Rast streaming platformi i uticaj pandemije na filmsku industriju

Rast streaming platformi i uticaj pandemije na filmsku industriju

Rast streaming platformi i uticaj pandemije na filmsku industriju

Sa zatvorenim kinima i publikom u karanteni, streaming usluge su dosegle rekordne brojke te je Netflix postao jedan od glavnih pobjednika pandemije.

Foto: ilustracija/pixabay

Pandemija korone fragmentirala je prošlogodišnju međunarodnu filmsku scenu i kulturu skoro do neprepoznatljivosti. Kad se svijet i kina ponovo otvore, filmski pejzaž izgledat će radikalno drugačije. Premijere su odgađane, snimanja otkazivana. Stotine hiljada filmskih stvaralaca već je ostalo bez posla. Neke promjene će najvjerovatnije permutirati te će filmske industrije morati da se aklimatizuju složenim promjenama nastalim sve većim krizama biografske distribucije. Postpandemijski ”New normal” će promijeniti strukturu, izgled i krvnu sliku filmske kulture za vijeke vjekova. Pandemija COVID-19 je u neku ruku možda samo ubrzala neumitni razvoj koji već godinama prijeti institucionalnim okvirima svjetske filmske distribucije.

Distribucija, streaming, filmski festivali

Činjenica da su kina širom svijeta prazna ne znači samo ekstremni pritisak na pojedine vlasnike manjih bioskopa, ona isušuje najvažniji prihod u industriji. U središtu oluje i najveće promjene je kontradikcija između starog odnosno klasičnog načina zarade u bioskopima i novog načina profita, vezanog za streaming. Korona je promijenila pozicije zaraženog sukoba te se s jedne strane tiskaju veliki i mali filmski festivali skupa sa velikim i malim distributerima filmskih slika. Na drugoj strani klackalice su sve moćnije streaming kompanije. Sa zatvorenim kinima i publikom u karanteni, streaming usluge su dosegle rekordne brojke te je Netflix postao jedan od glavnih pobjednika pandemije, a stranke su dosta brzo napustile dobro utvrđene rovove bazirane na ekskluzivnosti filmske distribucije. Veliki holivudski filmovi sada izlaze direktno na streaming platformama, a Netflix je u jednom trenutku čak morao smanjiti kvalitet slike zbog ogromne potražnje koja je potencijalno mogla blokirati važnu digitalnu infrastrukturu kompanije.

Ovaj temeljni sukob je posljednjih godina svoje simbolično mjesto pronašao i na najbitnijoj filmskoj pijaci na svijetu, u Cannesu. Filmski festival u Cannesu žarište je globalnog ekosistema umjetničkog filma. Potpomognut francuskim distribucijskim gigantima, festival je zabranjivao filmovima bez tradicionalne bioskopske distribucije da se natječu za Zlatnu palmu, te je Netflix odgovorao povlačenjem svih svojih filmova (što je, između ostalog, dovelo do toga da je film „Roma“ Alfonsa Cuaróna završio u Veneciji). Činjenica da je festival prošle godine otkazan, prvi put od 1968. kada je Jean-Luc Godard vodio proteste, a Geraldine Chaplin se vješala na zavjesu, imat će dubok utjecaj na industriju.

Ako su filmski distributeri zadnjih godina mogli preživljavati na prožvakanim franšizama tipa Marvel i Star Wars, druga strana distribucijskog ključa se ticala bitnog filmskog krvotoka vezanog za manje filmske kulture, umjetnički film te hibridne žanrove.

Nekoliko ključnih pitanja se dakle mora postaviti vezano za potencijalnu budućnost non-mainstream filma. Festivali koji danas digitalno prikazuju filmove teško da će privući uporedivu publiku, ali objavljivanjem svojih selekcija i dodjelom nagrada možda će moći održati svoju funkciju kao obilježje kvalitete. Kad se film odabere za Cannes, Berlinale, Toronto, Veneciju, Sarajevo, ne samo da mu se povećava ekonomska vrijednost, već mu se odmah pripisuje umjetnička vrijednost koja obično dovodi do više pozivnica za druge festivale, te indirektno i pozitivnijih kritika.

Pandemijska kriza mogla bi biti potisak ka još većoj digitalnoj transformaciji koja će određivati oštru međunarodnu filmsku borbu za moć. U evropskoj perspektivi to znači preusmjeravanje moći iz kina u kineskom vlasništvu na internetske divove u američkom vlasništvu. Još uvijek neriješeno pitanje kako bi modeli filmske politike trebali odgovoriti tom razvoju postat će još akutnije. Možda će to uskoro voditi konačnom pokretu za ujedinjenu evropsku filmsku politiku.

No, kao što već spomenuh, korona je na jedan način ubrzala razvoj koji se već neko vrijeme čini neminovan. Filmovi se sve manje gledaju na velikom platnu, osim nekolicine blockbustera, koji igraju bitnu ulogu u monopolizaciji distribucijske mreže. Ako o budućnosti kinematografije promišljamo samo kroz prizmu distribucije, mislim da razvoj streaming servisa čini jedan logičan razvoj. Puštanje platforme Disney+ u utrku je stoga idući korak koji će sasvim sigurno zacementirati ”preseljenje” premijera iz kina u privatne sfere gledanja. Zakonske odluke koju su donošene sredinom prošlog vijeka, a koje su se bavile vertikalnom monopolizacijom filmskog sistema od strane major-studija u slučaju sa Paramountom danas više ne vrijede, te će biti interesantno gledati kako se zakoni o monopolu određuju prema činjenici da studiji sada mogu producirati, distribuirati i prikazivati filmove van vanjskih upleta. Veliko pitanje je da li će se i na koji način zakoni o digitalnom monopolu vezanom za produkciju, distribuciju i prikazivanje mijenjati u taktu sa tehničkim razvojem.

Ono sto će biti veći izazov je pravljenje i poboljšavanje platformi festivalskih filmova, kanoniziranih klasika, nepoznatih tj. još neotkrivenih arhivskih filmova. Ukratko, svih onih filmova koji nisu dio mainstream distribucije, a ogromna su većina.

Paradoksalno je da na velikim streaming sajtovima nema heterogene zastupljenosti, da se promovira samo nekoliko – veoma skupih – produkcija a da se ostatak sakriva iza algoritamskih labirinata.

Estetika pandemije

Nemoguće je opisati ljudsku patnju brojevima. Priče i slike vizualiziraju ljudske sudbine te individualiziraju statistiku. Narativizacija raznolikih tragedija čovječanstva se čine razumljivijim kroz fotografije ljudi. No pandemija je dugo vremena činila izuzetak. Odjednom smo se našli usred katastrofe bez lica.

Svaka katastrofa ima svoju ikonografiju, ali moguće je prepoznati medijske obrasce. Ponekad se tragedija koncentrira i stopi s jednom nezaboravnom slikom. Izbjegličku krizu na Mediteranu svijet je razumio kroz fotografiju utopljenog dječaka Alana Kurdija. Bombaške napalme u Vijetnamskom ratu kroz sliku zapaljene djevojčice Kim Phúc. U drugim narativima se radi o ponavljajućem motivu, sirijskim očevima s krvavom djecom u naručju ili izgladnjeloj djeci iz Biafre. Kako koža žrtava postaje tamnija, čini se da su medijske slike katastrofa grublje i eksplicitnije.

Šta se dešava s nama kad gledamo takve slike? Susan Sontag problematizira političke, estetske i etičke aspekte traumatizirajućih fotografija. Sontag vjeruje da slike patnje mogu poslužiti kao ratoborna propaganda, neukusno postkolonijalno iskorištavanje ali i kao vitalni podsjetnici na ljudsku okrutnost i neophodne dokaze iskustava žrtve.

Novi svijet slika pojavio se na tragu pandemije ali mi rijetko vidimo fotografije pogođenih. Ikonografijom epidemije dominiraju visokotehnološke slike na skalama koje su veće ili manje od ljudi. Na taj se način pandemija bitno razlikuje od prethodnih virusnih epidemija. Tokom izbijanja ebole u Centralnoj Africi 1995. godine, centralni motivi fotografija su bili bijeli ljekari koji su, u zaštitnim odijelima, liječili crne pacijente. Ponovno izbijanje ebole u zapadnoj Africi dvadeset godina kasnije je značilo sličnu ikonografiju uz jedan izuzetak – i doktori su bili crni. Da je epidemija korone pogodila Afriku, protok slika vjerojatno bi bio pun smrtno bolesnih tijela, ali budući da je pogodila najbogatije države svijeta, umjesto toga gledamo ilustraciju malog sivog virusa s crvenim bodljama.

Medicinska ilustratorka Alissa Eckert iz američke uprave za javno zdravstvo stvorila je ikonografsku sliku koronavirusa: sivu kuglu sa žutim proteinskim česticama i bijesnim isturenim crvenim vrhovima koji čine „krunu“ koja je koronavirusu dala ime. To nije fotografija već fotorealistična ilustracija, jer je virus premalen da bi se mogao fotografirati.

Dugo je vremena nevidljivost bila jedna od naučnih karakteristika virusa, ali razvojem elektronskog mikroskopa 1930-ih godina istraživači su mogli početi promatrati stvari koje su premale da bi se od njih svjetlost mogla odbijati. Ubrzavanjem elektrona, mnogo manjih od svjetlosnih čestica, postalo je moguće identificirati oblike virusa i tako stvoriti vizuelne prikaze. No elektronski mikroskop ne prepoznaje boje jer ne koristi svjetlost. Virus je u bezbojnom svijetu, pa ilustratori virusa proizvoljno biraju različite boje iz obrazovnih i estetskih razloga. Postoje slike u kojima je koronavirus plava, žuta, zelena i bijela, ali slika Alisse Eckert preplašila je svijet. Nije ni čudo što s crvenim vrhovima virus izgleda kao agresivna i gotovo vanzemaljska prijetnja.

Ako ilustracije virusa opisuju strah od nepoznatog, tuga se kanališe kroz opisujuće slike s neba. Ni ove slike se ne interesuju za ljudska lica. Umjesto toga smo promatrali kako broj zrakoplova opada, kako je zrak postao čišći i kako je sve prazno u gradskim središtima. Još je značajniji novi video žanr koji se pojavio u trenucima kad su gradovi bili u karanteni. Posljednjih mjeseci na društvenim mrežama objavljeno je bezbroj video zapisa snimanih s dronova. Kamere lelujaju i klize – uz melanholičnu muziku – sablasno praznim ulicama pogođenih svjetskih metropola, od Wuhana i New Yorka do Meke i Mumbaija.

Fascinacija dronovski snimanih eseja ulicama i neboderima podsjeća na urbane simfonije rane filmske umjetnosti, ali sada je pogled tužan umjesto zadivljen. U karantinskim stanovima širom svijeta milioni ljudi sjede sa telefonima i nostalgično gledaju filmove koji prikazuju odsustvo i prazninu. Video snimci romantizacije ruina sentimentalizira kulturološku prazninu jer ne žale za ljudima, no za modernom urbanom aktivnosti.

Ne nedostaje etičkih argumenata za oprez pri reprodukciji selfieja iz intenzivne njege ili slika umirućih ljudi. Mediji su uglavnom pokazivali ​​poštovanje integriteta žrtava i tuge njihovih familija. Ali takođe nije neproblematično da se pandemija u tolikoj mjeri oslikava raspršenim plohama, elektronskim mikroskopima i nadzornim satelitima. Činjenica da je bolest rijetko reproducirana i vizualizirana u osnovi utječe na to kako razumijemo šta se događa i što treba učiniti. Rizikujemo da zaboravimo nešto važno ako je dominantno lice katastrofe okruglo i sivo s crvenim bodljama.

__
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni 
E-bilten ovdje.