U svijetu je od 1990. godine zabilježeno više od 2300 smrti novinara koje su bile posljedica ciljanih atentata, unakrsne vatre ili bombaških napada, a tek jedan od deset slučajeva smrti novinara bude predmetom istrage.

 

Tokom '90-tih, u Bosni i Hercegovini je ubijeno 39 novinara, podaci su iz izvještaja Međunarodne novinske federacije, IFJ. U ukupni broj ubijenih novinara ne ulaze podaci o novinarima stradalim u prirodnim katastrofama, a različite organizacije imaju drugačije kriterije za bilježenje broja smrti novinara i njihovi godišnji izvještaji variraju u tačnim brojevima. Evidencije unutar Bosne i Hercegovine variraju od 34 do 52 slučaja, a nijedan slučaj nije sudski procesuiran.

 

Udruženje BH Novinari podsjeća da posmrtni ostaci nekih novinara nikad nisu pronađeni ni dvije decenije nakon kraja rata, kada je najviše novinara stradalo. Nemaju ni informacija o tome da je ijedna osoba kažnjena radi ubistva novinara ili bilo kojeg drugog medijskog uposlenika, u čemu je odgovornost i na pravosuđu i na medijskoj zajednici. 

 

„Razloga za to ima više, a najvjerovatnije još uvijek niko nije tražio od nadležnih istražnih i pravosudnih organa provođenje istrage i kažnjavanje počinilaca ubistava – tokom granatiranja, likvidacija ili drugih djela ratnog zločina u naširem smislu te riječi. Počinitelji nisu ni utvrđeni a kamoli kažnjeni, što je strašno za njihove porodice i nedopustivo sa aspekta poštivanja žrtve,“ kaže za Media.ba Borka Rudić, generalna sekretarka BH Novinara. 

 

„Žalosna je činjenica da se ubistvima novinara u Bosni i Hercegovini nisu po službenoj dužnosti bavili istražni i pravosudni organi. Očito je da će se ovim pitanjem ozbiljnije morati pozabaviti BH Novinari u saradnji sa drugim novinarskim udrugama u BiH, na način da za ubijene novinare, čija imena imamo, prikupimo svu dokumentaciju i raspoložive informacije, te ih dostavimo nadležnim tužilaštvima na daljnje procesuiranje,“ smatra Rudić.

 

 

Osim zbirnog podatka IFJ, Komitet za zaštitu novinara objavio je listu na kojoj navodi 25 imena, među kojima je desetak stranih novinara. Među bh. novinarima je nekoliko novinara sarajevskog Oslobođenja. 

 

Jedan od njih je Kjašif Smajlović, dopisnik Oslobođenja, koji je nestao u aprilu 1992. godine nakon pada Zvornika. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, a Udruženje BH Novinari kaže da se smatra da su ga 8. aprila 1992. godine ubili pripadnici arkanove jedinice. 

 

„Mislim da medijska zajednica BiH mora učiniti sve da bi se istražili i publikovali podaci o svim stradalim novinarima i medijskim djelatnicima, a onda, u skladu sa zakonskim procedurama, zahtijevati procesuiranje počinitelja ubistva ili djela ratnog zločina prema našim kolegama,“ kaže Rudić.

 

Po evidenciji Komiteta za zaštitu novinara, među novinarima stradalim tokom rata u Bosni i Hercegovini su bili i Kruno Marinović, novinar hrvatskog državnog radija koji je nestao u Foči u aprilu 1992. godine i Tihomir Tunuković, snimatelj koji je radio za BBC i ubijen kada je njegovo vozilo pogođeno projektilom sa brda oko Travnika u novembru 1992. godine. Nerazjašnjeno je i ubistvo novinara Radio Zavidovića, Jadranka Božanovića, koji je ubijen u septembru 1995. godine na vratima stana. 

 

Svi izvještaji organizacija poput IFJ-a pokazuju da je broj novinara poginulih u mirnodopskim okolnostima mnogo veći nego broj onih koji stradaju tokom rata.

Komitet za zaštitu novinara u svom pregledu imena ubijenih novinara navodi i šest slučajeva u kojima motivi nisu poznati i za koje ispituju da li su vezani za posao koji su obavljali. Između ostalih, tu je Saša Kolevski, kamerman banjalučke televizije, koji je nestao zajedno sa svojim vozačem u septembru 1995. godine dok je pratio borbe na Ozrenu, gdje Komitet objašnjava da je njegovo tijelo vraćeno srpskim vlastima na kraju te godine. Tu je i Risto Đogo, kontroverzni paljanski novinar i televizijski urednik, koji je zadnji put viđen u septembru 1994. godine, a čije je tijelo kasnije pronađeno u Zvorničkom jezeru. 

 

Mnogo je slučajeva stradanja novinara u državama regiona također. Izvještaj IFJ, koji je sabrao ukupno 2297 slučajeva ubistava novinara u svijetu od 1990-2015. godine, na grafikonu koji prikazuje listu zemalja po broju stradalih novinara u posljednih četvrt vijeka, na 13. mjestu navodi i Jugoslaviju, sa 48 poginulih novinara. Broj poginulih novinara u balkanskim zemljama rapidno je porastao tokom sukoba ‘90-ih, nakon čega opada. 

 

Pored Bosne i Hercegovine, za zemlje bivše Jugoslavije, ističu se slučajevi novinarke Radoslave Dade Vujasinović, koja je u aprilu 1994. godine pronađena mrtva u svom stanu u Beogradu i čija smrt još uvijek nije razriješena (policija je prvo tvrdila da se radi o samoubistvu, potom da su dokazi izgubljeni).

 

Nerazjašnjeno je i ubistvo Slavka Ćuruvije, novinara i vlasnika lista Dnevni telegraf, ubijenog 1999. godine u Beogradu, slučaj u kome suđenje još traje. Ivo Pukanić i Niko Franjić, iz hrvatskog nedjeljnika Nacional, ubijeni su eksplozivnom napravom na parkiralištu ispred zgrade tog lista 2008. godine u Zagrebu. Duško Jovanović, glavni i odgovorni urednik crnogorskog lista Dan, ubijen je 2004. godine iz vozila u prolazu u Podgorici, dok je Milan Pantić, reporter Večernjih novosti, 2001. godine ubijen dok je ulazio u svoj stan u Jagodini. 

 

 

Kako navode autori izvještaja Međunarodne novinarske federacije dva su zaključka evidentna: prvo, nivo nasilja s kojim se novinari suočavaju dostigao je rekordne visine posljednjih godina; drugo, faktor koji najviše doprinosi nasilju je činjenica da se napadi na novinare ne procesuiraju i ne kažnjavaju. 

 

Prema procjenama autora izvještaja, tek jedan od deset slučajeva smrti novinara predmetom je istrage. U svrhu skretanja pažnje javnosti na problem, ustanovljen je Međunarodni dan borbe protiv nekažnjavanja ubistava novinara, koji se obilježava 2. novembra.

 

Novinarstvo je opasna profesija i novinari stradavaju svuda u svijetu: od Pakistana do Palestine, od Šri Lanke do Somalije i Sirije, od Rusije do Iraka i Meksika.

 

 

Izvještavanje iz ratnih zona i pojave koje prate rat rezultiraju slučajevima pogibija i ciljanih ubistava novinara, a posljednjih godina veliki porast je doživljela i prijetnja ekstremističkih i terorističkih grupa kojima su mete novinari i drugi medijski radnici, često korišteni kao pregovaračko sredstvo.

 

No, svi izvještaji organizacija poput IFJ-a pokazuju da je broj novinara poginulih u mirnodopskim okolnostima mnogo veći nego broj onih koji stradaju tokom rata. Novinari stradavaju od strane vlasti, kriminalnih elemenata i vojnih i paravojnih formacija.

 

U 2016. godini je do sada ubijen 21 novinar.