O naslovu

O naslovu

O naslovu

Pitam li previše ako pitam: zašto je Mujo Čomić, ukopan u Potočarima, u novinama imao različit tretman od onog koji je imao Mujo Selimović, gost Molitvenog doručka u Washingtonu?

Foto: Don't forget Srebrenica

Čak i da u arhivi istih novina nisu pohranjeni naslovi ''Mujo u Zenici, a Muzej u Sarajevu'', ''Tolstoj, Andrić i Mujo iz Doca'', te ''Mujo vozi rover po Mjesecu'', dalo bi se zaključiti da je ''Mujo ukopan bez lobanje'' jedan u nizu onih koji se pozivaju na viceve o Muji.

Objavljen je 12. jula. To je dan koji se ovdje najpreciznije definiše onako kako Amerikanac definiše 12. septembar. Je li to, dakle, dan iza 11. jula, neko objavio tekst u kojem prepričava (crni) vic o Muji? Da bar jeste!

Nego je grđe. Ispod naslova je tekst koji pominje jednu od 175 osoba sahranjenih ove godine u Potočarima. Kako to već biva sa ubijenim i masakriranim Srebreničanima, posmrtni ostaci jednog tijela se često nađu (ako se nađu) na nekoliko lokacija. U tekstu se pominje žrtva čiji posmrtni ostaci, na žalost, do sada nisu pronađeni u cjelosti. Porodica je, vjerovatno satrvena neizvjesnošću, a pretpostavljam - više mučnim osjećajem da kosti počivaju u vrećama, odlučila da aminuje pokop. Osoba koja je pokopana ima ime i prezime (Mujo iz vica ima samo ime), a u naslovu je svedena na ime. Mujo. Je li to neko pravilo u ovim novinama?! Provjerila sam. Nije!

U istom novinama gdje je objavljen naslov ''Mujo ukopan bez lobanje'', pod nekim ranijim datumom nalazim naslov ''Mujo Selimović na Molitvenom doručku u Washingtonu". Ovaj djeluje kao naslov slike. Moglo je ''Mujo Selimović prisustvovao Molitvenom doručku u Washingtonu''. Ili ''Muji Selimoviću uručena pozivnica za Molitveni doručak u Washingtonu'' (do 10 riječi-može!). Ali je baš ''Mujo Selimović na Molitvenom doručku u Washingtonu''. Izostavite glagol i dobijete uzvišenu bezvremenost! Kad u arhivi naiđete na ovaj naslov imate predodžbu da u Washingtonu još traje doručak i da osoba iz naslova još molitveno doručkuje. Bezmalo Déjeuner sur l'herbe. Edouard Manet i njegov slavni ''Doručak na travi'', star 200 godina. Razlika je tek u pominjanju osobe koja je u prizoru. Dakle, ovo bi bilo bliže naslovima kao što su ''Djevojka pred ogledalom'' ili ''Madona na prestolu''. Sastavljač naslova se svojski potrudio. Nije mu naumpala opcija ''Mujo na molitvenom doručku u Washingtonu''?

Pitam li previše ako pitam: zašto je Mujo Čomić imao različit tretman od onog koji je imao Mujo Selimović?

Foto: Don't forget Srebrenica

A da pokušamo ''popraviti'' naslov tako što ćemo osobi koja se pominje u tekstu vratiti prezime? Kako bi naslov, tako ''popravljen'', glasio? Ja ga neću napisati. Dakle, nije sva rogobatnost u semantičkom približavanju vicu, nego i svojevrsnoj pornografiji. Zamislite naslove ''N.N sahranjen bez bedrene kosti'', ''N. N. sahranjena bez obje potkoljenice''.

Ima načina (bez lobanje ili bedrene kosti u naslovu!) da se kaže kakav je zločin nad Mujom Čomićem učinjen, a da se pri tome ništa ne zataji, a sačuva dostojanstvo ubijenog.

Baš ovih dana, u vrijeme kada se mnogo pisalo o Srebrenici i Potočarima, objavljena je vijest o još jednom pokopu nakon dugih godina. Ovaj put su čak 32 godine prošle.

Dvadesettrogodišnji Patrice Hyvert, alpinista, nikada se nije vratio sa svog pohoda na Mont Blanc. Tijelo mu je konačno, a slučajno, pronađeno na visini gdje vlada vječni led. Sada već 82-godišnji otac, Gérard Hyvert, izjavio je za francuski RTL: j'aurais préféré qu'il reste là-haut. Il était mieux en montagne que dans un cercueil. Volio bi, dakle, nesretni otac da je njegov sin ostao là-haut. Da je ostao tamo.Tamo. Bolje bi mu bilo u planinama nego u lijesu.Tako govori otac. Zašto ovako misli i govori otac nesretnog mladića? Jer...il avait que la montagne dans la tête. Zato što mu je planina "bila u glavi". Bila mu je sve. Zato što je njegov sin u planini bio u svom elementu. A ovako? Biće u lijesu.

Foto: Don't forget Srebrenica

Sve što znam o Muji Čomiću jeste da je rođen 1. aprila 1958. godine, u selu Blječeva, općina Bratunac. Bio je oženjen. Supruga Azemina, kćerka Raska. Ne znam šta bi se o Muji Čomiću moglo reći povodom onoga dans la tête. U čemu se osjećao kao u svom elementu. U čemu se osjećao prisno. Ko mu je od Čomića, u istoj knjizi zapisanih, bio najrođeniji? Azem Čomić? Bahrudin Čomić? Bajro Čomić? Meho Čomić? Mirzet Čomić? Omer Čomić? Salih Čomić? Safet Čomić? Suad Čomić? Sulejman Čomić? Šaban Čomić? Vekaz Čomić? Zulfo Čomić?

Ništa od toga ne znam. Ponešto se da pretpostaviti. Da je od jednostavnih ljudi koji se osjećaju dobro tamo gdje su rođeni i gdje se žene, stiču potomke. Pomalo se sjećam tog kraja oko Bratunca. Pitom je, brežuljkast, bez surih planina, bez ledenih vrhova, dakle - bez gorštaka kojima su takvi vrhovi izazov. Nije Mujo Čomić mogao biti sličan gorštaku kakav je Gérard Hyvert. Ali me je u trenutku dok sam čitala onaj naslov okrznula baš rečenica koju je pred novinarima izgovorio otac nesretnog alpiniste. Korigujem se sama.U nekom je smislu nedopustivo porediti ova dva slučaja. Jer je prvi posljedica nesreće, a drugi zločina. Jednom je o tome sjajno pisao Danilo Kiš.

Foto: Memorijalni centar Srebrenica - Potočari

Ipak posuđujem metaforu iz teksta o nesreći za tekst o zločinu. Jer mi pomaže da pitam: hoće li dovijeka, u internetskoj vječnosti, Mujo Čomić ostati pod onim nakaradnim naslovom? Može li neko izbaviti Muju Čomića iz tog ''lijesa'' (dans un cercueil)?! Sada, kada su mu zemni ostaci najzad kako - tako počinuli. Da se Mujo Čomić skrasi tamo.U onom tamo o kojem, ako nemamo tri čiste, bolje je da šutimo.

Silan je trud uložen da se Mujo Čomić, suprug Azeminin, otac Raskin, koliko je moguće vrati iz ponižavajućeg nepostojanja. A onda ga je novinski naslov gurnuo u vic. Neka nas ne iznenadi ako neko od tragača za vicevima o Muji linkuje naslov. Pa da, kad otvori tekst, a očekivao je vic, kaže-u najpristojnijoj varijanti: Opss! Pardon! Zalutah!

Mujo Čomić (1958-1995) je ukopan uz vjerski obred.  Ime u svakoj religiji pa i islamu znači. Znači! Ime je glava a ne šuplja lobanja! Kako vjerniku tako i ateisti.Čovjeku. Lišite ga imena, lišili ste ga ljudske posebnosti.To je, primjerice, logika logora. Pametnom dosta!

Kada sam vidjela tekst s naslovom koji više neću citirati, jer bi mi se moglo desiti da se počnem osjećati kao da sam ga ja smislila, pa se naknadno stidim, pored njega je u kvadratiću like bio upisan broj 3. Bilo je to prije neki dan. Više se nisam vraćala. Kako bi se to starinski, a precizno, reklo: od stida se više nisam vraćala.