Živa slika ove turobne svečanosti. Pjesniče, počivaj u miru!

foto: Infobiro

Danas se navršava sto godina od smrti Alekse Šantića. Bila je subota i prema novinskim izvještajima, Šantić je umro rano ujutro.

Časopis Narodna Sloboda, kojoj u podnaslovu stoji da je glasilo Hrvatske pučke strane za Hercegovinu, donijelo je detaljan opis sahrane velikog mostarskog pjesnika. U izvještaju starom sto godina se navodi da je Aleksino tijelo iz kuće žalosti preneseno u veliku dvoranu Srpskog doma. Novinar je izbrojao sedamdesetak vijenaca, među kojima se, po njemu, najviše isticao vijenac kralja Aleksandra I Karađorđevića, vijenac Akademije nauka i Srpskog književnog glasnika. Među vijencima su bili i vijenci mnogih drugih kulturnih društava iz cijele Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

„U ponedeljak u 2 sata poslije podne krenuo je sprovod iz Srpskog doma pred kojim se bila sakupila masa svijeta. Dan je bio prijatan i ugodan kao usred proljetnog doba. Žalosna povorka je išla dostojanstveno preko mosta kralja Petra, šetalištem vojvode Mišića, Liskom, Paralelnom i Glavnom ulicom te Brankovcem prema sabornoj crkvi, gdje je opijelo s kratkim govorom održao sarajevski mitropolit g. Petar Zimonjić“.

Novinar piše da je sprovodu prisustvovao veliki broj učesnika „bez razlike na vjeru i politički pravac“ – oko 6.000 „duša“.  Sudeći po izvještaju iz časopisa, povorka je više puta zaustavljana kako bi bili održani govori.

Novinar ih navodi ovim redom: ...čim je lijes unesen u kola tužni govor je izrekao g. Šoštarić ističući pokojnikove zasluge za formiranje pjevačkog društva „Gusle“, pred gradskom općinom je govorio Smail-aga Ćemalović, pred hotelom Neretva u ime ministra provjete je govorio dr. Krsmanović a od strane Hrvata posljednji pozdrav je uručio g. Zvonko Turina. Nadalje su govorili dr. Leontić, gđica Gatalova, dr. Ivo Koibe, dr. Ljubibratić, gimnazijalac Šola, g. Petrović, urednik Sprskog književnog glasnika i Sogja Krsmanović u ime Kola srpskih sestara“.  

Prema pisanju Narodne slobode, na sprovodu Alekse Šantića je govorilo 12 ljudi. U tekstu se ne navodi koliko je sprovod trajao, ali s obzirom na broj govornika, vjerovatno je to bila višesatna procesija kroz Mostar.

Novinar je svoj izvještaj završio rečenicom: „.. time je završen ovaj veličanstveni sprovod, što naš grad nije nikada tako impozantno doživio. Svima će prisutnima ostati u trajnoj uspomeni živa slika ove turobne svečanosti. Pjesniče, počivaj u miru!

Šta je nasljeđe velikog mostarskog pjesnika Alekse Šantića nakon sto godina od njegove smrti?

Kada u online novinski arhiv INFOBIRO ukucamo ime Alekse Šantića, pronalazimo 710 tekstova u kojima se pjesnik pominje. Tekstovi obuhvataju period od 1888. do danas i ukazuju da lik i dijelo pjesnika još uvijek živi.

Širom BiH postoje škole sa njegovim imenom. U Mostaru se svake godine održava manifestacija „Šantićeve večeri poezije“. Srpsko prosvjetno i kulturo društvo „Prosvjeta“ dodjeljuje književnu nagradu pod nazivom „Aleksa Šantić“. Muzej Hercegovine je tokom 2008. povodom obilježavanja 140 godina od rođenja pjesnika objavio publikaciju „140 godina Alekse“. U njegovu čast objavljen je i niz poštanskih maraka. BH pošte su poštansku marku sa njegovim likom publikovale 2014., a pošte Repubike Srpske 2018.

Nekada ranije u neko lošije vrijeme u njegovom Mostaru pokušano je da se izbriše sjećanje na ovog velikog pjesnika. Ulica koja je nosila njegovo ime, dodijeljena je jednom drugom čovjeku. Gradsko vijeće Mostara je ovu veliku glupost i nepravdu ispravilo prošle godine. Tabla sa nazivom Ulica Alekse Šantića nakon nepunih trideset godina se vratila u Mostar.

Sarajevo, također, ima ulicu sa pjesnikovim imenom. To je jedna mala strma ulica dužine 94 koraka jednog pedesetgodišnjaka. Povezuje Ulicu Josipa Vancaša i Ulicu Koševo. Na dnu ulice sa njegovim imenom se nalazi mala trgovačka radnja – samoposluga. Kada uđete u tu radnju, sa novačanicom od 10 BAM na kojoj je lik Alekse Šantića a na pozadini vekna hljeba – možete da kupite sedam ili osam vekni hljeba. 

Sto godina poslije još uvijek se pjevaju i recituju Šantićevi stihovi. Prepričava se zabranjena ljubav njega i Anke Tomlinović, prepjevaju se njegovi stihovi Emine, Ostajte ovdje. U publikaciji „140 godina Alekse“ preštampano je i pismo nepoznatog Aleksinog prijatelja iz oktobra 1917. upućeno pjesniku:

„Kako mi lijepo pišete o moru, Vi koji živite tamo među oštrim kamenitim brdinama, Vi koji živite u sivom prahu uz obale studene hirovite Neretve. Da!... Novac nije život, život je samo jedan lijepi i veliki osjećaj sreće i bola, i zato čovjek živi posvuda, gdje osjeća sreću vlastite boli – Gdje je njegova sreća i bol posvuda. Vi zato volite Vaš Mostar – i u Mostaru Vi tek pravo živite jer tu pjevate i plačete, volite i mrzite iz duše – potpuno nesvješću, jer sve je vlasništvo Vaše dobre duše koja lebdi nad tim prašnim i tužnim prostorom”.

Sudući po sadržaju Narodne Slobode, situacija u Mostaru je bila slična današnjoj. U broju od 29. februara 1924., uredništvo, vjerovatno uslijed upućenih kritika zbog teksta o sahrani, piše: „O Šantiću smo pisali kao čovjeku i pjesniku našeg kraja, jer smo to dužni bili kao domaći list. Tko hoće može slobodno da vrati list, ne molimo nikoga da čita..“.

Takav Mostar uz “obale studene hirovite Neretve” se ujedinio u Aleksinom ispraćaju - mnoštvo učesnika bez razlike na vjeru i politički pravac – 6.000 ljudi.

Mostarski hroničar i publicista Šemsudin Zlatko Serdarević u tekstu pod nazivom Čovjek koji je ljubio čitav Mostar pominje da je u momentu sprovoda sa munare džamije u Cernici hodža učio ezan. Možda i za smiraj Aleksine duše. Gdje god da je Aleksina duša otišla, prije sto godina - il' u raj, il' u džennet – tamo joj je mjesto.

___