Naša sagovornica ima veliko iskustvo u bavljenju temom izbeglica, autorka je multimedijalnog projekta o sudbini izbeglica Anima Hotel Europa (koji uključuje dokumentarni film) i jedan je od inicijatora Facebook inicijative „Budimo ljudi“ u vezi sa aktuelnom izbegličkom krizom. 

 

Na pitanje da li u hrvatskim medijima postoji dominantan diskurs što se tiče izveštavanja o izbegličkoj krizi ili pak možemo govoriti o polarizaciji medija po tom pitanju, Ivana kaže da postoji dominantan diskurs koji je pozitivan. 

„Od početka izbjegličke krize svi mainstream mediji, od elektroničkih do pisanih, izvještavali su o izbjegličkoj krizi na prvoj razini kroz aspekt dobre organizacije državnih institucija u facilitiranju prelazaka granice, politike tzv. „otvorenih vrata“, te dobrim uvjetima zbrinjavanja ljudi. U drugoj razini objavljivane su osobne priče izbjeglica, gdje se javnost najviše solidarizirala s pričama o djeci, majkama i obiteljima. Na trećoj razini, izvještavalo se o široj situaciji u regiji, te europskim politikama, prijeporima, kao i o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku, odnosima EU i Turske i sl“, rekla je naša sagovornica i dodala da misli da se o polarizaciji nikako ne može govoriti - ako je i postojao diskurs govora mržnje ili stereotipizacije, bio je, po njenom mišljenju, incidentan.

 

 

Zanimalo nas je koliko je izveštavanje bilo dubinsko, a u kojoj meri se radilo samo o površnom izveštavanju o događajima. Dragičević kaže: „Kako gdje i kako što. Ipak, čini mi se da su se te dvije stvari dobro povezale u medijima i javnost je mogla naći sve – i svakodnevne izvještaje i ozbiljne analitičke tekstove.“ „Budući da je Hrvatska članica EU, i novinari u Hrvatskoj stalno su “zakačeni” na kontekst, analize, informacije od sile naših dopisnika u Briselu, te mnogih dopisnika različitih hrvatskih medija koji su išli po terenu po regiji, Bliskom istoku, od Pariza do Molenbeka i nazad na svoje granice, ograde i prihvatne centre“, rekla je Dragičević. 

 

Takođe je primetila da se u velikoj meri u izveštavanju tražio odgovor od institucija za dugoročne aspekte problema – na primer kakvi su planovi za integraciju izbeglica koji ostanu u Hrvatskoj, kao i odgovor na pitanje šta su vlasti bile obavezne da urade a nisu uradile. Dodala je i da se u izveštavanju čuo glas onih koji su se za izbeglice brinuli (npr. humanitarne organizacije, volonteri) i da su građani mogli da saznaju na koji način se mogu uključiti u pomaganje izbeglicama. 

 

FOTO: Projekat Anima

 

Kako je najveći izbeglički talas u Hrvatskoj počeo neposredno uoči početka predizborne kampanje, zanimalo nas je da li se predizborna kampanja reflektovala na izveštavanje o izbegličkoj krizi. Ivana Dragičević kaže: „Iako sama kriza nije toliko dominirala samim sadržajem kampanje, mislim da je ozbiljno rukovođenje procesom od strane vlade Zorana Milanovića, njemu i njegovoj koaliciji, koja je u mjesecima koje su joj prethodila, bila sigurni gubitnik izbora, dovela do izjednačenja s HDZ-om”.

 

Ona dalje objašnjava: “Artikulacija Hrvatske kao zemlje koja je spremna pomoći, radi distinkcije od svojih susjeda poput Mađarske i Slovenije, bila je jedna od glavnih Milanovićevih teza, koje je kontrapunktirao uglavnom u odnosu na predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović, te njezino povezivanje s politikom zemalja Višegradske skupine. Na “megdan” oko izbjegličke teme u javnosti je rijetko istupao Tomislav Karamarko i HDZ.”

 

Da li smo imali slučaj da su političke elite iskoristile krizu za svoje dnevno-političke potrebe preko medija? „Ne znam je li dnevno-politička potreba propagiranje svoje političke agende oko izbjegličkog pitanja, te vođenje procesa od strane Vlade, no mislim da ako se netko „okoristio“ s izbjegličkom krizom, onda je to Vlada RH s dobrim managiranjem situacije“, kaže Dragičević. 

 

„S druge strane, HDSSB stranka Branimira Glavaša, koja je regionalnog karaktera, te je jaka u području Slavonije i Baranje, dijela Hrvatske u koju je ulazio izbjeglički val iz Srbije, cijelu političku kampanju bazirao je na anti-imigrantskoj tezi, stvaranju tzv. Sokolarske garde, koju su analitičari u Hrvatskoj poistovijetili s Jobbikovim crnokošuljašima u Mađarskoj. Dakle, kao i u Europi, pitanje imigracije postalo je jedno od ključnih pitanja hrvatske politike, koja, usput budi rečeno, još nema svoju migracijsku politiku“, dalje objašnjava naša sagovornica. 

 

 

Što se tiče mogućeg uticaja nedavnih terorističkih napada u Parizu na izveštavanje hrvatskih medija o izbegličkoj krizi, Ivana Dragičević kaže da je sama jedino primetila „proplamsaj“ moguće krize nakon navodnog nalaženja putovnice koja je navodno pripadala sirijskom izbjeglici koji je prešao tzv. Zapadnobalkanskom rutom.

 

Iako se iz razgovora sa Dragičevićevom može zaključiti da je izveštavanje o izbegličkoj krizi u hrvatskim medijima bilo kvalitetno, primetno je opadanje interesovanja medija za ovu i dalje aktuelnu temu jer, kako naša sagovornica kaže: „Izbjeglica više nema na našem pragu. Postizborno je vrijeme, događa se nikada viđeni cirkus, te pat politička pozicija oko nemogućnosti formiranja vlade, pa je ta tema prevladala“ i dodaje da ova tema ipak nije nestala iz hrvatskih medija: „Hrvatska je članica Europske Unije, sjedi ravnopravno za europskim stolom, na svim razinama od ministarskih nadalje, tako da se o svim informacijama, od dogovora s Turskom i nedavnog samita, pa do krize na grčko-makedonskoj granici svakodnevno izvještava.“