Menadžerske odluke bez poštivanja prava radnika i radnica, građana i građanki.

foto: Pixabay

Nakon jučerašnje najave Poslovodnog odbora BHRT-a o gašenju signala RTV FBiH zbog neizmirenih dugova, koji su nastali nakon obustave dotadašnjeg sistema naplate RTV takse, moglo se pomisliti kako je riječ o uobičajenom zastrašivanju, toliko udomaćenom u javnom i političkom životu Bosne i Hercegovine.

Povodom najave, Poslovodni odbor RTV FBiH pozvao je na „razum i saradnju“ te podsjetio, kako je i navedeno, na razloge aktuelnih kašnjenja sa finansijskim obavezama.

Postojeći nefunkcionalni način naplate RTV takse dodatno je ugrožen zimus, kada direkcija BHRT-a nije potpisala nastavak naplate putem računa Elektrodistribucije. Novi ugovor je potpisan, ali nije dogovoren način na koji će novac biti raspodijeljen, sve bez elementarnog poštivanja prava radnika i radnica.

Ako ćemo iskreno, otkako je zaživio testni program Javnog servisa Bosne i Hercegovine, problema nije nedostajalo. Federalna radio-televizija, simbolični nasljednik ratne Televizije Bosne i Hercegovine i predratne Televizije Sarajevo, našla se kao podstanar u svom domu. Sivom kakvim ga zovemo. Jednom od ključnih jugoslovenskih simbola arhitekture brutalizma koji je odolio dvadeset i četverosatnoj Mladićevoj artiljeriji, tokom čega nikada emitovanje nije dovedeno u pitanje.

Do danas, kada se produkcijski, urednički i novinarski tim Jutarnjeg programa Federalne televizije svojim gostima i gošćama morao zahvaliti na dolasku. Ali ne na kraju razgovora, kako se uobičava, nego pred vratima.

Nama, koji nešto duže pamtimo zbog godina koje imamo, nije se teško sjetiti početaka PBS-a kako smo tada, skraćenicom engleskog naziva, imenovali javni servis. Na BH Radiju 1 radila sam u godinama njegovih početaka. Nekim čudom, ili „manjkom“ atraktivnosti radijskog programa, u tim prvim godinama, na tom radiju, radili i radile su uglavnom predratni sarajevski radijski urednici i urednice, novinari i novinarke, te produkcijski tim koji je takođe imao predratni i ratni staž pod istim svodom. Bilo je to idealno mjesto za novinarsko stasavanje. Pod televizijskim okriljem iste kuće, kadrovska politika od samog početka definisana je nacionalnim ključem. S irelevantnim biografijama stizalo se pred kameru. I ne samo pred kameru. Ovo jesu lična zapažanja, ali ne sumnjam da postoje svjedoci i svjedokinje s protuargumentima. 

Problemi s javnim servisom traju koliko i sam javni servis. Nikada nije uspostavljena Korporacija, nikada nije regulisan sistem naplate RTV takse. Odmentištvo RTRS-a tretira se kao legitiman čin, uprkos ogromnim dugovima prema krovnom emiteru, njima se ne uskraćuje mogućnost emitovanja programa jer su „izašli iz sistema“.

Politika ispred profesije i njenih standarda

O tome je, između ostalog, govorio Belmin Karmehmedović, generalni direktor BHRT-a, navodeći kako je u spornom periodu RTVFBiH izmirivala obaveze prema svojim uposlenicima, dok BHRT to nije bio u stanju. Ovo nam otvara i pitanje sposobnosti menadžmenta, neovisno o tome da li im je ili nije istakao mandat. Argumenti kako su direktor i Upravni odbor RTVFBiH u tehničkom mandatu, a što je Karamehmedović spominjao gostujući u vlastitom programu, je nešto što sa uposlenicima i uposlenicama RTVFBiH nema nikakve veze. I ako ćemo biti precizni i precizne, kada je riječ o Upravnom odboru RTVFBiH, ne govorimo o odboru, odnosno tijelu koje čini više ljudi, nego jedinom članu Upravnog odbora koji za sve ove godine nije osjetio moralnu obavezu da odstupi sa te pozicije.

Radnici i radnice RTVFBiH se drže u talačkoj poziciji, a oni i one će, nakon ovog iskustva, i dalje biti taoci. Ovakvu odluku BHRT-a i politike koja je osokolila mogu pratiti različiti oblici autocenzure koja će proisteći iz straha za egzistenciju.

I najpogrešnije je, za novinarsku profesiju, što će se fokus staviti na vladajuće partije i opoziciju, što će se prebrojavati ruke privilegovanih koji i koje su u ovoj čorbi bile mirođije. Govorimo o „predevropskoj“ Bosni i Hercegovini u 21. vijeku a ne sjevernokorejskom principu djelovanja. Govorimo o medijskim slobodama i nevršenju pritisaka na slobodno medijsko djelovanje. Rat koji se nije dogodio, kako je najavljivano, 2. maja, očigledno se nastavlja drugim sredstvima, bez elementarnog vođenja računa o pravima radnika i radnica. 

Ovakva situacija, neovisno o političkim prilikama, trebala bi biti prostor za demonstriranje novinarske i ljudske solidarnosti.

Uvidom u današnji informativni program kuća pod istim svodom, ova vijest dobila je tretman „vjestice“ kako uobičavamo unutar redakcija zvati ono manje važno.

Na JP Televizije Kantona Sarajevo pročitano je saopštenje RTVFBiH uz izjavu Ivice Pjanića, predsjednika Samostalnog sindikata uposlenika RTVFBiH. Televizija Bosne i Hercegovine objavila je vlastito saopštenje te izjavu svog generalnog direktora.

Današnji poraz civilizacijskih principa dodatno uokviruje nemuštost većine javnih intelektualaca i intelektualki, međunarodnih organizacija i organizacija civilnog društva te strukovnih udruženja, uz pojedine iznimke, poput gostovanja Borke Rudić na Face TV, generalne tajnice Udruženja BH novinari.

Javni servis kao postizborni plijen

O pogrešnoj percepciji Javnog servisa u Bosni i Hercegovini te nužnosti izostanka političkog uticaja na medije, govorio je Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka.

„Javni servisi se tretiraju kao postizborni plijen, iako partije bez izuzetka ne bi smjele imati nikakvu mogućnost uticaja na program i teme javnih servisa. Iz logičnih i preventivnih razloga, to bi bilo isto kao da pustite lisicu u kokošinjac. Potpuno suprotno, u nas se javni servisi svjesnom aktivnošću dovode u zavisan položaj prema političkim partijama, da bi mogli isporučivati takvim uslovom opterećen program. I imamo to što imamo, situacija sa FTV i BHTV samo je dokaz te ranjivosti, na koju su sami radnici javnih servisa pristali. Rješenje koga nema na vidiku je potpuna nezavisnost javnih servisa u odnosu na politiku, ali to se još dugo neće desiti“, smatra Trifunović.

Da se očekivani, odnosno društveno prihvatljiv rasplet, dugo neće desiti, jasno je i zbog činjenice da bi se jak javni servis bavio državom a ne sam sobom. Dok god nam je država ovakva kakva jeste, svima koji su dobro pozicionirani i pozicionirane odgovara medijski tvor generiran u redovima najznačajnijeg medijskog glasila.

Svi koji su spremni i spremne ćudoredno lamentirati nad dominacijom neprimjerenih sadržaja u medijskom prostoru, poput nezaobilaznih reality programa koji u kulturi nasilja, nasilje demonstriraju, zaboravljaju da javni servis, sa svojim emiterima, upravo ima zadaću uspostavljanja kriterija te kreiranje prostora za argumentovani dijalog koji nam je nužan.
Kada na svoju suštinsku misiju javni emiteri zaborave, to i dalje nije problem ljudi koji u njima rade nego onih koji njima upravljaju.

Nužnost depolitizacije medija

I sama sam imala previd i priznajem, u minutama nakon kolor bara umjesto Jutarnjeg programa Federalne televizije, pomislila sam kako trebaju iskoristiti kanale na društvenim mrežama. Početi emitovati program uživo na YouTubeu. Onda sam shvatila kako je pristanak na to istovremeno i pristanak da svi budemo „ceker mediji“, da na svojim otomanima i u svojim podcastima njegujemo „minder novinarstvo“ te dozvolimo da ispred kamera defiluju dežurni imači i imačice mišljenja. Kriteriji moraju opstati, za njih se javni emiteri moraju boriti, a politiku, upravo putem vlastite moći, poslati tamo gdje joj je mjesto.

„Ne ulazeći u finansijske, a prije svega političke probleme koji su u konačnici doveli do gašenja RTVFBiH, činjenica je da napravljen veliki presedan kada je u pitanju funkcionisanje medija u Bosni i Hercegovini. Ne znam koliko smo uopšte svjesni šta znači gašenje javnog emitera i kakva je poruka poslana nama u BiH, ali i ljudima van naše zemlje. Iako su posljedice nesagledive, jer je nama oduzeto pravo na informisanje, drugim ljudima pravo na rad, najveći fokus mora biti na uzroku. A vezano za uzrok, bojim se da smo na teži način saznali, da je depolitizacija medija itekako potrebna“, kaže Dalibor Tanić, glavni urednik portala Newipe.

Tanić objašnjava kao gašenje signala RTVFBiH nikako nije smio biti izbor, kakvi god da su i koliko god da su razlozi bili opravdani, podsjećajući kako je poslana vrlo negativna poruka, koja nikako nije s „EU zanosom koji je još uvijek na snazi“. Dodaje da je gašenje RTV signala potpuno anticivilizacijski čin, koji predstavlja pobjedu jednoumlja nad razumom.

„Svi mi smo svjesni da je ovo moglo i da može da se riješi na drugačiji način. Međutim, u ovom trenutku je najviše pogodovalo gašenje. Odgovor na pitanje zašto je neko izabrao opciju gašenje, umjesto da se uradi sve da ne dođe do toga, nije jednostavan, ali svakako postoji. Možda smo svi naučili onu tešku lekciju na najgori mogući način, pa i to da je u ovoj zemlji neko toliko moćan da donese odluku da se signal javnog medijskog servisa doslovno preko noći ugasi“, zaključuje Tanić.

Ko zadnji bude izlazio neka ugasi svjetlo

„Na kraju, stvoren je kontekst u kojem će onaj ko bude izlazio zadnji morati ugasiti svjetlo, samo što svjetla više neće biti“, navodi Ahmed Burić, nezavisni novinar i književnik. Napominje kako ljudima odgovornim za aktuelnu situaciju prvo treba dati kalendar i osnovne upute o obavezama. Uvodi i pitanje radne etike i kvaliteta programa. 

„I kako će završiti radnici koji rade svoj posao, a gledaju desetine onih koji ne dolaze, a imaju isti status kao i oni koji rade? Kad odgovorimo na stvari od primarnog značenja, možda možemo razmišljati o nečemu višem i budućem. Dotle, radiće ko šta može. I gasiće ko kad bude htio. Ako bude bilo čega“, smatra Burić.

Upravo bi ova situacija, najradikalnija do sada, trebala poslužiti kao prostor za preispitivanje brojnih propusta koji su se taložili godinama unutar sva tri emitera javnog servisa, ma koliko onaj treći, „manjeentitetski“ bio aboliran od odgovornosti.

„Nije se smio dogoditi prekid emitovanja programa RTVFBiH. I u ratu su emitovali program bez prekida.
Ovo samo govori koliko je aktuelna politika bez ideja i odgovornosti prema građanima i građankama i javnosti. I koliko se ne vodi računa o onima koji proizvode program i koji nemaju mogućnost bilo kakvog donošenja odluka“, kaže Mersiha Drinjaković, glavna i odgovorna urednica magazina Gracija.

Vjerujem da će se na kraju, u zemlji kompromisa, pronaći kompromis. I da će njegov lučonoša biti neko iz političkih redova ili više njih. Ne bi li za sebe priskrbio ili preskrbila status dobrotvora ili dobrotvorke. Time će egzistencija uposlenika i uposlenica RTVFBiH biti manje dovedena u pitanje, ali će opšta etičnost i dalje ostati upitna. I zapravo, ključno je pitanje, koliko još nameta trebamo podnijeti da bismo reagovali i reagovale. Ono što je do juče bilo nezamislivo, postala je naša stvarnost.

Godinama u RTV Domu postoji šala, kada nekoga pitaju šta radi, on odgovara – glumim rižu nakon prestanka emitovanja programa. Je li nam to svima budućnost?

___