Tekst analizira način na koji se humanitarne akcije predstavljaju u najpopularnijim domaćim medijima i postavlja pitanje o ličnoj i kolektivnoj odgovornosti u tretiranju ove veoma osjetljive teme. Izdvaja primjer jednog naročito medijski loše tretiranog slučaja kod nas i osvrće se na negativan slučaj koji se desio u susjedstvu i koji bi trebalo izbjegavati u budućnosti.
Humanitarne akcije su već odavno postale sastavni dio domaće tegobne medijske stvarnosti i čini se da s vremenom postajemo sve ravnodušniji. Međutim, desi se svako malo da se neki slučaj izdvoji iz mase (beba Belmina Ibrišević – BiH, djevojčica Nora Šitum– Hrvatska, djevojčica Tijana Ognjanović– Srbija), te trgne javnost i izazove glasnije reakcije. To se uglavnom desi kad se u akciju uključi neki celebrity i pozove javnost u pomoć, ili pak humanitarna akcija bude obilježena nekim vidom skandala. Međutim, činjenica je da je sve teže osjetiti samilost i reagovati, naprosto zato što je takvih slučajeva sve više i više, a s njima raste i broj zloupotreba1. Zbog svega toga je uloga medija u prezentovanju humanitarnih slučajeva krucijalna i oni mogu biti najzaslužniji za spašavanje nečijeg života. Isto tako, mogu da izazovu više štete nego koristi i zato je bitno da se stalno ukazuje na negativne primjere i da se uloga medija unaprijedi i postane što bezbolnija i efektnija2.
Foto: Huffington Post
Stiče se utisak da je svaki domaći medij koji drži do sebe direktno sudjelovao ili posredovao u nekoj humanitarnoj akciji. Najčitaniji informativni portal klix.ba ima stalnu rubriku posvećenu humanitarnima akcijama, a na nekim televizijama se već godinama emituju emisije humanitarnog karaktera: Hayat – Ispuni mi želju, PINK BH – Hrabri ljudi. Klixova rubrika mi se čini kao veoma korisna i prisutna je još od septembra 2009. i uglavnom se radi o informativnim, kratkim, tekstovima u kojim se moli za pomoć, te daju osnovni podaci o osobi. Emisija na Hayatu je osmišljena kao vid reality showa i osobe koje žele da učestvuju se same prijavljuju tako što pošalju pismo televiziji u kojem napišu šta žele. Najtragičnije u cijeloj stvari je to što te želje u većini slučajeva predstavljaju neku elementarnu stvar (hrana, lijekovi ili veš mašina) koja se ne bi trebala 'željeti' nego bi se podrazumijevala.
Novinari koji sudjeluju u projektu su uglavnom u pozadini priče i najviše mjesta se daje ljudima koji u kameru govore šta im treba ili se zahvaljuju. To se ne može reći za emisiju koja se emituje na Pinku i koju vodi Almir Čehajić Batko i koja i pored humanitarnog karaktera, ima sve elemente one-man showa. Dovoljno je pogledati bilo koju emisiju da se uvidi nesrazmjer između vremena koje je dato ljudima kojima je pomoć potrebna i voditelju. Voditelj, valjda u namjeri da djeluje na gledatelje i potencijalne donatore, emisiju vodi tako što poseže za patetičnim i afektiranim performansom u kojem se veoma često mogu prepoznati loše odglumljena emocija i suze. Nema nikakvog razloga zbog čega bi tako koncipirana emisija bila uspješnija u ciljanoj namjeri od one u kojoj bi se dalo ljudima više prostora da govore sami za sebe, umjesto da to voditelj radi za njih (dok njih kamera snima u svoj njihovoj nelagodi i ogoljenosti). Činjenica je da se od ovakvih emisija ne mogu zahtijevati neki veći estetski i profesionalni standardi, ali bi bilo realno očekivati da budu zadovoljeni neki osnovni ljudski obziri i dobar ukus. Međutim, možda je previše očekivati to u zemlji u kojoj se ne reaguje ni na ozbiljne medijske propuste i povrede ljudskih prava i dobrog ukusa, kao što se desilo sa humanitarnom akcijom koja se desila krajem prošle godine.
Foto: Klix.ba
Radi se o slučaju koji je uključivao dječaka oboljelog od leukemije i nogometaša Zlatana Ibrahimovića. Dječak, kojem je bilo preostalo 'najviše mjesec dana života', poželio je da upozna nogometaša i u priču se uplela humanitarka iz Njemačke koja se na svom
FB profilu obratila svekolikoj javnosti da joj pomognu da mu ispuni tu želju. Obzirom da je u pitanju švedski/svjetski nogometni star bosanskih korijena, popularan i zbog života/simbola i izdatih biografija/bestselera, nije čudno što su se i domaći i regionalni mediji
3 od početka zdušno uključili u ovu akciju od koje na kraju nije bilo ništa osim tragične 'humanitarne' sapunice. Da se podsjetimo ukratko, dakle, spomenuta humanitarka je odvela Hajrudina u Pariz da se upozna sa Zlatanom, ali se Zlatan nije pojavio ni na jednom od ugovorenih sastanaka. Medije su preplavili tekstovi koji su napadali Ibrahimovićev postupak i koji su za izvor informacija uglavnom koristili izjave spomenute humanitarke, pa je Ibrahimovićev lik medijski složno diskreditiran i popljuvan. Ono pak što novinari nisu mogli reći jer još drže do kakvih-takvih profesionalnih standarda i pristojnosti u komunikaciji, rekli su čitatelji u komentarima i Ibrahimović je od nekad obljubljenog lika u javnosti transformisan u najvećeg domaćeg izdajnika i zločinca. U cijelom tom medijski pisanom slučaju, nije bilo mjesta za Ibrahimovićev glas, a po svemu sudeći ni za glas malog Hajrudina. Još je na početku medijske hajke, Hajrudinova majka
molila medije da se povuku: "
Molim sve medije u BiH i regionu da se povuku iz ove priče, jer ne poštuju ni Zlatana, ni mog Hajrudina.", "
Ovo nije igra, ovo je moja bol i molim sve da to poštuju“, međutim, iluzorno je bilo očekivati da će se to desiti i mediji su ‘ostali sa Hajrudinom do samog kraja’.
Zlatanov glas se čuo negdje pred kraj, tj. nakon što se sve odigralo u
tekstu koji donosi Dnevni Avaz i u kojem se tvrdi da Ibrahimović nije imao pojma o susretu i da je sve osmislila spomenuta humanitarka na svoju ruku i u cilju vlastite promocije. Šta je na kraju bilo istina u cijeloj priči, danas, tri mjeseca nakon što se sve odigralo, potpuno je nebitno, jer je glavni akter priče, tj. onaj koji je to TREBAO da bude, preminuo, a mediji su ga zaboravili. Jedino je istina da je malom Hajrudinu i njegovoj porodici sve ovo donijelo puno više štete, nego koristi, te da su mu mediji učinili zadnje mjesece života 'što ružnijim'.
Do štete može doći i nakon što se humanitarna akcija okonča kao što se desilo u Srbiji prošle godine. Radi se o slučaju djevojčice čiju su akciju skupljanja novca za operaciju mediji naveliko podržali, i za koju se novac skupio, međutim, djevojčica nije preživjela. Već nakon kratkog vremena, u medijima se postavilo pitanje: Šta s novcem koji je preostao na računu? Novinarka
Kurira je u tekstu
U Srbiji još ima malih Tijana Ognjanović, optužila roditelje djevojčice da su podigli novac sa računa, umjesto da su ga prebacili na neki od drugih kojima je potreban.
Dušan Mašić joj je odgovorio tekstom
Lekcija iz novinarske etike, u kojem je izrazio svoje zgražanje nad njenim napadima na roditelje koji su netom izgubili dijete i koje je ona svojim direktnim napadima 'stavila na stub srama i izložila najgrubljim pretnjama i uvredama'. Postavio je pitanje njene etičke, moralne i profesionalne odgovornosti
4. Ovo zaista spada u red najosjetljivijih mogućih pitanja koje sa sobom nosi niz profesionalnih i etičkih dileme, ali se mora pronaći neki 'srednji' i bezbolniji način za reagovanje u ovakvim situacijama kojih će vjerovatno još biti.
U zemljama kao što je BiH u kojim ne postoji sistemsko rješenje liječenja teško oboljelih i u kojim su najbolesniji prepušteni sami sebi, mediji jesu jedini način da se za njih sazna i da uz pomoć drugih ljudi, oni dobiju šansu za nastavak života. Novac potreban za lijekove i medicinski tretman jest nužnost koja se, kao što je već rečeno, ne bi trebala željeti, nego bi se podrazumijevala i koja pruža mogućnost koja samo ponekad vodi sretnom kraju. Sve tri djevojčice s početka teksta, Belmina, Tijana i Nora, djevojčice kojima je uz pomoć medija skupljen novac i koje su otišle na liječenje, danas više nisu među nama. Zato treba učiniti sve moguće i u individualnom i u kolektivnom smislu da do te nužnosti dođe na što bezbolniji i ljepši način.
Bilješke:
2. U tekstu Mediji i humanitarne akcije: Beda na naslovnoj strani se navodi šta Udruženju novinara Srbije (UNS) savjetuje po ovom pitanju: Novinari treba s jedne strane da budu oprezni i dobro istraže ko su pojedinci i porodice koje traže preko medija da dopru u javnost kako bi im se pomoglo - time se smanjuju eventualne zloupotrebe. Dužni su, takođe, da sagovornicima - zbog čije ugroženosti pokreću akciju - objasne moguće negativne medijske efekte. Potrebno je da sa svojim urednicima diskutuju i iznađu najbolji ugao da se priča isprati, izbegne senzacionalizam, a javnost zainteresuje da pomogne. „To nije lako ali je na novinarima i njihovim urednicima da svaki slučaj pažljivo razmotre i nađu meru. Nema gotovih recepata. Novinarstvo i jeste rad u realnosti, sa ljudima koji imaju lice, imena i prezimena. Mi, kao medijski profesionalci, jesmo ti koji možemo da sagledamo eventualne posledice onoga što radimo i u skladu sa tim treba da donesemo profesionalne odluke“ 3. Čini se da je ovome poklonio pažnju svaki medij koji drži 'do sebe' iliti do čitanosti i broja klikova i primjeri nekih od tekstova su:
