Režiser TV prenosa glavne ceremonije otvaranja ZOI 84 prisjeća se tehnoloških, kadrovskih i intimnih izazova rada na ovoj “posljednjoj olimpijadi sa ljudskim licem”.

Sjećam se svega što treba zaboraviti u interesu sadašnjosti, svega što nikome ne služi, to se zove nepotrebno iskustvo, a opterećuje i patetikom i pitanjima, pa valja ponavljati gradivo. Vraćanjem u svijetlu prošlost, srce brže zakuca, pa ga treba krotiti. Faulkner je u jednom svom romanu (naslova se ne sjećam) napisao da ničije iskustvo ne služi nikom, baš kao ni onome koji ga je iskusio.

Kažu, slavi se trideset godina od Olimpijade, preciznije, 34 godine je od početka Olimpijade u Sarajevu, jer olimpijada je vremenski period između održavanja dviju olimpijskih igara, a trideset je od otvaranja i zatvaranja ZOI 84. Zašto bi meni to trideset bilo značajnije od 35 kad je počelo moje učešće u užem TV timu, još 1979? I uopšte, šta je to u okruglim brojevima što ih za slavlje izdvaja? Niti volim jubilarne okrugle brojeve, niti volim apsurdna obilježavanja godišnjica smrti od kojih vrve vremeplovi. Okrugla je godina otkad je umrla posljednja Olimpijada u Sarajevu, kaže pesimista u meni, realist to prihvata.

Olimpijada ili film?

Zašto baš Mašić (izbjegavaću ja-pa-ja koliko god mognem), pišem pa se i pitam? Sve dosad činio mi se logičnim, taj izbor. Ne znam koliko je to bilo logično kolegama s TVSA, ali odluka je donesena na JRT-u, i to, čini mi se, poslije niza tv prenosa koje sam radio, a neposredno poslije tv prenosa (1979) sahrane druga Đure Pucara Starog. Sjećam se da je tada kružio crnjak kako je ta smrt najviše potresla Crnu Goru, jer se na dan sahrane tamo desio veliki zemljotres. Znam da me je nekoliko dana poslije tog prenosa pozvao Faik Dizdarević, tadašnji direktor RTVSA, i pitao me da li bih radio Olimpijske igre ili ću se opredijeliti za film. U to vrijeme sam se s dosta uspjeha bavio eksperimentalno-amatersko-avangardnim filmom, ali to je neka druga priča. Televizija je bila magična, ponuda privlačna, a film neizvjestan. Dilema je trajala dan, dva. Film tom odlukom izgleda i nije ništa izgubio, a televizija je možda ponešto dobila. Pamtim da sam tada pomislio da ću biti strašno star (36) kad dođe ta 1984. i kako bi možda neko mlađi trebao da se uključi u taj posao, jer ko zna hoću li tada živ Olimpijske igre dočekati. Ima indicija da sam okruglo godina poslije još živ, i živahnog sjećanja koje evo prvi put zapisujem i ko zna šta ću mu oduzeti i šta mu je vrijeme dodavalo. Čim sam pristao, odmah su me poslali na kurseve engleskog jezika, da se temeljito pripremim. Vala prvi sam završio jedva, trebao bih sad i nastaviti, ali i tad je bilo kasno, uvijek je kasno. Ne znam, samo pretpostavljam da je sugestija da taj odabrani bude Mašić došla iz Slovenije, od Bene Hvale, reditelja koji je prvi na svijetu primjenio repeticiju nekog pogotka u prenosima i koji je bio YU stručnjak za sport. Tih godina je pozivan u TVSA da filmskim kamerama pravi reportaže sa Evropa kupa na Jahorini.

Foto: Olimpijska borilišta

Kamere u kabanicama

Skijanje mi je bilo fantazija, a skijao sam najčešće s prijateljem i kolegom Goranom Simićem, producentom (ubijen na početku rata). To snalaženje na snijegu nam je pomoglo da kad zatreba raznosimo kamere u koritima za spašavanje Gorske službe i da razvlačimo kablove po snijegu, a to nam nije bio posao. Ipak, u ekipi nas nisu zbog tog ski-znanja voljeli jer je malo njih znalo skijati, a zanimljivo je da je dosta značajnih radnika u tehnici RTVSA bilo iz Primorja i mrzili su snijeg, preciznije rad na snijegu.

Zainteresovao sam se za Benin rad, pa kada je došlo vrijeme za prenose elektronskim kamerama sjeo sam na toj hladnoći u vruću rediteljsku stolicu, u Evropa kup, zatim i u prenose svjetskih kupova u spustu, slalomu, veleslalomu, a zatim sam prihvatio realizaciju prenosa svjetskih i evropskih takmičenja u bobu, brzom klizanju, umjetničkom klizanju. Relizovao sam sve prenose svih sportova na snijegu i na ledu koji su se dešavali u Sarajevu i okolini prije i poslije Igara, prenose koji su nas predstavljali u svijetu. Naglašavam, realizovao sam prvi TV prenos Svjetskog kupa u spustu u Jugoslaviji, na Jahorini (ž), iako se misli da su to Slovenci prvi radili na planinama u Sloveniji. Radio sam i drugi tv prenos Svjetskog kupa u spustu na Bjelašnici (m), i to u potpunosti s tehničkim kapacitetom TVSA, uz izuzetne napore naših stručnjaka iz tehnike da sve funkcioniše u tim zimskim planinskim uslovima. Zanimljivo je da su čestitke za prenose spusta od kolega reditelja iz Evrope stizale u Ljubljanu na Beninu adresu, jer su mislili da je on to radio. On mi je te čestitke kolegijalno prenosio.

Sjećam se da se u prethodnim pionirskim vremenima video-signal uspostavljao na dužinama kamera-kablova, znatno većim od onih koje proivođač garantuje, a da su po ideji i nacrtima naših tehničara konstruisane i krojene posebne kabanice za kamere s grijanjem (po cijelu noć) da se ne zalede i da vlaga i rosa ne zauzmu objektive. Nije bilo lako ni ustajati oko 6 ujutro i satima usred planine pripremati opremu (koja nije bila predviđena za minuse) da profunkcioniše na utrkama koje su počinjale oko 9-10. Nažalost, čini mi se da bi danas i slalom bilo preteško uraditi s tehnikom kojom raspolažemo.

Podrška za novotarije

Nema više Bene Hvale, umro je prošle godine. Beno, kojeg mogu zvati mentorom, bolje čuvarom leđa. Beno koji se nije petljao previše u prenose, ali je uvijek davao podršku za novotarije. U vrijeme ZOI ‘84 on je imao neke funkcije, direktorske, savjetničke, ne sjećam se, a znam da bi mu najviše odgovarala funkcija “čovjek bez koga se ne može”. Nema više ni Faika Dizdarevića, direktora kojeg bih nazvao preciznost i principijelnost, nema ni Slobodana Radonića, dragog čovjeka koji je također uvijek bio na nekoj funkciji, a osnovna mu je bila, ljudskost. Ne znam šta bi Slobodanu, ali podržao me je i kad sam na glavnom odboru JRT za ZOI iznio ideju da se omogući dovoljno signala i trasa iz Sarajeva, tako da se svi sportovi mogu prenositi u svijet u trenutku dešavanja, što je podržavao i naš tehnički direktor Fahro Balvanović. Predstavnici iz Zagreba i Beograda to nisu prihvatali, a riječ je bilo o samo četiri trase, jer se po satnici toliko sportova moglo odvijati istovremeno. Trebalo je odlučivati koncenzusom, a odlučili su samo to da me više ne pozivaju. Tad nisam razumio njihov odnos (jeste da je koštalo, ali čini mi se da to nije bio neki razlog. Biće da je nekom smetalo osamostaljivanje i jačanje TV Sarajeva). Tad se to moglo nazvati idejom, jer do tada niti jedna Olimpijada nije mogla da ima prenose svih sportova, što je danas standard. Moja uloga je tada u tom odboru zamrznuta. “Srećom”, Odbor se promijenio, a ideja je sazrela i sprovedena. Sarajevo je i po tome prvo, sve uživo. Da bude jasnije, upotrijebiću termin u ‘direktnom prenosu’ iako je svaki prenos direktan, sve ostalo je snimak. Često je u upotrebi i termin ‘prenos uživo’. Ne znam da postoji ‘snimak uživo’, naravno postoje programi uživo, a čuje se i direktan prenos programa uživo. Gomilanje riječi. Odlutah.

“Eto ti ga Ramo, drž’ ga Čedo!”

Poslovi pokrivanja sportova su podijeljeni po televizijskim centrima i JRT-u kao nosicu posla, s najvažnijom ulogom TVSA kao domaćina. Sjećam se da je direktor jednog od centara tražio da oni prenose rukomet, jer oni to dobro rade… Znam da su svi bježali od prenosa skijaških trčanja i biatlona i da je to pripalo ekipi Novog Sada i reditelju Nenadu Jovanoviću, valjda što su navikli na ravnice. TV Beograd i Momo Martinović su prenosili bob i sankanje. Jedino su oni imali višak kamera i igrali se s njima. Za TV Ljubljanu na Bjelašnici je režirao Stane Škodlar. TV Priština i reditelj Fatmir Ljama su lovili Đulagu (Ulagu), Nikenena i ostale skakače. TV Skoplje i reditelj Skender Kuli pokrivali su klizanja i hokej u Skenderiji, TV Zagreb i reditelji Mario Kalebota i Davor Bošnjak radili su sportove u Zetri u kojoj je bilo i zatvaranje prvih i poslijednjih Sarajevskih zimskih igara. TV Sarajevo i Mašiću je pripao zadatak i čast da prenosi ceremoniju Otvaranja kao i alpske ženske discipline na Jahorini uz saradnju TV Titograd i rediteljem Slavkom Kovačevićem na spustu. Crnogorci su vježbali s nama 1983. i na spustu na Bjelašnici, potpuno nenavikli na snježne uslove. Često su se u toku trke grijali čajem i cigarom ostavljajući kamere na trenutak, a kad je sljedeći takmičar nailazio (briga njega za kamermane) planinom se orilo dovikivanje naših kamermana kolegama: “Eto ti ga Ramo, drž’ ga Čedo!”

Foto: Primož Ulaga

Ogroman posao u TV centru u RTV domu za Evroviziju i za svijet uradila je uglavnom ekipa domaćina TVSA uz pomoć stručnjaka iz svih centara JRT-a. U tom Međunarodnom RTV centru omogućen je i rad ekipama iz cijelog svijeta.

Uloga Amerikanaca

I da bude uloga Amerikanaca i ABC jasnija, jer često se brkaju uloge, Amerikanci su dali mnogo novca za TV prava emitovanja signala sarajevskih igara isključivo za Ameriku, Portoriko a čini mi se i Meksiko (?), u istom paketu. Ne bi oni dali toliki novac ni u snu da nije bilo konkurencije drugih američkih kompanija da otkupe prava (posebno je bio zainteresovan CBS) i otud ta cijena, a ne iz ljubavi prema Sarajevu. Sve prenose za svijet, tačnije, svjetski signal, je uradio JRT, koji je za taj posao angažovan od strane Olimpijskog komiteta. ABC je pomogao JRT-u i TVLJ tako što je za svijet pokrio gornji dio staze spusta na Bjelašnici, najviše zbog toga što je njihov takmičar bio favorit i to im se isplatilo jer je pobjedio baš njihov spustaš Bill Johnson. ABC je imao (otkupio) prava drugog prioriteta u postavci svojih dodatnih kamera na borilištima, pa su to koristili uz svjetski (JRT) program. Poznato je da su u potpunosti radili za sebe i svojim kamerama hokej i umjetničko klizanje u Zetri, tako da su iz Zetre išla dva prenosa, što u konačnici nije uticalo na rezultate takmičenja, dodaje cinik Mašić. A prenos otvaranja preuzimali su od nas, a dodali su svoju grafiku i još par kamera koje su uglavnom slikale njihove komentatore i njihove takmičare a misli li su dodati i više, ali nije bilo potrebe, što su priznali i čestitali.

Foto: Bill Johnson

5 minuta koje su obilježile cijeli život

Znao sam, dakle, da ću nešto raditi na ZOI, a da u to nešto spada i Otvaranje saznao sam barem tri godine prije. To saznanje valjalo je nositi i podnositi. Znati je bilo teže nego uraditi. Ta pomisao u te tri godine neočekivano bi bljesnula ili na nekom poslu, na odmoru, u javi pa i u snu, a smirivanje, samoutjehu sam nalazio u onome ‘hajd i to će proći’. Prošlo je. Ipak, tih pet minuta obilježilo je život cijeli. Pišući ovo sjećanje, od prve rečenice htio sam naglasiti suštinsku ulogu Aleksandra Jevđevića, režisera samog ceremonijala. Aco, na tebe je red. Bilo je detalja oko kojih smo se dogovarali više mjeseci, nije bila lagana ta saradnja, jer Aco je bio vrstan reditelj, te je odbijao argument na prvu loptu da su TV gledaoci po broju značajniji od onih 40.000 na stadionu, tako da je često u dilemama presuđivao Artur Takač, naš čovjek u Međunarodnom Olimpijskom komitetu. Ni Ace nema više, a ni Takača koji je odlutao u poodmaklim godinama negdje u snježne bjeline mećave na Kopaoniku, i misteriozno nestao. Takač je mnogo toga sugerisao. Sjećam se kako je predlagao muzički program na Otvaranju ili Zatvaranju, mislim da su se pominjali Indexi i Dugme i Kemo i Čola, što bi u to vrijeme bilo nešto sasvim drugačije. Tada sam (a pitao se nisam) kao i sada, u duši i u suštini, bio protiv toga. Zašto da se neka Olimpijada pamti po pjevaču? Zašto Barcelonu pamtiti po Mercuryu (već je bio umro, ali pjevao je s ekrana na stadionu pjesmu Barcelona sa Montserrat u duetu koja je bila prisutna), zašto Torino da pamtim po Pavarottiju osim ako skijaši ne mogu bez njega skijati, ili London po Paulu McCartneyu, po Hey, Jude. Hej, svi ti genijalci svoje prostore za koncerte i afirmaciju su imali i imaju prilično često, a sportisti svoje Olimpijske igre tek svake 4 godine!

Foto: Otvaranje Igara

Iskustvo sa Sarajevske i dokazani kvalitet u radu je ekipu TVSA odvelo do Olimpijade u Albertvillu gdje smo trebali raditi šest prenosa za ORF, za svijet, što nam je otvaralo put i posao i na Olimpijadi u Barceloni. Moje ime je zapisano u knjigama TV produkcije Albertvilla (1992) kao da sam režirao te prenose, materijali su štampani pet-šest mjeseci prije događaja i nisu ispravljani. Jest da sam napravio raspored kamera na licu mjesta na borilištu Tigne, i da je naša tehnička ekipa- Balvanović, Vukadin, Gudelj - utvrdila detalje prenošenja. Ali, riječ je o 1992., u kojoj je moguće postalo nemoguće, a nemoguće, moguće.

Kadar sa zastavom

Vraćam se u godinu u kojoj je sve bilo moguće, i sjećam se preciznosti režije Jevđevića i njegovog tima, ispleteni su u mislima i motivi s nošnji i ćilima istkani vježbačima u koreografiji nadahnutog Slavka Pervana, i bijele bjeline u scenografiji Mete Kočevar i Kemala Hrustanovića, te izvanrednog kolorita u kostimima Vanje Popović, a sve to razigrano uz zvuke originalne muzike Ranka Rihtmana. Znam da je Ranko istraživao i da li se ritam koračnica za defile razlikuje na suhom (Otvaranje) od onog na ledu (Zatvaranje). Sliku koju smo prenosili u svijet, oni su kreirali i punili, oni i snijeg koji je pao noć prije, toliko da pokrije sve što ne treba da se vidi, blato oko gradilišta olimpijskih borilišta, krovove uđerica po okolnim brdima, da ih obogati bjelinom, da i groblja uljepša, čak i one nebodere uz stadion koji su nikli kao raštrkani zubi u osmijehu naselja Koševo. Idila, sve je krila. A snijeg u zadnji čas za takmičenje spas, posebna je tema.

Foto: Otvaranje Igara

Ne volim (dojadilo mi) što se pitanja o tom prenosu najčešće odnose na onaj kadar s kamerom ispod olimpijske zastave, koji se kasnije ponavljao od Olimpijade do Olimpijade, sve do Pekinga, pa evo ga opet. Bilo je muke u pripremi te novotarije. Trebao sam dobiti odobrenje za izvedbu te ideje od Komiteta i od Protokola. Nosioci zastave, mahom značajni sportisti pa i dobitnici olimpijskih medalja, morali su kamera kablove prelaziti u hodu, a to se nije smjelo primijetiti. Bilo je strepnje da neko ne zapne, i eto skandala. Uslovljeno mi je da se ta ludorija mora probati pa će se odlučiti. Suština ideje je bila u efektnosti kadra (iz žablje perspektive), a da se pritom, ni kamera, ni kamerman ne vide i da se zastava ni za trenutak ne izgubi iz prenosa. Uspjelo je na probi, odobrenje je bilo prećutno, zahvalan kamermanu Hačimiću na savršeno obavljenom zadatku.

Ali nije to bila jedina novost, ni jedina Mašićeva ideja primijenjena u prenosu Otvaranja. Po prvi put su u prenos uvršteni aktuelni snimci sa svih borilišta (kadrovi staza i dvorana u čekanju takmičenja i posljednjim pripremama : vjetar je vijorio zastave na borilištima, ratraci i čistači leda su bili u poslu), a po prvi put (ne samo na Olimpijadi) su u toku prenosa montirani stop-kadrovi hronologije događaja (montirali ih Miralem Zubčević i Vlado Sarić u reportažnim kolima), a emitovani pred kraj prenosa, prije nego se na ekranu pojavilo ono JRT-EUROVISION okruženo zvijezdama. I sami smo lebdili i svijetlili negdje u zvjezdanim visinama. Nije bilo televizijskih imena na špicama, to je bila odluka na nivou JRT-a. Moj prijatelj, Enver Hadžiomerspahić, mi često traži da pogledamo snimak sa Otvaranja da mi pokaže da na špici “neko” nije upisao njegovo ime, a bio je predsjednik Odbora za Otvaranje. Pita Enjo može li se to dodati, popraviti… e pa nema ni mog imena na špici, a ne bih ništa ni dodavao, ni popravljao a i za gledanje snimka, za buđenje emocija, treba mi razlog više…

Kamera koja nedostaje

Sam prenos je dugo vremena smatran kao uzor kako treba raditi, i prikazivan je i analiziran pred niz narednih Olimpijskih takmičenja, na internacionalnim seminarima za TV stručnjake. A prenos je rađen sa samo osam kamera TVSA na samom Koševu. Poređenja radi, otvaranje Olimpijskih igara u Lake Placidu 1980., rađeno je sa 17, u Moskvi sa 30 kamera. Napravili smo veliki korak nazad u broju kamera na tv prenosu ZOI 84, dva koraka. Do tada, ali i od tada, logikom napretka, prenosi su rađeni sa sve većim i većim brojem kamera. Novinari vole ove podatke s brojevima. Kod nas više i nema kritika televizijskih programa, pa se sve svelo samo na brojanje kamera, što ih je više, to je valjda kritika bolja. Kažu da rediteljima uvijek fali još jedna kamera. Onom u Lake Placidu 18-ta, ovom u Sarajevu 9-ta. Prije nekoliko godina, kad sam još kao TV reditelj bio živ, taj broj je postao optimalan samo za prenos nekih manjih događaja, sjednica naprimjer. Dakle, ovo iskustvo, kao ni bilo koje iskustvo, više nikom ne treba.Tu devetu kameru smo trebali imati u helikopteru, ali se desilo da prilikom zauzimanja frekvencija, frekvenciju koju je imala naša kamera je zauzeo neko drugi, pa nam je ABC priskočio u pomoć. Dali su nam signal sa svoje kamere u njihovom helikopteru. Noć ranije (oko ponoći) u zadnji čas sam u hotelu Holiday Inn imao sastanak s pilotom helikoptera koji je ispoštovao naše zahtjeve. Nažalost njihova kamera nije bila u potpunosti kompatibilna s našim sistemom, pa je signal povremeno ispadao, te osim što su ti kadrovi bili atraktivni, često su bivali nekorektni, tako da ni dan danas nisam siguran da li smo ih trebali koristiti, a koristili smo, kriv sam. Mikser Mišo Dijak, ni njega više nema, je sa mnom uz pomoć sekretarice režije, Slobodanke Fazlinović, birao i miksao trenutke kad se kadar smiri, i eto ga u programu u kojem se uznemiri. Za total kameru pravljeno je postolje po mom zahtjevu na stubu za rasvjetu, koje i sad tamo stoji, ali se rijetko koristi jer se teško na njeg penjati (male plate). Čim je napravljeno, prvi sam se popeo, testa radi, kad reditelj može, može vala i kamerman.

Foto: Svečano otvaranje, Koševo

Sve za dobrobit TV prenosa

Sjećam se da sam s protokolom i obezbjeđenjem u odijelima s kravatama imao najviše problema za postavku kamere koja je snimala i ono: “Igre su otvorene!” (Mika Špiljak), a postavio sam je ispred centralne lože tako da su najvažniji gosti gledali ceremonijal na terenu vireći preko leđa kamermana, i Samaran i Mikulić. Bio sam tvrdoglavo uporan u tim zahtjevima za dobrobit TV prenosa tako da su me po tome zapamtili sve do ovih vremena (sistemi se mijenjaju ali ljudi u logistici ne). Ono apriori “ne može” u nizu značajnih prenosa kasnije, najčešće bi prerastalo (kad su vidjeli ko realizuje) u prećutno popuštanje, u saradnju. Zahvalan sam tim ljudima iz Obezbjeđanja i Protokola, ne znam da li imena smijem navoditi, ali kad ih danas sretnem u šetnji iskren osmijeh se probudi, a pozdravi budu srdačni i bez protokola. A ti i takvi “programski” zahtjevi su najčešće proizilazili iz tehničkih (ne)mogućnosti opreme kojom smo raspolagali.

Foto: Mika Špiljak otvara Olimpijadu

Najbolja ekipa kamermana na TVSA

Pamtim i ranija vremena, a radio sam u vrijeme kad su se sve vijesti snimale filmom, i kad se u montaži montiralo acetonom, a za rez je trebalo oko tri minuta da se zalijepi traka na traku, sve dok nije revoluciju u montaži unio selotejp. Pamtim i vrijeme kad su se pojavili prvi magnetskopi i kad je trebalo barem desetak minuta da se na skopu napravi rez, ali elektronika je osvajala teren ubrzano, magnetoskopi su došli na svoje, pojavili su se i u portabl formatu. Sjećam se težine onih prvih, jedan takav sam nosio na vrh Trebevića, kad smo testirali panoram-kameru za ZOI a bio je težak tonu, u kilama oko četrdeset. Reditelj ga nosio, jer u Tehničkom pravilniku koji je kasnio za napretkom nije pisalo čiji je to posao. Pojavile su se i čipne kamere ali te 1984. smo još uvijek radili prenose s cijevnim. Teško je zamisliti da tada nije bilo kranova-ruku, steadicama, da su sve kamere bile na kablovima (izuzev one u helikopteru). U samoj režiji u reportažnim kolima radili smo gurajući se sa gomilom crno-bijelih monitora za prenos u koloru. Sjećam se da sam osim klasičnog sistema za sporazumijevanja, u rukama imao i telefon na navijanje i voki-toki (ruku mi bi malo) a bogami se i dovikivalo (e, da je bilo mobitela !). Vrijeme je to kad je slow motion bio bogatstvo, a usporena slika, bolje reći, poluslika na granici korektnosti. Ipak, sve je na terenu funkcionisalo najviše zahvaljujući inžinjerima Gabrijelu Vukadinu, Husniji Šehiću, Miri Gudelju i Esku Gotovuši, a u RTV centru i Mladenu Uhliku, Fahri Balvanoviću te u pripremi uveliko i Mladenu Štambuku koji je prešao u ZOI DATA. Proradio je po prvi put i Teletext (na olimpijskim igrama, i u Jugoslaviji) pod vodstvom inžinjera Križanića. Imali smo jak tehnički tim, ali mislim da niko u JRT-u nije imao bolju ekipu kamermana od TVSA. Neke sam već spomenuo, a dodajem Kneževića, Benkovića, Dizdara, Kočevića, Stjepanovića, Mičevića, Makso nek malo sačeka.

Foto: Benković i Mašić

Sanda Dubravčić broji do deset

Znam da sam pred sam ulazak u reportažna kola 1984. razmišljao da li da trznem jedan vinjak u obližnjem bircuzu, ali nisam. Poslije više godina i poslije rata (1996.) kad sam realizovao svjetski prenos Atletskog mitinga solidarnosti sa 21 kamerom, reditelj Evrovizije, koji je bio prisutan da nadgleda posao, me baš na to nagovarao, da trznem jednu. On jeste, jer je imao tremu dok nas je gledao kako radimo. Prisjetio sam se tad one moje dileme i odluke da ako mi čašica ohrabrenja nije trebala za ZOI, nije mi trebala ni za atletiku.

A sve je nekako na Otvaranju teklo…, drag mi je komentar reditelja Kupsovića koji je za prenos rekao ‘kao da je bilo montirano’. Bilo je proba, nek se ne misli da nije, sad su probe rijetke za bilo šta, svi sve znaju.

Na generalnoj probi sam se popeo na toranj plamenik da dočekam Sandu Dubravčić sa bakljom (druge mogućnosti i nije bilo, a zahvalan sam Jevđeviću što mi je to omogućio i prepustio) da joj objasnim gdje da stane i umiri se te da u sebi broji do deset, a zatim sam joj pokazao gdje je naša kamera koja je prati sa torete visoke 6 metara, i kako da se okrene suprotno od logike kretanja, ali zato licem prema toj kameri za kojom je stajao Želimir Maksimović Makso. Kamera je bila postavljena tako da se u pozadini plamenika vidi nebo i Trebević. U trenutku događaja i prenosa Sanda je bila koncentrisana i sve je bilo baš po dogovoru, a kada se nasmješila znao sam da u sebi broji do deset, nasmiješile su se u meni i suze radosnice sačuvane tad kao i sad, znao sam da je to, to. Kad je plamen trenutak poslije buknuo (nije velika tajna da mali plamen gori svo vrijeme radi sigurnosti izvedbe, a tako da se iz publike ne vidi) blenda se na toj kameri od plamena neočekivano automatski zatvorila i kadar se zamračio kao da je noć. Crvenilo i tama na dnevnoj svjetlosti, kakav efekat ! Poslije se pričalo da je to jedna od mojih smišljenih fantazija, ali nije. Možda mi ovo iskustvo neki drugi put na nekoj drugoj Olimpijadi pomogne, a znamo da neće.

Foto: Sanda Dubravčić

Ljude ne smijemo zaboraviti

Nekoliko godina poslije rata jedna grupa ljudi od ideja kandidovala je Sarajevo za jedne od narednih Olimpijskih igara, garantovali su finansiranje dobrovoljnim prilozima iz svijeta. Koliko znam ničije iskustvo nisu koristili, ni sportsko ni televizijsko. I kada je obnovljena Zetra i kada je trebalo slaviti dvadesetogodišnjicu podsjetio sam organizatora na niz značajnih ljudi koji su radili na Olimpijadi, a zaboravljen je bio čak i Drago Bozja, čovjek koji je bio u najužem timu ZOI 84., bez kojeg se ni danas ne bi skijalo na Bjelašnici. Od olimpijskih velikana organizacije rado se sjetim Ante Sučića i njegovog graha kojeg je uvijek bilo na Jahorini u pansionu Vučko. Ne bih da zaboravim ni Paju Lukača, kojem sam jedanput kao zavidio jer sam ga sreo na aerodromu između dva putovanja, a išao je u Japan. Tad mi je rekao da niko ne zna kako je teško svaki čas putovati i mijenjati klime i kontinente. Bio je u pravu, to ga je i koštalo zdravlja, pa i života.

Ne mogu zaboraviti ni predolimpijsku posjetu Samarana dok se RTV dom još gradio i kako lift još nije bio u punoj funkciji. Iz prizemlja se vikalo u rupu na koji sprat treba ići: osmi! Delegacija funkcionera i ljudi iz protokola uđoše u lift, vrata su se zatvorila. TV ekipa i druga tura je ostala i čekala. Nastade tišina, nema škripe i lupnjave. Vrata se otvoriše, a lift krcat ozbiljnim licima, Samaran u sredini blijed. Iz lifta iziđe samo onaj što viče i opet zavika: osmi ! Zatvoriše se vrata i tako još jedanput, i još jedanput. Bilo je preozbiljno u liftu, a presmiješno vani, pa kad se lift treći put zatvorio grohotan smijeh se oteo pred liftom zbog te apsurdne situacije. Ode lift na osmi sprat iz četvrtog ili petog pokušaja.

Foto: Samaranova jakna

Skakaonica viška

Pratio sam sa snimajućom ekipom Samarana gdje god je mrdnuo i čuo sam kad je na Igmanu rekao našima iz Olimpijskog komiteta, obišavši skakaonice, kako je njemu jasno da Sarajevo želi da se pokaže i da da od sebe što je više moguće, ali moguće je i uštedjeti, jer šta će nam dvije skakaonice. Mikulić mu je spretno odgovorio da je jedna za trening. Možda ni Branko nije znao za dvije discipline skokova, a prije će biti da je spašavao Samarana, da ne ispadne neobaviješten. Isti dan smo išli i na Bjelašnicu, bilo je snijega, sezona nije bila počela, a radnici na žici su dobili nalog da očiste sjedalice radi delegacije. Sjedalice su očišćene, ali ih je neko “pametan” sklonio da opet ne posniježe, pa su goste dočekale one sa snijegom i nije se imalo kud nego sjesti na snijeg. Jedan bezbjednjak se « žrtvovao » i pokušao ispod Samarana da očisti sjedalicu dok je žičara bila u pokretu. Čovjek je sve više visio ispod sjedalice i čistio, a Samaran iznad u pričeknom stanju oslanjao se samo na ruke. Spretni “sretnik” se ipak otkačio (kehnuo) na vrijeme s visine od 2-3 metra. Samaranu laknu, sjede. Asocijacija je bila jasna, bezobrazna i vesela.

Na skijaškim disciplinama za žene i nije bilo veselja, jer je Jahorina pokazala svoju naopaku ćud. Snijeg koji je napadao učinio je da naše visoke torete za kamere, neke i od 3 metra, jedva vire. Mijenjala se satnica, premiještali smo opremu tamo-vamo, pomjerio sam sa Goranom Simićem i dvije kapije za takmičare (u predvečerje kada nikog nije bilo na stazi) koje su zaklanjale pogled kamerama, jer kamere na zatrpanim i zaleđenim postoljima nismo mogli micati. Priznajem, nije nam to bilo prvi put, ni posljednji, lakše je tako nego uludo tražiti odobrenje, a uvijek se dobije ono “ne može”, bez objašnjenja.

Prenos veleslaloma je bio uspješan. Na spustu se moram sjetiti svog prijatelja, sudije na startu, Huseina Ćuka, možda jedinog startnog sudije domaćina, koji je poslije petnaeste takmičarke, umjesto da napravi pauzu po dogovoru (zbog tabele i rezultata), skratio vrijeme starta, te je šesnaestu takmičarku, Charvatovu, pustio poslije minute, prije nego je petnaesta ušla u cilj. Iznenadilo nas! Umiksali smo tabelu u program, a Charvatova je na prvom prolazu imala najbolje prolazno vrijeme, jedva smo je uhvatili na stazi i kamermani i mikser i Mašić, (Omašić). Srećom Charvatova osvoji “samo” bronzanu, i poneke moje nemirne snove. Uvijek se zacrvenim kada pomislim koliko puta je samo Čehoslovačka televizija emitovala ovaj neprecizni snimak, jer ta bronza je njima bila neočekivana i vrijedna zlata.

Foto: Mašić, Ćuk

Slalom je bio katastrofa zbog magle. Iako sam postavio kamere eksperimentalno u sredini između prve lijeve i druge desne utrke, idealno, kablovi su bili desetak dana ranije provučeni ispod staza - i sve je bilo kako treba osim te nesretne magle. Ništa se nije vidjelo, a odgađanja nije moglo biti. Čak je i Takač ušao u reportažna kola i molio me da ne kreiram nego da slikam šta god se vidi. Tako je i bilo. A da li je potpuno iznenađenje, zlatna Italijanka Paoleta Magnoni, prošla stazu kako valja, sumnjam, ko će to znati. Daleko od raja u Rajskoj dolini.

Mogao bih reći ponešto i o opštem zanosu i radu. Tada je vladala parola ‘svi ćemo raditi sve i to će biti najbolja organizacija’. Baš to pitanje- konstataciju mi je postavio Mišo Milić, koji me je ulovio kod reportažnih kola i u mikrofon i kameru rekoh da svi trebamo raditi samo svoj posao i da je to ključ za uspjeh. Svi možda i možemo tegliti i nosati, ali nekima poslije toga valja svoj posao iznijeti. Više me i nisu pitali, imaju i pravo, jer ničije iskustvo ne služi nikom drugom osim da dosadi ponavljanjem priče.

Posljednja Olimpijada s ljudskim licem

Prošlost je prošla, svjetlija budućnost se najavljuje al’ nikad ne pojavljuje, tako da baš kao i svaki penzioner na budućnost (s punim pravom) ne računam i rado bih da olimpijsku prošlost zaboravim. Lakša će biti sadašnjost, jer neće ni okruglih ni čoškastih proslava biti, ni pitanja kako je nekada bilo. Bilo je šta je bilo. Spominjani Beno je sarajevsku Olimpijadu nazvao posljednjom Olimpijadom s ljudskim licem.

Sjećam se fraze, koju su i stranci usvojili i ponavljali objašnjavajući naš zanos “nema problema”, i toga da ništa nismo htjeli ni znali da naplatimo, a davali smo sve od sebe. Ako je njima bilo fino, i nama je dobro.A zašto mislim da nećemo dobiti priliku da organizujemo ni neko veliko buduće takmičenje u skijanju, skokovima, pa ni u klizanju, a kamoli olimpijske igre? Zato što u evropskim i svjetskim skijaškim i klizačkim federacijama nema naših predstavnika, a imali smo šansu da popunimo mjesta koja su nas poslije 1984. čekala. Međutim, većina naših ljudi koja se pripremala, edukovala, pa i radila u to vrijeme, zagazila je u politiku i lokalne funkcije, više su voljeli bureka nego Jureka (Kada je Jure Franko osvojio srebro, pojavila se parola “Više volim Jureka nego bureka”). Nema dakle “naših” među “njihovim” koji odlučuju, a nema ni novca. Za savremene Olimpijske igre treba kao prvo prezentirati novac i kao drugo i treće ... Problema ima, prstiju za nabrajanje je malo.

Serijal "ZOI84 i mediji" objavljen je povodom 30. godišnjice otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.