Blaž Zgaga je slovenački istraživački novinar. Za MC Online piše o svojim iskustvima u radu pod pritiskom sa kojima se suočavao dok je istraživao nepravilnosti u organima represije.

»Šta? Ti bi da pišeš o vojsci?«, upitao me strogi muškarac sa karakterističnim brkovima kakve je nekada nosila većina policajaca i pripadnika Službe državne sigurnosti, te se prodorno zagledao u moje oči. »Blaž, onda budi svjestan da nećeš imati privatnosti. Znaćemo sve o tebi. Mnogo više nego što i sam znaš o sebi«, dodao je.

U to vrijeme, 1995. godine, sam upravo počinjao pisati o vojnim pitanjima za časopis Delo. Jedan porodični prijatelj koji me znao od djetinjstva bio je vojni, a zapravo sigurnosni oficir. On je bio među prvima kojima sam se obratio kada sam počeo tražiti izvore u vojnim i obavještajnim strukturama. Vjerovatno je upravo činjenica da me poznavao cijelo djetinjstvo doprinijela njegovoj iskrenosti i otvorenosti. Koliko znam, osim pokušaja manipulacije kojoj su skloni svi obavještajci u kontaktima sa novinarima, on mi nikada nije učinio, niti pokušao učiniti ništa nažao.

A pritisaka i pokušaja djelovanja na moj rad, naročito dok sam istraživao nepravilnosti u organima represije, je bilo i previše da bi ih mogao sve nabrojati. To se posebno odnosi na istraživanje unosne trgovine oružjem u koju je, uz odobrenje najvišeg državnog vrha s Milanom Kučanom na čelu, bio umiješan cijeli niz ministara, vojnih lica, obavještajaca i policajaca. Mnogi od njih su kasnije postali »junaci osamostaljenja«, »ugledni građani« i bogati biznismeni koji su nekada najrazvijeniju jugoslovensku republiku pretvorili u austrijsko-njemačku provinciju, odnosno perifernu polukoloniju. Neki od njih su danas pravosnažno osuđeni za teška krivična djela, ali i dalje uživaju slobodu ili izbjegavaju odlazak u zatvor.

Ali najgori oblik političkog pritiska su direktne prijetnje smrću, nasilna djela i – ono do čega, nadam se, nikada neće doći - sama likvidacija. Osnovni cilj prijetnji je, naravno, zastrašivanje koje ima za cilj da novinara psihički slomi i utiče na njegov rad.

Sa informacijom da mi prijeti fizička likvidacija sam se prvi put suočio tokom afere »Sava«. U junu 2000. godine, u novinama Večer sam razotkrio tajnu obavještajnu operaciju koju je vodila američka DIA (Defence Intelligence Agency) i u kojoj su nezakonito učestvovali i slovenski vojni obavještajci. Pretvarajući se da su novinari, pokušali su doći so srpskog generala Vuka Obradovića, nekadašnjeg šefa kabineta Veljka Kadijevića. Cilj obavještajne operacije je bio prodrijeti u sam generalštab Vojske Jugoslavije.

Sedmicu nakon objavljivanja članka, policija je izvršila pretres mog stana i kancelarije. Tužilaštvo me gonilo za odavanje vojne tajne, prijetilo mi je do pet godina zatvora. Prije samog policijskog pretresa izvršen je i tajni kućni pretres. S obzirom da se obavještajna saradnja koju sam razotkrio odvijala bez odgovarajućeg međunarodnog sporazuma između Slovenije i SAD, gonjenje je obustavljeno već u pretkrivičnom postupku. Osim nekoliko stresnih dana oko kućnog pretresa i iščitavanja dopisa iz sudskog postupka koji je trajao tri godine, nisam osjećao da sam pod ikakvim ozbiljnijim pritiskom.

Ono što me je više privuklo bio je dopis nadležnog tužioca u kojem se žalio na ishitrenost vojnih istražnih organa koji su, u žurbi i želji da što prije započnu krivično gonjenje, napravili nekoliko grešaka. U to vrijeme je ministar odbrane bio Janez Janša, danas osuđen zbog korupcije u aferi Patria, i inače jedan od najvećih trgovaca oružjem na području bivše Jugoslavije.

Ali ono što me zaista iznenadilo bio je jedan telefonski poziv uveče na dan objavljivanja članka. Taj dan me niko od kolega novinara nije pozvao lično, s izrazima podrške - osim jednog. S njim sam već tada bio prilično oprezan u razgovoru, jer sam znao da je naklonjen Janšinoj stranci SDS, a između 2005. i 2008. je obavljao vodeće funkcije u najvećim slovenskim medijima, gdje je vršio političke pritiske i cenzurisao novinare koji nisu bili na liniji SDS-a i Janeza Janše.

Dok smo razgovarali, zazvonio mi je telefon. Na vezi je bio jedan iskusni obavještajac, profesionalac, kojeg sam poznavao već nekoliko godina i koji je uvijek bio neutralan ili čak blagonaklon prema mom radu.

»Imaš li još dokumenata?«

»Zašto te interesuje?

Da li me to sad i ti saslušavaš preko telefona?«, odvratio sam.

»Slušaj. O tebi se radi. Njih najviše zanima imaš li još nešto i hoćeš li objavljivati još članaka. Zato mi reci istinu, jer je stvar ozbiljna.«

Uozbiljio sam se. Znao sam da sam objavio sve informacije koje su bile bitne i zanimljive za javnost. Zato sam mu rekao istinu.

»Ne. Nemam nikakvih dokumenata čiji sadržaj već nisam objavio.«

»A gdje si to?«

»Zašto te to zanima?«

»Jer je u pitanju tvoja sigurnost? Jesi li sam?«

»U gradu sam s kolegom.«

»Zamoli ga da te otprati do kuće. I nastoj što više biti u društvu drugih ljudi. Što manje vremena provodi sam.«

»Zbog čega? Šta je to tako ozbiljno?«

»Ne postavljaj pitanja. Samo me poslušaj i uradi kako sam ti rekao.«

Zamolio sam kolegu novinara da me otprati do kuće. Više puta nakon toga sam se zapitao da li mi je zaista prijetila prava opasnost. Na kraju krajeva, razotkrio sam operaciju koju je vodio Pentagon, a sa američkim vojnim obavještacima i specijalcima se ne treba šaliti. I slovenski obavještajci mogu biti opasni, ipak je 90-tih u Sloveniji bilo prilično nerazjašnjenih ubistava i smrti s političkom pozadinom, povezanih sa trgovinom oružjem i špijunskim spletkama.

Smatrao sam da moj sagovornik pretjeruje ili da je čak možda posrijedi vješt pokušaj zastrašivanja. Njegove tvrdnje o navodnoj opasnosti koja mi je prijetila nikada nisam provjeravao. Taj telefonski razgovor sam kasnije zaboravio na dugo godina.

Prave direktne prijetnje su stigle godinu dana kasnije. U februaru 2000. sam objavio dokumente koji su dokazivali da je specijalna brigada Moris, vojna jedinica neposredno podređena ministru odbrane Janezu Janši, tokom 1991. i 1992. godine »posuđivala« oružje i streljivo susjednim hrvatskim opštinama. U stvari se, naravno, radilo o trgovini oružjem, pošto je to bilo osnovno zaduženje ove vojne jedinice. Specijalna brigada Moris je bila opasna paravojna i paraobavještajna formacija koja je prisluškivala i uhodila i političare i novinare. Tokom 1994. zamalo nije došlo do oružanog sukoba između morisovaca i policijskih specijalaca. Slovenija je u to vrijeme bila na rubu političkog nasilja, odnosno pokušaja državnog udara.

U januaru 2001. sam razotkrio i da su pripadnici brigade Moris 1993. podmetnuli eksploziv pod automobil tadašnjeg predsjednika parlamentarnog odbora za odbranu.

Nekoliko sedmica kasnije, pred ulazom u jedan ljubljanski noćni lokal su me opkružila trojica muškarca. Poznavao sam glavnog među njima. Znao sam da je, kao pripadnik specijalne brigade Moris, bio umiješan u niz tajnih i nezakonitih operacija. Drugog sam znao samo iz viđenja. Njegovo lice mi je bilo poznato sa vojnih vježbi, gdje sam ga zapazio među vojnim specijalcima. Treći mi nije bio poznat. Na osnovu njegove građe sam pretpostavio da je i ovaj visoki hrmpalija nekadašnji pripadnik brigade Moris, koja je raspuštena 1994. godine.

»Ako opet budeš pisao o Morisu, ubićemo te«, reče mi vođa ovog trojca direktno u lice.

Pošto sam čuo i čitao da je njihova glavna vještina prije svega drčnost, dok se u pravim situacijama dešavalo da ih razoružaju i onesposobe i obični građani, odvratio sam mu smijehom.

»Kako ćete me ubiti vi koji nemate pojma. Samo probajte, provešćete desetine godina u zatvoru«, te se brzo pokupio s lica mjesta.

Ovaj razgovor sam shvatio tek kao pokušaj zastrašivanja, pa sam ga pokušao zaboraviti i ne posvećivati mu preveliku pažnju. Međutim, riječi »ubićemo te« su mi nesvjesno nadolazile u snu i budile me danima nakon ovog događaja. Tri dana nakon neprijatnog susreta, otišao sam u policiju gdje mi je obezbijeđena operativna zaštita.

Nakon toga je uslijedio duži period »mira« od prijetnji likvidacijom, jer zbog političkih pritisaka i cenzure više nisam mogao objavljivati ozbiljne istraživačke priče u Večeru u kojem sam bio zaposlen. Urednika Mirka Mundu koji je podnio ostavku u znak protesta jer više nije mogao raditi svoj posao na profesionalan način, zamijenili su urednici sa puno savitljivijom kičmom.

Politički pritisci su se naročito intenzivirali u periodu od 2004. do 2008. kada je Janez Janša bio predsjednik vlade. Političari su postupali vješto, ne želeći prljati ruke direktnim pritiscima na novinare. Umjesto njih, pritisak na kritički nastrojene i profesionalne novinare vršili su drugi novinari i urednici, koji su posredstvom politike bili postavljeni na vodeće pozicije. To i nisu novinari, već ponizne sluge koji više vole da čitaju misli svojim gospodarima i stalno se brinu da istina ne izađe na vidjelo. Kroz šta sve sam prolazio u Večeru, detaljno sam opisao u članku »Dobra Večer i laku noć« gdje sam zapravo iznio razloge svoje ostavke, koju sam podnio u proljeće 2008. zbog cenzure i pritisaka.

Još prije toga, u jesen 2007., zajedno sa kolegama napravio sam peticiju protiv cenzure i političkih pritisaka na novinare koju je potpisao 571 novinar. Peticija je predata parlamentu tik uoči predsjedavanja Slovenije Evropskom unijom u prvoj polovini 2008., zbog čega je imala snažan odjek u svjetskim medijima, dok je premijer Janez Janša u svojim javnim nastupima predstavljao potpisnike peticije kao izvoznike laži.

U maju 2008. sam stupio u kontakt sa finskim novinarom Magnusom Berglundom. Nekoliko mjeseci smo skupa istraživali podmićivanje u aferi Patria. U avgustu 2008. je bio i na snimanju u Sloveniji. Svo vrijeme su nas pratili i uhodili nepoznati ljudi. Samo nekoliko dana prije dolaska u Sloveniju, Berglund je uspješno izbjegao saobraćajnu nesreću u Finskoj. Neko je, naime, odvrnuo dva vijka na prednjem lijevom točku njegovog automobila. Samo njegova pribranost i momentalno zaustavljanje vozila kod prvih vibracija su spriječili ono najgore. Da mu se tada nešto desilo, afera Patria vjerovatno nikada ne bi poprimila tolike razmjere.

Vjerovao sam da će istraga podmićivanja u nabavci oklopnih vozila Patria biti dobar početak moje nove samostalne novinarske karijere na koju su me prisilili pritisci i cenzura. Nisam mogao biti više u krivu. Sredinom avgusta, dvije sedmice prije dogovorenog istovremenog objavljivanja Berglundovog dokumentarca na finskoj televiziji i mog članka, obratio sam se na adrese dva medija koja su u tadašnjem isprepadanom slovenskom novinarskom svijetu bila najviše kritična prema Janšinoj vladi. »Imam konkretna imena i brojeve. Radi se o milionima eura mita«, objasnio sam urednicima. Ali nijedan od njih se nije usudio objaviti članak. Jedan od njih dvojice je kasnije pronašao svoju misiju u vladinim odajama kao predstavnik za štampu, dok drugi svojim uredničkim radom nastavlja rušiti kredibilitet svog medija, o čemu svjedoči opadanje tiraža.

Članak o podmićivanju u aferi Patria se u Sloveniji usudio objaviti samo alternativni online medij Vest.si kojeg je vodio nekadašnji urednik Mladine Jani Sever. To je bilo 1. septembra 2008. Zatim je puklo.

Nakon istovremenog objavljivanja dokumentarca i članka, slovenske novine su posvetile čitave stranice aferi, uslijedila je vanredna sjednica parlamenta, diplomatske note Finskoj, zavladala je prava histerija. Neki Janši bliski novinari su odmah počeli izmišljati teorije zavjere i »istraživati« moj novinarski rad. Na telefon sam se javljao samo onima kojima sam vjerovao. Premijer Janez Janša me u medijima počeo predstavljati kao onog koji je »vodao finskog novinara po Sloveniji« i »birao mu sagovornike«. Dakle, skoro kao krivca za aferu. Istovremeno su se na internetskim forumima pojavili anonimni pozivi na moju fizičku likvidaciju. Prijetnje sam prijavio policiji, koja mi je osigurala zaštitu. Bilo je prilično napeto, s obzirom da se u to vrijeme odvijala i kampanja za parlamentarne izbore.

Olakšanje sam osjetio 9. septembra 2008. kada me nazvao kolega Berglund. Njegov poziv je stigao sat vremena prije početka vanredne sjednice parlamenta zbog afere Patria, na kojoj sam očekivao nove javne napade od strane SDS-a. »Svi oni koji slušate ovaj telefonski razgovor: ako se Blažu šta desi, reagovat će finske vlasti i mediji«, poručio je Berglund meni i onima koji su prisluškivali naš razgovor. Nakon nekoliko minuta dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika Republike. Njegov savjetnik me ljubazno upitao kakva je situacija sa mojom sigurnošću i rekao da ako primijetim bilo kakve prijetnje, obavijestim njih i nadležne organe.

S obzirom da je u javnosti vladala velika psihoza koju je potpirivala Janšina SDS, te da sam smatrao da mi najveću prijetnju predstavljaju razni vukovi samotnjaci s psihičkim problemima i zaslijepljene, psihički nestabilne pristaše SDS-a od kojih mnogi posjeduju oružje i krivične dosjee, promijenio sam vanjski izgled. Duža kosa i brada su mi omogućili da se neprimjetno krećem Ljubljanom. Moj izgled se toliko promijenio da me na prvi pogled nisu prepoznavali ni dobri poznanici.

Ipak, prilično me iznenadilo kada me jednog dana pred nizom stambenih zgrada, od kojih je jedna bila moja, zaustavio nepoznat čovjek koji nije govorio slovenački. Procijenio sam da bi mogao biti albanskog porijekla. »Da li znaš u kojoj zgradi živi novinar Blaž Zgaga?«, iznenada me upitao na hrvatskom. Mirno sam mu odgovorio da ne poznajem Blaža Zgagu i da mu na žalost ne mogu pomoći. Zatim sam se polako nastavio kretati, ali ne prema svojoj zgradi nego u suprotnom smjeru, prema policijskoj stanici.

U to vrijeme sam stanovao u jednom manjem mjestu 100 kilometara od Ljubljane, u kojem su se svi znali, zbog čega je i zaštita bila dosta efikasnija. Zbog brojnih pritisaka i pokušaja diskreditacije, te sramoćenja od strane mnogih novinara, povukao sam se na duži period i održavao kontakte samo s ljudima u koje sam imao potpuno povjerenje.

Pokušao sam ne obazirati se na sve te prijetnje i prihvatiti ih kao sastavni dio novinarskog posla. Upravo suprotno od onoga što im je bila namjena, predstavljale su mi dodatnu motivaciju za moje istraživanje i pisanje.

Anonimne prijetnje na forumima su se počele ponavljati nakon objavljivanja trilogije U ime države. Nepoznata lica su pisala da obojicu autora treba »zaklati«, »upucati«, »utopiti u vlastitoj krvi«. Ovaj put je policija bila uspješnija i svoj trojici je ušla u trag te ih saslušala. Kao oštećeno lice, saznao sam njihova imena. Na društvenim mrežama sam vidio da su sva trojica simpatizeri Janšine SDS.

Baš tada, 2008. godine, SDS je uspjela izmijeniti krivični zakon koji sada predviđa strožije kazne za većinu krivičnih djela, omogućava lakše krivično gonjenje novinara, dok otežava gonjenje onih koji prijete drugim građanima.

Prijašnji krivični zakon je, naime, propisivao da gonjenje za krivično djelo započinje na prijedlog oštećenog. Nakon zaprimljene prijave, policija istražuje krivično djelo, a državni tužilac osumnjičenog krivično goni pred sudom. Izmjenom krivičnog zakona, gonjenje je sada moguće samo po privatnoj tužbi. S obzirom da si kao samostalni novinar kojem slovenski mediji nerado objavljuju članke nisam mogao priuštiti novac za advokate, nisam ni podnio privatnu krivičnu tužbu.

Slovenija je tako postala pravi raj za one koji vole da prijete - kazna ih može snaći samo u slučaju da ih goni oštećeno lice. U velikom broju evropskih država se ovo krivično djelo goni po službenoj dužnosti.

Prijetnju koju sam shvatio kao najozbiljniju do sada, primio sam dok sam istraživao dogovor između Milana Kučana i Slobodana Miloševića iz januara 1991. kojim je zapečaćena sudbina Jugoslavije.

Ubrzo nakon što sam se u jesen 2013. preselio u Ljubljanu, sastao sam se sa jednim iskusnim i inteligentnim obavještajcem koji me već godinama »pokrivao« i pokušavao vršiti uticaj na moj rad, dok sam ja, s druge strane, od njega često pokušavao izvući kakvu korisnu informaciju.

Naš razgovor u jednom od ljubljanskih lokala je bio, kao i obično, dosadan. Kao igra mačke i miša, u kojoj smo više puta zamijenili uloge. Iznenada me upitao:

»Gdje u Ljubljani sad živiš?«

»Zašto te zanima gdje živim?« odvratio sam i na trenutak ga izbacio iz kolosijeka. Neuvjerljivo je odgovorio da je pitao tek tako i dodao da ga to zapravo i ne zanima. Ali kad je priča skrenula na događaje iz 1991. godine i moje istraživanje tadašnjih podzemnih političkih dogovora, iznenadio me. »Pazi. Ako budeš pisao o tome, može ti se desiti isto kao u aferi Sava.«

U trenu sam se sjetio telefonskog razgovora 13 godina ranije, na dan kućnog pretresa u mom stanu, sa drugim iskusnim obavještajcem koji me upozorio da se nalazim u opasnosti, a ja nisam ozbiljno shvatio njegovu poruku. Nasmiješio sam se i rekao: »I? Šta se to desilo u aferi Sava?« »Jedva si izvukao živu glavu«, rekao je i hladno me prostrijelio pogledom. U trenu su mi se naježile sve dlake na tijelu i sledila mi se krv u žilama. Dobro sam znao da je moj sagovornik bio umiješan u mnoge obavještajne operacije, trgovinu oružjem i da ima kontakte sa albanskim kriminalnim podzemljem.

Njegovu izjavu, iako inteligentno osmišljenu i formulisanu, nisam mogao razumjeti nikako drugačije nego kao prijetnju fizičkom likvidacijom.

Ubrzo zatim sam promijenio temu, još neko vrijeme smo razgovarali i razišli se.

Ovaj put sam se zaista uplašio. U toliko više, jer je prijetnja došla od nekoga ko je do sada bio neutralan ili čak blagonaklon prema mom novinarskom radu. Prijetnja mi je samo potvrdila sumnju da je dogovor između Kučana i Miloševića zaista postojao. I to je bio jedan od razloga zbog kojih sam riješio da istragu što prije privedem kraju i objavim članak. A prijetnju sam ipak privremeno potisnuo, misleći da sam vjerovatno pogrešno razumio naš razgovor.

Nakon dvije sedmice smo se ponovo sastali. Ponovio je prijetnju na isti način. Da pazim da mi se ne bi dogodilo isto kao u aferi Sava. Pri tome me naivno ubjeđivao da griješim, da dogovora između Kučana i Miloševića nikad nije ni bilo. Kao i uvijek, nisam se dao ubijediti i uzvraćao sam mu argumentima. Dok smo se pozdravljali, dobio sam osjećaj da me gleda kao već mrtvog čovjeka.

Tad mi je bilo dosta. Prekinuo sam sve kontakte sa njim i pobrinuo se da domaći i strani istražni organi budu znali gdje započeti istragu u slučaju da mi se nešto desi.

Ako sam većinu prijetnji do tada primao od pristaša i simpatizera Janeza Janše, ovaj put je prijetnja dolazila sa drugog političkog pola - vještijeg, iskusnijeg, efikasnijeg i opasnijeg. Za njega rade mnogi prekaljeni bivši pripadnici Službe državne sigurnosti koji su odano služili - a često i dalje služe - tadašnjim vođama, ili novopečenim brutalnim kapitalistima u koje su se transformirali nekada pravovjerni komunisti.

U suprotstavljanju prijetnjama najvažnija je podrška novinara i novinarskih organizacija iz inostranstva. Bez podrške stranih kolega novinara bi dosta teže izdržao pritiske i zastrašivanje. Ako ništa drugo, znao sam da nisam sam.

Puno gori oblik političkog pritiska od prijetnji likvidacijom dolazi od samih slovenskih novinara. Ne onih rijetkih pravih novinara koji služe javnom interesu te, na žalost, i prečesto bivaju odbačeni od strane vodećih medija, nego ulizica koji, u stvari, pripadaju političkim i ekonomskim elitama nastalim tokom 25 godina pljačkanja nečega što je bilo daleko bolje i funkcionalnije društvo. Oni ne služe javnom interesu i čitaocima, već – dosljedno i bez savjesti - željama medijskih vlasnika i sa njima povezanih političara. Zbog toga se potonji ni ne moraju baviti pritiscima na novinare, jer na autonomne i kritički nastrojene novinare uspješnije pritišću drugi, povodljivi novinari i urednici, koji su uvijek »na liniji«.

Veće opterećenje mi predstavlja konstantno ignorisanje, izopštenje i spoznaja da, zahvaljujući svom ranijem radu, u slovenskim medijima nikako ne mogu naći zaposlenje. Čak i pokušaji da eventualno pišem redovnu kolumnu su naišli na čvrsto zatvorena vrata nekih vodećih časopisa. Ni moj zadnji važniji članak o ratu za devize, kojeg sam pokušao objaviti u slovenskim medijima, nije nigdje objavljen. »Članak nije primjeren za objavljivanje«, odgovorio mi je prvi urednik. »Po mom čvrstom ubjeđenju, članak nije tačan«, odvratio mi je drugi.

Članak koji govori o tome kako je Slovenija putem svojih obavještajnih službi 1991. godine krala devize u Hrvatskoj, uz pomoć kasnije ubijenog bankara Ibrahima Dedića, te kako je budžetskim dinarima kupovala marke uz pomoć albanskih kriminalnih struktura na crnim tržištima nekadašnje Jugoslavije, nije poželjan u slovenskom medijskom prostoru. Na sreću, objavljen je u Zagrebu, Sarajevu, Podgorici i Beogradu.

Za jednog novinara nema ništa gore nego biti odsječen od vlastite javnosti. Meni je to čak i gore od opisane prijetnje likvidacijom.

Slovenska medijska, odnosno novinarska »elita« je u velikoj mjeri sukrivac za sve gore stanje društva. Na žalost, opsjednuta je očuvanjem mita o bezgrešnom slovenskom »osamostaljenju« i služenjem raznim korumpiranim gospodarima. Za to vrijeme, novinari koji djeluju u interesu javnosti i žele prikazati istinu o tome šta su zaista radile njihove vođe, »heroji«, »časni ljudi«, naime njihovi gospodari, se dosljedno izopštavaju i ignorišu.

Upravo saradnja sa kolegama sa područja bivše Jugoslavije i drugim stranim novinarima, srećom, omogućava da istina polako izađe na vidjelo.

Tekst je originalno pisan na slovenskom jeziku i dostupan je za preuzmanje ovdje.

Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta 'Public Data Now' podržanog od strane Holandske ambasade u BiH'. Tekstove vezane za pristup podacima i data novinarstvo možete čitati u našem serijalu ovdje.