A gdje su kolumnistice?

A gdje su kolumnistice?

A gdje su kolumnistice?

Očigledan manjak kolumnistica i komentatorica u domaćoj javnoj sferi razlog je da upitamo one koje su se u ovoj novinskoj formi dokazale: koje su to prepreke za autorice i ima li za nepisanje opravdanja.

Žensko autorstvo je, nesumnjivo, jedna od velikih tema današnjice. U kojoj mjeri žene izlaze vlastitom riječju u javni prostor, kojim temama se bave i na koji način, kako se njihovi glasovi mogu pojačati, i zbog čega bivaju stišani? Istraživanja ove vrste dobijaju na značaju tek posljednjih godina, i postaje sve jasnije da je problem sistemske prirode. Stari patrijarhalni argument da ženama nije zabranjeno, bar na području kojem tepamo kao 'zapadnoj civilizaciji', pisati i javno se oglašavati, te da je 'do njih' hoće li to i na koji način činiti, sve manje drži vodu, ali je i dalje itekako prisutan i uticajan.

Žene se u javnom prostoru, a među njima su i novinarke, kolumnistice i komentatorice, publicistkinje, kritičarke, suočavaju sa nizom prepreka u svom radu, od diskriminacije na radnom mjestu i vrijeđanja i napada, preko činjenice da bivaju različito plaćene za svoj rad u odnosu na muške kolege, do nemogućnosti profesionalnog napredovanja. Riječ je o problemima koji su opći za sve sfere rada, no kada je u pitanju javna riječ u domaćim okvirima su žene u manjini kada je riječ o tzv. autorskim tekstovima u publicistici. Da je kolumnistica manje nego kolumnista pokazao je i monitoring urađen za ovaj članak. 

Biti kolumnista/ca znači nuditi vlastiti ugao gledanja na događaje i teme. Riječ je o tekstu koji je potpisan i iza kojeg autor ili autorica stoje u potpunosti, dajući sopstveno viđenje, formulirano kroz uglavnom prepoznatljiv lični stil. Kao takva vrsta pisanja, kolumna se smatra i graničnom književnom vrstom – pisanjem na sredokraći između publicistike i lijepe književnosti. Neosporno se radi i o tekstu potencijalno velike čitanosti, jer se najbolji među kolumnistima redovito 'hvataju' tzv. kontroverznih tema i gorućih događanja, u pokušaju da ih svojim ličnim promišljanjem osvijetle i razjasne. Kolumna je bliska satiri, ali to nisu nužno sinonimi, te je kao vid autorski prepoznatljivog pisanja udaljena od klasičnog objektivnog žurnalizma, no i dalje potpada pod njegove principe i kodekse i objavljuje se, uređuje i vrednuje prema njegovim pravilima. Kolumnista/ica nije nužno novinar/ka ali u velikom broju slučajeva jeste, ili pripada nekoj od profesija u kojima se izlazak u javnost sa vlastitim stavom smatra intelektualnom dužnošću – bilo da je riječ o piscu ili spisateljici, pripadniku/ci akademske zajednice, osobi prepoznatoj u okviru vlastite stručne sfere (ekonomija, političke nauke, itd.). Život ovog novinarskog žanra 'komplikuje' i to što su u vrijeme procvata digitalnih medija forma bloga, kratkog online komentara te drugi vidovi autorskog teksta na internetu počeli ispunjavati, bar djelimično, njegovu funkciju.

Kolumnistica manje nego kolumnista

Da bi se potvrdila pretpostavka ovog teksta kako su kolumnistice u očiglednoj manjini u odnosu na kolumniste urađen je monitoring medija u trajanju od četiri mjeseca. Tokom avgusta, septembra, oktobra i novembra pratila sam osam informativnih medija: četiri web izdanja printanih medija (Oslobođenje, Dnevni avaz i Nezavisne novine i BH Dani) i pet web portala (N1, Žurnal, Vijesti, Radio Sarajevo i Radio Slobodna Evropa). Svaki od medija koji su ušli u monitoring imaju posebno izdvojenu rubriku kolumne (naziva se još komentar ili mišljenje), a za ove medije piše ukupno 102 kolumnista/ica, od čega 85 (30 redovno) muškaraca i 17 (7 redovno) žena. Od ukupno 472 teksta koji su tokom navedenog perioda objavljeni kao kolumne ili komentari, 390 su napisali autori, a 91 autorice, a procentualni odnos je 82,6% prema 17,6%.

Autori su brojčano dominantniji u svim tematskim kategorijama, osim u kategoriji obrazovanja, a najmanji broj autorica oglasilo se povodom tema ekonomija, sport i kultura. U ukupnom broju tekstova najviše je političkih kolumni, bez obzira da li su u pitanju autori (218) ili autorice (34). Kolumnistice, dakle, nisu nužno tematski drugačije opredijeljene u odnosu na svoje muške kolege, iako je ih je značajno manje u svim tematskim kategorijama, mada je nesrazmjer veći kada su u pitanju teme politike, ekonomije, kulture i sporta, te manji u pogledu životnih priča i ličnih zapisa, obrazovanja, medija i pravosuđa. Stoga, reći da u informativnim medijima nema kolumnistica bilo bi nepošteno – one su tu i kontinuirano rade, neke među njima i decenijama. Međutim, simptomatično je to da se njihov ukupni broj po mediju kreće oko trećine broja muških kolega, ili manje.

Pričom protiv vjetrenjača

Odlučila sam se obratiti nekima od njih zbog toga što se bave formom na zanimljiv način (Nina Tikveša u kolumni-priči za Urban Magazin), zato što pružaju priliku drugim kolumnisticama na deklarativan način (Vesna Andree-Zaimović, urednica portala Radio Sarajevo) ili zato što njihova kolumna, koliko god beskompromisna bila, traje godinama i ne gubi na čitanosti (Svetlana Cenić za BH Dane). Razgovarale smo o kolumni kao formi, te njihovim iskustvima i mišljenjima o ovoj temi.

Autorica Nina Tikveša počela je pisati ponajprije na blogu, dugo prije nego što će dobiti kolumnu u Urban Magazinu. “Blog se, nažalost, sve rjeđe bira kao mjesto na kojem ljudi iznose mišljenje, dijele svoje i tuđe tekstove, bilo da su oni umjetnički ili društveno-politički angažovani. Iz tog pisanja, konkretno u slučaju blogger.ba, nastali su sjajni tekstovi i priče koje su kasnije objavili u formi knjige Almir Imširević ('Strana 212'), Lamija Grebo ('Haron danas radi džaba') i drugi. Prednost bloga je mogućnost osluškivanja reakcija kod one druge strane – čitaoca. Neke od priča koje su se našle i u mojoj zbirci, u skicama sam objavljivala na svom blogu”, priča Tikveša na početku razgovora. Njeni zapisi na blogu su, zahvaljujući pozitivnim reakcijama čitalaca, od skica postali punokrvne kratke priče, završivši konačno u zbirci “I sreli su medu” (Buybook, 2018.).

Tikveša je otvoreno društveno angažirana i njeni zapisi posuđuju glas onima koji ga nemaju: marginaliziranima, poniženima, osiromašenima. U tom pravcu tekao je i razvoj njene kolumne (koju je prestala objavljivati ranije ove godine).

“Izbor tema je u mom slučaju vjerovatno koračanje linijom manjeg otpora jer se ja bavim likovima koji su svevremeni. To su pretežno marginalci, od izbjeglica do beskućnika i neostvarenih ljudi. Želja mi je, kao uostalom svakome ko se bavi pisanjem, da se moji likovi otrgnu i žive svoje živote, nezavisno od mojih naratoloških postupaka. U kratkoj priči želim kreirati malu, gorko-slatku, sliku života, kaže Tikveša. Uvjerena je da kolumna mora imati angažiranu crtu i kaže kako je “ozlojeđena kolumnama u kojima se govori o nevjernim ženama, njihovim švalerima, celulitu i depilaciji”.

“Ljuta sam kada pročitam tako nešto jer imam utisak da mi je takav tekst oduzeo cijeli jedan dan, da sam zakinuta za vrijeme, da mi je nešto uskraćeno, oteto. Sigurna sam da postoji jedna tačka u našoj istoriji u kojoj muškarac prestaje biti odgovoran za patrijarhat jer tu, na tom mjestu, nastupa žena. Imamo kolumnistice koje kao da rade u interesu svojih pradjedova, a ne sestara, majki, prijateljica ili onih pretučenih sirotica koje batine shvataju samo kao predigru za seks. Ja sam se opredijelila za priču”, kaže Tikveša, dodajući kako piše priče, jer drugačije ne umije “protiv vjetrenjača”.

Svetlana Cenić, ekonomistica iz Banja Luke, postala je kolumnistica na poziv Nezavisnih novina, a od 2007. godine piše za magazin Dani.

“Kolumna je takav format gde čovek piše u prvom licu i daje svoj osvrt na dešavanja, bilo da je u pitanju ekonomska, politička ili neka druga tematika. Mislim da onaj ko je imao dobre profesore jezika i književnosti može itekako da se snađe i uklopi u zadatu formu i zadati broj reči, ali mu je svakako potreban i određeni talent”, kaže Cenić.

Iako ističe da njena kolumna traje već mnogo godina i da to, vjerovatno, znači da ostavlja trag, nije uvjerena da ovaj novinski žanr ima isti značaj. “Do rata su kolumnu pisali zaista cijenjeni ljudi, a sada kolumne piše gotovo svako, ako ne u nekom poznatom časopisu ili novini, onda na blogu. Nekad je biti kolumnista nešto značilo, danas to nipošto nije isto”.

Cenić kaže i da nikada nije osjetila neku vrstu pritiska ili ograničenja u pogledu izbora teme ili izraza. Priča kako je umjela raskinuti saradnju čim bi neko iz uredništva pokušao da se umiješa i ograniči autorsku slobodu, neophodnu, po njoj, da bi se autor uopšte zvao kolumnistom. Bira aktuelne teme, daje vlastiti osvrt na neke pojave koje su joj skrenule pažnju ili sumira događaje iz proteklog perioda.

“Mislim da više teme biraju mene nego ja njih. Pišem zbog sebe i zbog samopoštovanja. Ne želim jednog dana da shvatim da sam okončala život i da sam ćutala. Ne pišem da bih bila popularna, da bih pravila političku karijeru, nego smatram da ako neko želi da se zove intelektualcem, ili da ga tako zovu, mora da digne glas, da se osvrne na negativne pojave u društvu, ali prvenstveno političke i ekonomske, pa onda na sve ostale. To mora biti zadatak i intelektualaca i akademske zajednice, ako nije, onda oni ne zaslužuju da se tako nazivaju”, rezolutna je Cenić.

Benigne teme

O podzastupljenosti žena među kolumnistima moje sagovornice nemaju isto mišljenje, ali se slažu u jednome: pisanje kolumne je stvar lične odluke i to važi i za žene i za muškarce. Tikveša kaže kako nas, koliko god to zvučalo "otrcano i koeljovski", ipak “ama baš niko ne može spriječiti da uradimo ono što želimo”.

“Ako ogromnu količinu energije koju smo upotrijebili da izmislimo sve izgovore da nešto ne uradimo usmjerimo u suprotnom pravcu, da dejstvujemo na taj način, primijetićemo da prepreke nisu nesavladive. Svako od nas je makar jednom čuo priču o nekoj ženi koja je po svu noć plela ili šila da othrani porodicu. Ili je danju radila, a noću učila kako bi završila školu. Ako je moja jedina prepreka to što mogu pisati samo iza ponoći, neka tako i bude. Jer ako budem vrijedno pisala noću, sigurna sam da će doći trenutak kada ću početi pisati i po danu. Odgovornost za nejednakost snosi svaka osoba koja na to pristane”, smatra Tikveša.

Cenić kaže da je žena među kolumnistama manje jer one najčešće ne žele da se zamjeraju. Također ih drži odgovornima za to što pristaju na teme koje “ne bodu oči i neće podiću veliku prašinu, pa time na sebe neće navući bes političkih elita”.

“Žene se sklanjaju u teme kao što je odgoj dece, šminka, osvrti na pročitane knjige. Naravno, postoji i grupa žena koje otvoreno i jasno kažu istinu i ono što misle o bilo kojoj pojavi, od šminke do politike. Ne mislim da novine vrše selekciju po rodu, nego traže one koji hoće i imaju nešto da kažu. Kao primer mogu navesti Vildanu Selimbegović, glavnu urednicu Oslobođenja, bivšu urednicu Dana – ona je došla na te pozicije jer je pisala ono što misli, za razliku od onih koje nisu, smatra Cenić, dodajući da ima još mnogo primjera žena koje nisu 'bežale u benigne teme'”. 

“Njih je nažalost manje, ali ih ima. To što čine je stvar lične odluke o čemu pisati, potom hrabrosti i znanja”, uvjerena je Cenić.

Šta onda sprečava autorice da se prihvate ove novinske forme i da se, glasnije i brojnije, oglašavaju kao autorske individue? Tikveša podsjeća na primjer Martine Mlinarević kojoj je prijećeno smrću zbog njenog pisanja, te na Dragana Bursaća.

“Takvo iskustvo neće doživjeti 'kolumnistica' kojoj vlasnik dnevne novine diktira šta će napisati na trećoj stranici novog izdanja. Jer ovdje se ne radi o kolumni kao žanru, već, kako ste to u jednom od prethodnih pitanja rekli, temi o kojoj se piše. Nije se jednom desilo da mi prijete zbog tekstova mog supruga (Amer Tikveša, op. a.). Čak su znali u privatnim porukama napisati da će mi ubiti i dijete i psa”, kaže Tikveša. Pored svih prepreka, tvrdi: žene često same sebe cenzurišu.

“Pristajemo na to da nas u eri informatičke tehnologije društvo do te mjere zatuca da volimo govoriti kako znamo upaliti samo mikser ili daljinski, pogotovo kada se radi o realityju. U ovakvom vremenu kada nam ljudi doslovno crtaju kako bi nam približili način na koji su poznati slikari crtali. U vremenu gdje postoji tutorijal za svaki strani jezik mi ne znamo ni maternji. Koje je moje opravdanje za to što ne pišem, ne čitam, ne radim na sebi? Za nepisanje nema opravdanja”, smatra Tikveša.

Međutim, iako vjerovatno prečesto skidamo ličnu odgovornost sa sebe okrivljujući patrijarhalni društveni kontekst i odgoj, nenaklonjenost javne sfere i medijskih hijerarhija autoricama, nesigurnost i nedostatak samopouzdanja, ukupno djelovanje faktora iz okruženja vrlo lako nadjača potrebu autorice da piše i da se bori. Da li to znači da je žene potrebno dodatno osnažiti da bi se prihvatile ovog zadatka, bilo da je to unutar redakcija, ili izvan njih, te na koji način to treba činiti kako bi one smogle hrabrosti i snage dijeliti vlastito mišljenje ili ekspertizu sa javnošću?

Vesna Andree Zaimović, urednica portala Radio Sarajevo, na mediju koji uređuje tokom godina izborila je i otvorila prostor da se poveća vidljivost kolumnistica. Učinila je to prepoznavši da je, kako kaže, u javnom prostoru BiH nedovoljna vidljivost i potencijal stručnjakinja za različite oblasti. Skreće pažnju i na to da među medijskim djelatnicima postoji ustaljena navika da za komentare određenih društvenih događaja kontaktiraju muške eksperte različitih oblasti, a na taj se način stvara “lažna slika o podzastupljenosti žena u ekspertizama različitih vrsta, što u praksi nije slučaj”.

Skratiti jezik?

“Željeli smo povećati vidljivosti žena u javnom životu kroz formiranje mreže stručnjakinja – kolumnistica iz oblasti: politika i civilno društvo, obrazovanje, poduzetništvo, osobne finansije, osnaživanje ličnosti, komunikacijske vještine, javno zdravlje i drugo... Uspostavljanjem redovnih kolumni i plasmanom prema javnosti, želimo utjecati na osnaživanje autoriteta stručnjakinja u javnom životu BiH, te formirati mrežu relevantnih sugovornica za različite oblasti od važnosti za prosperitet građanki i građana”, ističe Andree-Zaimović.

Stručnjakinje-kolumnistice okupljene su na portalu Radiosarajevo.ba kroz trening Online mediji, društvene mreže i nova medijska pismenost, kroz koji su one usvojile neophodne vještine pisanja za online medije, dok ostatak posla koji se tiče distribucije i opreme tekstova obavlja redakcija. Uredništvo predlaže teme, ali im je otvoren i prostor da i same predlažu. Kolumne koje pišu autorice su odvojene drugačijim web tagom (RSA kolumnistice) i u periodu monitoringa ih je objavljeno ukupno 8 (u odnosu na 50 redovnih kolumnista muškaraca).

Manji broj kolumnistica nego kolumnista je za Vesnu Andree-Zaimović djelimično rezultat inertnosti medija koji se “za izjave ili suradnju obraćaju onima koji su u javnoj sferi najvidljiviji, a to su kod nas još uvijek muškarci”. “Rješenje je podizati vidljivost žena u raznim sferama društva, promovirati njihovu stručnost", smatra ova urednica. Kao ključne prepreke u oslobađanju glasa kolumnistica vidi pogrešnu medijsku prezentaciju žene kao stručnjakinje, ali kao problematične navodi prikazivanje žene kroz stereotipne uloge i estradizaciju.

“Ponekad autorice mogu biti obeshrabrene šovinističkim komentarima koji su usmjereni na integritet ličnosti. Naše društvo i dalje oblikuju patrijarhalni obrasci koji ženi nameću da 'skrati jezik', 'šuti dok čovjek govori', 'prestane petljati gdje ne spada', 'ne pametuje previše' i slično...  Ne smijemo zanemariti i faktor nedostatka vremena za suradnju s medijima, jer, nažalost, od žena u našem društvu se i dalje očekuje da se nakon napornih radnih obaveza, posvete domaćinstvu. Za pisanje jedne kolumne ili gostovanje u medijima potrebno je mnogo prethodnog znanja ali i izdvojiti nekoliko dragocjenih sati”, napominje Andree-Zaimović.

O opredijeljenosti žena da se “sklanjaju u benigne teme” kako bi to rekla Cenić, Andree-Zaimović kaže da je u pitanju još jedan stereotip koji se nada da će razobličiti.

“Uzrocima koje sam ranije navela dodala bih i tradicionalni problem podzastupljenosti žena u političkom životu i upravljačkim strukturama, famozni 'stakleni strop'. Patrijarhalna javnost od žena ne očekuje da se razumiju u politiku, investicije, ekonomske tokove... a praksa je pokazala da na fakultetima koji pripadaju ovim oblastima studentice imaju bolji prosjek od studenata. Ali postoji vrlo realna opasnost da kada jedna takva pametna i obrazovana žena počne govoriti o 'tvrdim temama' riskira komentare pune govora mržnje i mogući prezir muških kolega kojima remete zonu komfora. Zaključak - mnogo je posla pred nama”, zaključuje Andree-Zaimović.

Preuzeti ličnu odgovornost za nejednakost odnosno ne pristati na nju, kako to kaže Tikveša, ili kriviti patrijarhalni kontekst sistemski neprilagođen snažnim ženskim glasovima – to uopšte nije dilema. Potrebno je činiti oboje, boriti se za vlastiti autorski glas i prostor, ali i neprekidno ukazivati na nepravednu zastupljenost kolumnistica i komentatorica, te odgajati i osnaživati nove generacije hrabrih žena koje će imati snage, vremena i vještine reagirati na negativne pojave u društvu – bilo da to čine periodično, kroz kolumnu ili na druge načine.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.