U tri stvari nisi smio nikad dirnuti – Savez komunista, partizansku epopeju i druga Tita. To su bili aksiomi (tvrdnje koje se ne dokazuju) onog vremena. S druge strane svi novinari su manje/više znali ova pravila tako da, najčešće, nije ni bilo potrebe za zabranama. Ona bi se aktivirala kada bi neko, baš, „iskočio“ iz kolosjeka. 

 

Sve su to danas lanjski snjegovi i današnji eglen o tome je patetičan ali evo jednog primjera koji će vam, možda, približiti metode ondašnje cenzure: Decembra 1984 kada je grupa Zabranjeno pušenje prokazana u jednom tekstu u Hrvatskoj da su na koncertu u Rijeci vrijeđali pokojnog predsjednika Tita (pjevač benda se obratio publici riječima „Crko Maršal“ jer su imali problem sa pojačalom Marshall) odmah je uslijedila reakcija uvijek budnih medija u Sarajevu. Novine (Oslobođenje, As, Ven) u komentarima na udarnim stranama osudili su umjetnike u rasponu od dubokog zgražanja do priželjkivanja fizičke eliminacije. Oni su jednostavno nestali iz javnog života a na radioteleviziji Sarajevo zabranjene su njihove pjesme. Sad ne mogu da se sjetim da li sve ali „Zenica blues“ svakako. 

 

 

Sjećam se dvije slike. Upravo tih dana objavili smo prvu audio kasetu Nadrealista. Bila je zakazana promocija u maloj prodavnici „Muzikalije“ tamo u dnu Štrosmajerove ulice neposredno uz prodavnicu Bosnafolklora (danas neka banka). U zakazano vrijeme svi autori Top liste nadrealista i ja kao producent stajali smo u prodavnici čekajući predstavnike medija, izdavača (Diskoton) itd. Vjerovali ili ne - niko nije dosao na našu promociju. Samo se poslije nekih 20 minuta pojavio Ognjen Tvrtković i sa ulaza dreknuo „Gdje je moj primjerak“. Mislim da nikad sa više veselja nije dočekan taj kasni i jedini gost. Ta se kaseta nikad nije u BiH prodavala javno nego samo posredstvom trgovačkih putnika. I takva skrivena, bez reklame, prodala se u više od 10 hiljada primjeraka.

 

 

 

U isto ovo vrijeme negdje krajem januara 1985 kada sam se opraštao od emisije Primus dogovorili smo jednosatni, zajednički program sa Zelenim megahercom. ZM je bila kultna emisija drugih programa Radio Beograda i Radio Zagreba. I sad u dogovorima pred emisiju pitam beogradskog voditelja Jocu Arežinu - Šta vam je najslušanije iz Sarajeva? I on kaže „Ovo vaše Pušenje i taj bluz iz zeničkog zatvora“. Ja mu objasnim lokalnu cenzuru i da ih ne smijemo svirati ali kad je već zajednička emisija mogu oni i eto, ja imam opravdanje. I stvarno u toku emisije ja ću kao slučajno upitati za beogradske i zagrebačke top liste i ko je na vrhu. I onda će beogradski voditelj spomenuti Zabranjeno pušenje i na kraju benevolentno najaviti da ćemo to i poslušati. I tako svira Pušenje i na II programu Radio Sarajeva a u našoj režiji muzički urednik pegla kosu, krši prste a ja granam rukama što je značilo „Ne mogu ništa učiniti, oni emituju“.

 

Dobro, bilo je i sankcija. Sad to više nije toliko važno ali jeste nešto što nosim kao nauk. Moja je teorija da se ova vrsta rigidnog koncepta počela urušavati osnivanjem različitih programa. Radio Sarajevo je tokom 70-tih stvorilo svoj II, III i program 202 i broj emitovanih sati dnevno preskočio je 24 satni ritam. To se jednostavno više nije moglo kontrolisati. S druge strane ako nisi mogao u Sarajevu mogao si u Ljubljani, Zagrebu ili Beogradu. Što je aktuelno i danas: veliki broj različitih medija u BiH svaku kontrolu može učiniti uzaludnom.