Polarizacija medijskog diskursa kao posljedica terorističkog napada

Polarizacija medijskog diskursa kao posljedica terorističkog napada

Polarizacija medijskog diskursa kao posljedica terorističkog napada

foto: Chloe Broughall, Twitter

Jedna od uobičajenih posljedica islamističkih terorističkih napada u zemljama Zapadne Evrope je razbuktavanje medijske debate o samom činu i tome šta čin znači za pogođeno društvo. Tako je trenutno i u Velikoj Britaniji gdje se i dalje utvrđuju sve činjenice o terorističkom napadu u Manchesteru od 22. maja.

Slično je bilo i u Švedskoj nakon terorističkog čina u Stockholmu na centralnoj lokaciji Drottninggatan, 7. aprila ove godine, kojeg je izvršio 39-godišnji Uzbekistanac Rakhmat Akilov. Simpatije Rakhmata Akilova za takozvanu Islamsku državu su uskoro potvrđene, i taj tragični događaj, kao prvi islamistički čin koji je odnio žrtve u Švedskoj, postao je neka vrsta prekretnice u švedskom odnosu prema islamističkom terorizmu.

Ogroman broj članaka, medijskih izvještaja, blogovskih postova i drugih medijskih formi nastalih nakon Akilovog čina se, na prvi pogled, može činiti nepreglednim i haotičnim. No, moguće je uvidjeti polarizaciju medijskog diskursa na dva tabora, međusobno suprostavljena i uslovljena političkim simpatijama autora i autorica.

Prvi diskurs je vezan za činjenicu da je Švedska primila veliki broj izbjeglica iz Sirije. Prije samo nekoliko dana, broj izbjeglica iz Sirije je prešao broj Finaca u Švedskoj, što znači da Sirijci postaju najveća useljenička grupacija u Švedskoj. U skladu sa zaštitom te populacije od rasističkih i ksenofobnih reakcija, kakvih, naravno, ima i u švedskom društvu, takav diskurs naglašava otvorenost švedskog društva i baziran je na riječi ”främlingskärlek” (ljubav za strance, prihvatanje stranog), riječi koju je konkretno izgovorio Gustav Fridolin, ministar obrazovanja i jedan od lidera ekološki orijentirane stranke Miljöpartiet. Fridolin je komentarisao situaciju u Stockholmu, nakon što je Akilov kamionom pokosio nedužne ljude, jer su ljudi nastanjeni u centru grada, uz pomoć hashtaga #openstockholm, primali nepoznate osobe, zaglavljene u centru grada zbog prekida saobraćaja, u svoje domove i davali im hranu i konačište. Simbolički, riječ naravno stoji i za švedsku politiku primanja izbjeglica iz Sirije.

Veliki je broj članaka koji, na emotivan i ponekad naivan način, uzdižu švedski način življenja na pijadestal i naglašavaju da je švedsko društvo dovoljno jako da prebrodi islamistički, i drugi terorizam, tako što se ljudi moraju usredotočiti na ljubav, solidarnost i otvorenost.

Svrha takvog diskursa je, naravno da, u zemlji sa toliko useljenika muslimana, spriječi proširenje i produbljenje već postojećeg konflikta između osoba rođenih u Švedskoj i useljenika općenito, a posebno useljenika koji se deklariraju kao muslimani. Takvi konflikti su bolni za čitavo društvo, i mogu generirati mnoštva mikrokonflikata baziranih na strahu i mržnji. Solidarnost je, u tom smislu, vrlo pozitivna jer pomaže da se prevlada haos koji blokira i sprječava normalne mehanizme funkcionisanja demokratske države kao što je Švedska. Istovremeno, takav diskurs, ponekad, predstavlja švedsko društvo kao veliku familiju, neku vrstu Eldorada demokratije sa neviđenom tolerancijom između kultura i religija, što ne odgovara istini u potpunosti i predstavlja neku vrstu simplifikacije.

Suprotstavljeni medijski diskurs sadržava mišljenja koja emfatički tvrde da Švedska i Evropa ne smiju biti naivni u borbi protiv islamističkog terora, i da je jedini efektivan način suprotstavljanja islamistima uvođenje oštrijih mjera koje, naravno, problematiziraju sam pojam zapadne demokratije. Takav stav zauzeo je, primjerice, Ivar Arpi, jedan od utjecajnijih kolumnista naklonjenih konzervativnom mišljenju. Konzervativci ističu da postoje pojedinci koji ne dijele vrijednosti demokratije i da je takve pojedince nemoguće integrisati u demokratsko društvo pomoću solidarnosti i ljubavi. Problem sa instantnim pozivima na pooštrene mjere nadgledanja, upotrebe kamera, prisluškivanja telefona i kompjuterskog prometa i sličnih obavještajnih alatki je upravo to što znamo da takve mjere zadiru u srž demokratije i mijenjaju njene centralne postavke koje se tiču našeg integriteta i privatnog života, a ne znamo kakvog će tačno imati učinka u borbi protiv islamističkog i drugog terora.

Naravno, u Švedskoj je nemoguće tako brzo reagiranje vladajućih struktura koje bi bilo slično naprasnom uvođenju Patriot Act-a u SAD-u, jer se, primarno, ta dva društva jako razlikuju.

No, hiperfektivna borba protiv terorizma ima svoju cijenu i krucijalno pitanje je da li je moguće pronaći tu cijenu koju bi građani Švedske bili spremni da plate za bolju zaštitu sopstvenih života. Kriminalizacija saradnje sa terorističkim organizacijama, dakle, nešto slično antiterorističkom zakonu u Norveškoj, bi, vjerovatno, bio korak u dobrom pravcu ka nalaženju neophodnog balansa između demokratije i sigurnosti. Istovremeno, mora se konstantno voditi računa o kontrolnim mehanizmima.

 

Ispod polarizacije mainstream medija postoji dinamika medijskih mišljenja primarno izgrađenih kao neka vrsta reakcije prema mainstreamu. Niz blogova govori o tome da se mainstream mediji upravljaju po jasnoj političkoj agendi čiji je cilj zaštita islama. Oni malo oštroumniji, i manje skloni teorijama zavjere, uviđaju da izbjegavanje debate o političkom islamu/islamizmu, stvara uslove za dalji rast nacionalističke partije Sverigedemokraterna (SD) koja će, na sljedećim izborima, gotovo zasigurno biti među dvije ili tri najjače partije u Švedskoj. Ranije su takvi blogovi bili, isključivo, blogovi islamofoba i osoba bliskih SD-u, danas je ta slika nešto kompleksnija, ali se i dalje bazira na skepsi prema mainstream medijima i političkim partijama koje sjede u parlamentu. Jedan dio tih blogova se fokusira na to da se u mainstream medijima zanemaruju gnjev i mržnja kao prirodne reakcije na čin ubijanja nevinih ljudi, pri čemu se terorizam dovodi u direktnu ili indirektnu vezu sa politikom migracija u Švedskoj.  

Figura migranta je oduvijek bila prijeteća figura, figura koja probija granice i barijere, što neminovno uzrokuje strah. Sa druge strane, lijevo-orijentirani blogovi se bave prežvakanim narativom o tome da je islamizam, isključivo, reakcija na zapadnjački imperijalizam, ali ukazuju i na značajnije stavke kao što su izvoz švedskog oružja u Saudijsku Arabiju, i švedsko približavanje NATO-u proteklih godina.

Zanimljivo je da je najmanje tekstova koji pokušavaju izaći iz ideološkog okvira i analizirati svu kompleksnost novonastale situacije u švedskom društvu. Nakon jednog terorističkog čina je, relativno lako, reći da se mora ići dalje i živjeti život kao i obično i da nam strah ne može ništa. Ukoliko dođe do većih terorističkih udara, ponavljanje te poruke će biti sve teže i teže.

Na određen način je neophodno da i mediji, i politički faktori, izvuku pouke iz terorističkih napada i fokusiraju se, prvenstveno, na efikasnije sprječavanje regrutovanja pojedinaca u političke grupacije koje se služe nasiljem za ostvarivanje svojih ciljeva. I medijska i politička Švedska danas žive u liminalnom prostoru između demokratske otvorenosti, zaštite integriteta pojedinca i efektivnosti u borbi protiv zločina i terorizma, u procjepu između zapadnjačkog univerzalizma koji je trebao spasiti svijet i jedne vrste protekcionizma koji treba spasiti državu Švedsku.