Najnovije prijetnje novinarima u Srbiji logičan su slijed dešavanja u proteklih nekoliko godina. Predstavnici vlasti, provladini mediji i botovi na društvenim mrežama svesrdno se trude da diskredituju neistomišljenike, a sve su češće nacionalističke uvrede i prijetnje smrću.

„Muslimansko govno podnesi ostavku što pre da te ne ubijemo i tebe i tvoju porodicu“, počinje pismo koje je prije oko dvije sedmice stiglo na adresu Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), naslovljeno na predsjednika Nedima Sejdinovića.

Osim Sejdinoviću, autori pisma potpisani kao „Udruženje Mađara, Rusina, Srba i Slovaka“, uputili su prijetnje i uvrede donedavnom predsjedniku NDNV-a Dinku Gruhonjiću. Između ostalog, njima dvojici se poručuje: „plivaćete Dunavom uskoro“, „mi vas već pratimo, kao i vaše porodice“ i „sve vas treba pobiti“.

Ma kako to strašno zvučalo, onima koji pažljivije prate politička i medijska dešavanja u Srbiji, ovakve stvari nisu neočekivane. U proteklih nekoliko godina stvorena je atmosfera u kojoj je postalo normalno nazivati istraživačke novinare stranim plaćenicima, a sve one koji se suprotstavljaju aktuelnom režimu i ne slažu se sa postupcima Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS) – izdajnicima koji žele da ruše Srbiju.

Prljavi posao ocrnjivanja onih sa drugačijim stavovima nekad obavljaju sami političari, ali mnogo češće provladini mediji, poput tabloida Informer ili televizije Pink. Objavljuju se spiskovi novinara i medija koji dobijaju grantove od međunarodnih donatora, proglašava ih se za neprijatelje i lažove, čime se zapravo prave liste za odstrel i otvara sezona lova na njih. Štafetu potom preuzimaju vojske takozvanih botova – profesionalnih stranačkih komentatora na društvenim mrežama - koji zdušno i sistemski maltretiraju neistomišljenike.

Sejdinović kaže da on i Gruhonjić godinama dobijaju prijetnje, uglavnom preko društvenih mreža, ali nadležni organi do sada nisu uspješno procesuirali nijedan od tih slučajeva. Prijetnje smrću iz najnovijeg pisma naziva „jezivim“ i objašnjava da je kulminacija napada na njega zapravo nastupila poslije 9. septembra, nakon što je na jednom skupu, govoreći o imidžu u društvenim i političkim okolnostima, usporedio Srbiju iz devedesetih godina sa današnjom Islamskom državom.

„Mislim da sam, ne toliko svesno, mada se time zapravo bavim ceo život, ubo u srž problema koji se u međuvremenu postavio kao dominantan, a to je odnos prema devedesetim godinama“, kaže Sejdinović.

Nije bitno šta radiš nego kako se zoveš

Nisu Sejdinović i Gruhonjić jedini imali probleme u proteklom periodu. Slobodan Georgiev, koordinator programa Balkanske istraživačke mreže (BIRN), redovna je meta ozbiljnih napada i prijetnji na društvenim mrežama. On uzrok problema vidi u prirodi vlasti u Srbiji „koja nije demokratska jer ne trpi drugačije mišljenje i ne trpi da je se pita o stvarima za koje je odgovorna. Zbog toga se i pokreću agresivne kampanje protiv ljudi koji ne aplaudiraju na svaki potez vlasti u cilju ućutkivanja“.

„Činjenica da o tome govorimo a ne o štetnim stvarima koje se dešavaju ovde u Srbiji ili regionu, pokazuje da je taj problem veliki. Kada su mediji primorani da se bave sobom onda je to indikator da u društvu stvari nisu kako treba“, objašnjava Georgiev. Dodaje da se zbog svega ovoga potencijalni izvori plaše da razgovraju s njim jer bi to moglo da im donese „nešto loše u životu ili karijeri“.

Uz ustaljeni arsenal pogrdnih riječi, najnovije prijetnje i uvrede izdvajaju se jer imaju nacionalni predznak, što zapravo pokazuje sinhronizovanost sa aktuelnim političkim trenutkom. Ponovo probuđena i sve češće korištena nacionalistička, pa i ratnohuškačka, retorika balkanskih političara neodoljivo podsjeća na devedesete godine. I nije trebalo mnogo vremena da se prelije na naslovnice tabloida i postane još jedno oruđe za diskreditaciju nepodobnih.

„Polako zalazimo na dobro poznat teren koji se nažalost izgleda ponovo vraća, a to je da se prebrojavaju krvna zrnca novinarima, učesnicima u javnoj raspravi, i da se to koristi kao ključan argument protiv njih“, rekao je Vukašin Obradović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Nedim Sejdinović objašnjava da niko ne polemiše sa njegovom izjavom kao takvom: „nego uvek imajući u vidu moju pretpostavljenu nacionalnu pripadnost, zbog imena i prezimena. I to vrlo jasno govori o našem društvu. Da se mi ovih tridesetak godina zapravo okrećemo u krug. Da je nacionalizam još uvek apsolutno dominantan model“.

Sličnog mišljenja je i Slobodan Georgiev: “To je tipično, jer sam, pored toga što sam strani plaćenik, i neSrbin, Bugarin ili Makedonac, pa se u glavama lokalnih nacionalista i šovinista to vidi kao još jedan ‘nedostatak’ jer šta ja ‘gost u Srbiji’ ima da pričam o Srbiji osim ako je hvalim i veličam. Meni se to dešava prvi put u životu, bez obzira što nikakve diretne veze nemam sa tim susednim državama. Prezime je obeležje i to treba naglasiti da bi mi se umanjio kredibilitet kada na bilo koji način učestvujem u javnom životu“.

Sud: „Zapalićemo vas“ je izražavanje mišljenja

Prijetnje dobijaju i drugi novinari. Nedavna poruka na Twitter nalogu Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), čiji je urednik autor ovog teksta, glasila je: „Treba nać da se ova govna elemenišu , Kako ?? Čućese... Svak onaj ko bude zastupao strane interese N A D R LJ A Ć E.“

Novinarima Mreže za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK) nedavno je poručeno da ih „treba ubiti i streljati kao strane agente u Srbiji“.

Posebno je zabrinjavajuće što se ovakve pojave ne prepoznaju kao ozbiljne, ili ne žele da se prepoznaju kao ozbiljne, u krugovima koji bi trebali da ih spriječe – političkim i pravosudnim. Prema podacima iz NUNS-ove baze podataka o napadima na novinara, u periodu 2014-2016. dogodio se 131 napad na novinare u Srbiji, uključujući 58 prijetnji i 28 fizičkih napada.

Institucije uglavnom ne otkrivaju napadače i one koji prijete, a nedavna presuda Višeg suda u Nišu po kojoj poruka da novinare Južnih vesti treba zapaliti nije prijetnja nego „izražavanje mišljenja o radu ovog glasila“ najbolje pokazuje koliko je Srbija daleko od rješavanja ovakih problema.

Prema riječima Vukašina Obradovića, drugi novinari moraju da se jasno opredijele prema govoru mržnje usmjerenom prema njihovim kolegama. Ipak, smatra da ništa neće imati dovoljno efekta, sve dok se u politici ne prevaziđe prilično neprijateljski odnos prema medijima i novinarima.

„Ja se plašim, a mi smo se devedesetih nagledali takvih scena, da verbalne pretnje u jednom trenutku ne dobiju mnogo ozbiljniji oblik“, kaže Obradović.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.