Napad na ekipe N1 i FTV najnoviji su primjeri nasrtaja na slobodu medija, i još jednom pod lupu dovode nedovoljne napore policijskih i pravosudnih organa da ih zaštite.

Foto: N1

Policije nije bilo u Draževini kada se „'hrabri' gorostas drznuo na mog snimatelja i mene“, prisjeća se Elma Kazagić, novinarka i urednica na Federalnoj televiziji, a da ih je bilo, tvrdi, bilo bi drugačije.

I Adisa Ibrahimović, novinarka televizije N1, koju je jedan od pripadnika Ravnogorskog pokreta udarao njenim mikrofonom, javila je prošle nedjelje da policije nije bilo u Draževini tokom obilježavanja 70. godišnjice hapšenja Dragoljuba Mihailovića, srpskog generala iz Drugog svjetskog rata.

Napadač na ekipu N1 psovao im je „tursku majku“ nakon što je, kako je javila N1, uzeo njihove lične karte i utvrdio imena novinarke i snimatelja.

„Policija nije zaštitila novinare. Organizatori događaja nisu zaštitili novinare. Treće – ovaj napad ima elemente mržnje“, kaže za Media.ba Borka Rudić iz BH Novinara.

Desetine napada na novinare svake godine

Napadi na novinare u Bosni i Hercegovini, zbog istraživanja koja rade, pitanja koja postavljaju, političkih strana kojima se suprotstavljaju ali i iz mržnje, kako su neki okvalifikovali posljednji napad koji se desio u Draževini u nedjelju kada su napadnute ekipe televizije N1 i FTV, dese se desetine puta godišnje.

Napadač na ekipu N1 je priveden, uručen mu je prekršajni nalog, a zatim je pušten. Nakon što su reakcije o napadu stigle sa svih strana i nakon što su osude objavljene u skoro svim medijima, direktor policije u RS rekao je da je slučaj napada kod Višegrada proslijeđen okružnom tužilaštvu koje ispituje da li je bilo elemenata krivičnog djela.

Svake godine zabilježi se od 45 do 60 različitih vrsta napada na novinare i slobodu izražavanja, u što spadaju fizički i verbalni napadi na novinare, politički pritisci, mobing, kleveta ili nemogućnost pristupa informacijama, podaci su BH Novinara.

Rudić kaže da ono što je drugačije u slučajevima napada na novinarske ekipe u Draževini imalo je elemente koji su u suprotnosti sa zakonima u BiH i zbog toga Udruženje razmatra mogućnosti krivične prijave protiv napadača ali također i onih instanci koji su, kako tvrdi, propustili da zaštite novinare i još i pokušali ga negiraju da se desio.

Da su sloboda izražavanja i sloboda medija u BiH ugrožene, ocijenila je i predstavnica OSCE-a za slobodu medija, Dunja Mijatović, koja je izjavila da „ne prođe gotovo nijedan mjesec da nemamo napad na novinare“.

Napad na novinarku televizije N1, Adisu Ibrahimović, i snimatelja Alena Skorupana, desio se kada je jedan od učesnika skupa Ravnogorskog pokreta verbalno vrijeđao i fizički napao novinarsku ekipu, a vrijeđanju se priključila još jedna osoba.

Ranije istog dana, novinarka Federalne televizije, Elma Kazagić, i snimatelj Refik Vejsilagić, također su napadnuti i spriječeni u obavljanju svojih novinarskih zadataka.

Kazagić je rekla za Media.ba da je policija trebala više da uradi na sigurnosti na događajima poput skupa četničkog pokreta.

„Ako tamošnji šef policije ne smatra da onakav skup treba ocijeniti skupom visokog rizika onda mu nije mjesto na poziciji glavnog. Mislim da bi ipak bilo drugačije da je policija stalno bila prisutna i u Undruljama“, kaže Kazagić.

Ona dodaje da su potrebna bolja zakonska rješenja i da je jedan od načina da novinari dobiju više sigurnosti provođenje ideje Kluba novinara iz Banje Luke da novinari budu okvalifikovani kao službena lica, što će biti i dio amandmana na neke zakone koje je najavilo Udruženje BH Novinari.

Urednica emisije Mreža na FTV, Elma Kazagić, kaže da je u struci potrebno i više poštovanja, novinarske solidarnosti i brže reakcije „čak i kuća u kojima novinari rade, a znale su izostajati“.

Slučajevi napada na novinare godinama na sudu

Osim što se dešava da policajci ne uspiju da spriječe napade na novinare, dio odgovornosti za nekažnjavanje počinilaca napada na novinare je i na pravosuđu kojem obično trebaju godine da procesuiraju neki slučaj napada, i to u malom procentu.

Svjetlana Vučetić, novinarka BHT-a, i njena televizijska ekipa, bili su napadnuti u oktobru 2011. godine u Milićima. Osiguranje kompanije Boksit nasrnulo je na njih. Vučetić se prisjetila kako su napadnuti na javnoj površini, a da nije bilo reakcije iz policije.

„Policajac je bio udaljen nekih 100-150 metara i vidio je sve“, kaže Vučetić za Media.ba i dodaje da su kasnije dobili policijsku pratnju i ispraćeni na sigurnije mjesto.

„U našem slučaju policija je koliko-toliko uradila svoj posao. Međutim, problem je u tužilaštvu. Ne znam koliko je tužilaštvo dobro uradilo svoj posao. Bez obzira na sve, udarce, šutanje, psovanje majke, sud je to odbacio kao krivično djelo“, kaže ona.

Skoro pet godina nakon što se napad na ekipu BHT-a desio u Milićima, slučaj i dalje nije završen, a novinari su obaviješteni da ne postoji krivična odgovornost, iako je napad jasno dokumentovan video snimkom.

Ekipa FTV-a sa Elmom Kazagić napadnuta je i 2013. godine u Banovićima u centru grada, ali ni od tog slučaja još nije ništa bilo.

„Prijavili smo, snimili, prikazali to u programu. Potom su nas umalo survali niz liticu divljajući oko nas autima, prateći nas. Prijavili smo i to, rekli registarske tablice auta, prikazali u prilogu te automobile, dostavili snimke policiji i ništa. To je jasan primjer kako policija zbog moćnika ignoriše prijavu. Kad je o pravosuđu riječ smatram da mora biti efikasnije, brže. Efikasnost bi bila itekako dobra poruka. A politika, ukoliko zaista želi državu slobode misli, treba nešto i od sebe dati“, kaže Kazagić.

To su samo neki od desetina fizičkih napada na novinare. Pored toga novinari u BiH primaju prijetnje smrću, verbalne uvrede - čak od političara - ili su na drugi način spriječeni u obavljanju svog posla.

Procesuiranje napada na novinare u prosjeku traje između dvije i dvije i po godine, kažu u Udruženju BH Novinari, nekada duže jer nije u interesu političara, a nekada kraće - kad rijetko jeste.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.