostignućem smatrao se satelitski prenos signala. Internet je čekao svoje vrijeme.
Poznati komunikolog Maršal Makluan (Marshall McLuhan) je rekao kako se udobno osjeća kad sjedi u svojoj fotelji i gleda šta se dešava na Brodveju. A potom i sam postavlja pitanje: « A da li znam čemu će mi to poslužiti?» Ovim pitanjem i zapitanošću zatvorila se samo polovina komunikacijskog kruga. Ako su nove tehnologije i stvorile uslove «da sve vidimo i čujemo», odnosi u društvu i način vladanja mikro i makro svijetom ostavili su čovjeka bez racionalne podloge da na svaku informaciju odgovori svojom vlastitom željom, stavom ili djelom. Internet, pa i televizija i radio, danas zasipaju informacijama, ali njihovo mnoštvo i nedostignuti načini njihove selekcije zatrpavaju čovjeka i onemogućavaju ga da ih racionalno upotrijebi i dopre do njihove vjerodostojnosti.
Maršal Makluan ostavio je opštu zapitanost da li se ono što je čovjeku najpotrebnije može uvijek pronaći u sazvježđu glasova i šta ko se umorimo tragajući za onim što nam je potrebno. I danas se traga za ovim odgovorom.
Televizija i radio će šokirati svijet!
Ali, da se vratim onima sa kojima sam razgovarao te 1991. godine, i koji su, svako iz svog ugla, htjeli da kažu kako vide budućnost novih tehnologija u službi čovjeka. Reditelj moje serije «Mnogo glasova, jedan svijet» Miralem Ovčina bio je užasnut pred mogućnošću da čovjek postane stvar među stvarima. Naspram naslućenih mogućnosti da čovjek «zastari» i padne pod vlast tehnike, Ovčina je polagao nadu u ljudski duh, maštu, kreaciju i otvorene komunikacijske vidike u kojima će čovjek informacijskog doba sačuvati svoj ego. Novinar, esteta i reditelj, čovjek punih pluća na televiziji i radiju, Arsa Jovanović iz Beograda mi je ipak rezignirano rekao: «Ako doživim tu 2000., e moj Bože, šta bi zanavijek ponio sa sobom, možda neki pejzaž iz mog djetinjstva... Televiziju svakako ne bih ponio!» A najizričitiji je bio komunikolog iz Zagreba, Mario Plenković: «Televizija i radio u budućnosti će šokirati svijet!» Ako je ovo proročanstvo izvjesno u dobu u kome danas živimo, onda se ono ostvaruje danas u mnogo složenijem komunikacijskom sistemu, kroz multimedijalnu revoluciju.
Pa kako onda gledati u budućnost, pitali smo se. Prošlost se ne može popraviti, sadašnjost je sudbina, a budućnost je moguće predviđati i na nju utjecati. I Ajnštajn (Albert Einstein) je pri kraju života sravnio svoja genijalna otkrića, čija je upotreba mogla čovječanstvo odvesti u propast, sa onim što je učinio za stvaranje boljeg svijeta. Svijet je nekako izbjegao prokletstvo novih tehnologija, pa je sada red da mu one posluže za dobrobit.
I da se vratim Ajnštajnu: «A budućnost? Pa želim da u njoj provedem ostatak života».
Idući nastavak: Gdje smo, u globalnom ili pravom selu?
