Takvog jedinstva Bosna i Hercegovina nije vidjela odavno.

 

Zajednički front medija i federalnih stranaka stvoren prilikom poslednjih događaja u bh. gradovima pokazao se toliko čvrst da su samo društvene mreže spasile građane od potonuća u kompletnom informativnom mraku. Cilj ove (para)novinarske djelatnosti usmjerene u revoltirane Bosance i Hercegovce, koji su po prvi put u istoriji svoje nezadovoljstvo ekonomskim kolapsom države odlučili izraziti na ulicama, je prije svega smirivanje situacije, okretanje javnosti protiv demonstranata, usmjeravanje priče na probleme lakše za upotrebu u predizbornij kampanji, te u konačnici, održavanje političkog status quo.

 

Tako je prosječni televizijski dnevnik ovih dana je sveden na histerične priloge o „vandalizamu“, portali na zbirku dramatičnih fotografija, a svi skupa na prostor za autopromociju malo uplašenih, ali još uvijek u svoju nadmoć uvjerenih „elita“.

 

 

Najveći medijski gubitnik ovih protesta je nesumnjivo portal radiosarajevo.ba. U subotu ujutru je na sajtu osvanuo autorski tekst njegove glavne urednice Lane Ramljak, „Dan kad smo zajedno poraženi“, koji je pokrenuo nekoliko lajtmotiva medijske kampanje uperene u proteste. Autorica lansira, naime, tezu da je jedini ispravan način borbe glasački listić, dok bi demonstracije trebale ličiti na one za JMBG. Ni riječi komentara ne posvećuje dosadašnjim neuspjesima ovih metoda, odnosno da niti je Zakon o JMBG na kraju usvojen niti izborna ponuda bh. stranaka može građanima pružiti nadu u bolje sutra.

 

 

Ne radi se dakle o očaju do kojeg su narod dovele sve dosadašnje garniture vlasti, nego je na djelu „razularena adrenalinska rulja“, koja „nakon što je otjerala stvarne, obespravljene demonstrante, odlučila je popaliti i ono malo historije što smo je kroz burne godine uspjeli sačuvati. Stoljetne zgrade koje guta plamen, nezaštićeni vatrogasci i policajci, povrijeđeni očevi, majke, braća, sestre, komšije, prizori opljačkanih trafika i srušenih tramvajskih stajališta.“ Ramljak navodi nekoliko „potresnih svjedočanstva“, opet bez ikakvog pokušaja da se osvrne na društvo i položaj građana u njemu, pa na kraju zaključuje: „Glasajmo, ne palimo. Uključimo se istinski u procese, nije dovoljan samo lajk, i djelujmo preventivno, a ne onda kada je, za neke, možda već kasno.“ Da je prevencija privilegija uređenih i zdravih društava iz navedenog teksta nećemo saznati, njegov cilj nije uostalom da nam išta objasni – treba da povjerujemo u to da su demonstranti mahom vandali žedni krvi, koji napadaju nedužne žene i kradu cigarete iz razbijenih trafika.

 

 

Radiosarajevo.ba je odmah krenulo putem koji je odredila urednica. Krenulo je takmičenje između tog i portala klix.ba čije će slike spaljenih zgrada, razbacanog namještaja i kancelarijske opreme biti drastičnije, sve uz dramatične komentare: „Nije lako tim mladim ljudima, nikom u zemlji nije lako, nije ni nama. Ali ovim ništa ne možemo pomoći“, „Šteta je neprocenjiva...“, „Paljevina koja nam nije trebala“, „Ovo je zločin“ (radiosarajevo.ba), „Protesti da, ali nasilje i uništavanje ne!“, „Kad arhivi gore to je kulturna sramota jednog društva“ (klix.ba). Sve je natpise nadmašio ipak klix.ba koji u je jednom trenutku na svoj fanpejdž na Facebooku izabrao sliku zgrade Predsjedništva BiH iz vremena rata. Naravno, bez komentara.

 

Navedeni naslovi velikim se djelom odnose na Arhiv BiH, smješten u zgradi Predsjedništva, koji je nastradao tokom požara. Njegov je direkor, Šaban Zahirović, ubrzo postao medijska zvijezda i najtraženiji čovjek u državi, jer je uništenje djela Arhiva pružilo vlastodršcima najbolji dokaz da su demonstranti u stvari zvjeri bez ikakvog poštovanja prema kulturi. Šta su isti ti zabrinuti političari za kulturu uradili tokom svog vladanja, a o čemu najbolje valjda svjedoči prizor zaključanih vrata Zemaljskog muzeja, niko se od novinara nije upitao.

 

Mediji su osudili paljenje Arhiva, počeli su pri tom navoditi podatke o tome koliko je tačno građe uništeno. Svjedoka koji govore da je spašena velika većina (čak 99,9%) niko nije citirao i informacija vjerovatno ne bi dospijela u javnost da nema društvenih mreža i rediteljke Jasmile Žbanić, koja je kao prva počela upozoravati na ovu manipulaciju. Koliko je političarima važan ovaj spin vidi se najbolje na primjeru Stranke demokratske akcije (SDA) koja je na svom sajtu prenijela članak na tu temu objavljen u „Oslobođenju!. Bio je to inače jedini, osim izjava članova SDA, članak o protestima koji je završio na zvaničnom sajtu stranke.

 

 

Osim teksta Lane Ramljak najviše je kontroverza izazvao gubitnik broj dva izvještavanja o protestima – Al Jazeera. O njenoj ulozi u zaštiti vlasti i huškanju javnosti protiv demonstranata najbolje svjedoči  tekst „pun dobrih namjera“ sarajevskog imama Muhameda Velića, „Plakao sam u tišini“, koji se već u četvrtak uveče našao na sajtu televizije. Slično Lani Ramljak,  Velić govori o vandalizmu, pljački i nedostatku dostojanstva. No, imam uvodi u diskurs novi trenutak – rat. „U maju 1992. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je odbranjeno. Gorjeli su tramvaji i tenkovi na Skenderiji, ali do Predsjedništva, kao simbola države, ne, to je mnogo više od simbola i mnogo više od države, to je i povijest, narod u trajanju, rušitelji nisu mogli doći. Nažalost, večeras je Predsjedništvo palo”, piše u svom „svjedočanstvu”.

 

Kasnije će se slika zgrada „koje nisu ni četnici uspjeli zapaliti” naći u gotovo svim medijskim izvještajima. Od ovih „četnika” samo nas malo dijeli od još jedne popularne konstrukcije koja je neko vrijeme okupirala medije - „huligana koji nisu iz Sarajeva” - i, na kraju, do tako bh. političarima bliskih nacionalnih podjela. Ovdje je partijska sloga bila najveća. Gotovo su iste riječi Zlatka Lagumdžije na konferenciji za medije održanoj u petak uveče i saopštenja Kolegija SDA održanog u subotu prije podne. Prema zvanično sukobljenim strankama, dakle, bitna je činjenica da su protesti održani na prostoru „s bošnjačkom većinom”, ne njihov razlog.

 

 

 

No, još prije nego što su se oglasile dvije vladajuće u Federaciji, u medjima je briljao ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić. Šef SBB-a je kao prvi u petak prije podne došao u studio TV1, gdje je izjavio da već mjesecima upozorava bh. političare (kao da se sam bavi nekim drugim poslom) na tešku situaciju i da niko ne bi trebao biti iznenađen neredima. Isto je veče Radončić došao kod Senada Hadžifejzovića, koji nije ni pokušavao da dobije od ministra neke konkretne informacije, nego je svom sagovorniku dao prostor da se predstavi kao kritičar privatizacione pljačke i branitelj obespravljenih. Izostala je, naprimjer, tema „Avazovog tornja”, zgrade koja u Sarajevu slovi za primjer kriminalne privatizacije.

 

Dan nakon toga je kod Hadžifejzovića gostovao federalni premjer Nermin Nikšić, i on pošteđen neugodnih pitanja. Stiče se čak i utisak da mu je voditelj „pomagao”, pa je nekoliko puta sam aludirao da protesti ne mogu biti spontani. Između ostalog, Hadžifejzović je rekao da „hoću da vjerujem da se radi o građanima”, o lecima s postulatima demonstranata rekao je da su „vrlo pismeni” i „uređeni”, pohvalio je čak njihov stil, a između redova smo mogli pročitati da radnici ovako pismeni nisu. Tezu je rado prihvatio Nikšić koji je izjavio da se „zna ko je dijelio letke u Mostaru”.

 

Obzira, koji je Hadžifejzović (a i voditelji Federalne i BHTV) imao prema svojim gostima, niko sigurno ne bi imao prema predstavnicima demonstranta. Ali, da ih pita za mišljenje sjetilo se samo nekoliko medija van mainstreama.

 

 

No, da se vratimo na ministra sigurnosti. Radončić je vjerovatno najvještije iskoristio proteste u svrhu lične promocije. Budući da odavno već pokušava da se na političkoj sceni plasira kao „novo lice” dobro mu je došla mogućnost ograđivanja od federalnih i kantonalnih vlasti.

 

U promocji „gazde” prednjačio je naravno Dnevni Avaz, koji je nastavio svoje djelovanje kao stranačko glasilo. Prenošena su saopštenja SBB-a, nastupi Radončića, Avazovih novinara kao komentatora za BBC i, naravno, vođeni su ministrovi lični ratovi. Radončić je okarakteriasao pobunu kao opravdanu. Ipak, o tome koliko mu je zaista stalo do demonstranata vidi se na primjeru nastavka sukoba između njega i bivšeg ministra sigurnosti, Sadika Ahmetovića, koji je već u četvrtak pozvao Radončića da da ostavku i taj apel ponovio dan kasnije, za šta ga je Radončić „kaznio” iskopavanjem priče o navodnim odnosima Ahmetovića s maloljetnicom, a koja nije imala ama baš nikakve veze s aktuelnim događajima.

 

Dužna nije ostala ni SDA iz čije kuhinje potiče informacija da iza protesta, pa i vandalizma, stoji SBB. Spin je pokušaj stranke da ubije dvije muhe jednim udarcem: s jedne strane omogućava da se protest predstavi kao politička manipulacija jedne stranke i tako dezavuišu zahtjevi demonstranata, s druge - oružje je u raspravi s političkim protivnikom. Tema „ko stoji iza demonstracija” postala je tako lajtmotiv gotovo svih intervjua s političarima koje smo imali priliku gledati na televiziji. Na primjer, čak 15 minuta razgovora Nikšić-Hadžifejzović u Centralnom dnevniku posvećeno je navodima o Radončićevoj ulozi u organizaciji nereda.

 

 

Ipak, kao najniži udarac medijske kampanje protiv demonstranata ostaće upamćena tema droge. Vijest o tome da je „policija tokom protesta zaplijenila 12 kg droge” prvo se pojavila u subotu iza 13 časova na klix.ba, da bi je kasnije preuzeli svi portali. Informacija se „usput” našla u saopštenju portparola MUP-a Kantona Sarajevo koji je predstavio statistiku hapšenja. Doduše, već uveče je demantovana, ali  do tada je šteta bila nanesena.

 

 

Do tada je Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, u izjavi novinarima rekao: „Nisam vidio borce, nisam vidio ozbiljne ljude, nisam vidio invalide. Vidio sam neke ljude koji su drogirani“, dok su se tokom ulične ankete na TV1 (u cijelosti posvećene osuđivanju vandalizma) javili prolaznici koji ničim izazvani govore o „djeci koja se drogiraju“. Nermin Nikšić, pak, tokom pomenutog gostovanja na Face TV rekao je da je „neko dijelio tablete među demonstrantima.“

 

Ako ne drogeraši, onda, sudeći po medijskim izvještajima, demonstranti su barem lopovi. U subotu radiosarajevo.ba plasira, pa tokom dana ponavlja, članak pod naslovom „Pljačkali i palili, slikali se, pa objavili na Facebooku“. Članak je u stvari velika riječ za dvije fotografije sa Facebooka, od kojih jedna predstavlja nekoliko kutija cigareta ukradenih tokom protesta, druga dječaka koji se slika s plaketama ukradenim iz zgrade Kantona Sarajevo. Poruka je jasna: huligani nisu manjina, nego jezgro demonstracija.

 

Vjerovatno ovih nekoliko detalja treba pružiti izgovor zašto se medije nisu ni na margini izvještaja osvrnuli na katastrofalan položaj radnika, te ekonomski i socijalni krah države. Novinari dobro znaju ko su gazde i čije interese moraju braniti. Čak i po cijenu sopstvenog profesionalnog integriteta.