Kritika filma „Quo Vadis Aida“ rediteljice Jasmile Žbanić.

foto: imdb/movie cover

Činjenica da se u Bosni i Hercegovini pravi jedan do dva filma godišnje čini da potencijalna publika često želi vidjeti djelo koje će obuhvatiti kompletnu priču o zadnjih trideset godina. Genocid, ratni zločini, silovanja, ali i vrijeme prije i poslije rata, te kontekstualizacija uloge međunarodne zajednice. Ono što je interesantno je da Quo Vadis, Aida? to i uspijeva objediniti – u jednoj fragmentarnoj formi – gdje se većina tema samo nazire ali ne i prikazuje. Kroz jednu individuu promiče se i jedna generalna priča kojoj uspijeva da ne postane kolektivistički pamflet ali ni da ostane samo u kulisama.

Narativ i stilski elementi filma se upotpunjuju. Rad kamere, gluma, scenografija i kostimi, montaža, zvuk, mise-en-scène, svi stilski elementi su podređeni drami. Gluma svih protagonista je potpuno besprijekorna, od megalomanske i krvoločne pompeznosti Ratka Mladića, preko mirnoće i prihvatanja sopstvene sudbine Aidinog supruga do same Aide, koja ne odustaje i ne miri se sa sudbinom koja čeka nju i porodicu, i premda u sve gorem položaju, ne odustaje od pokušaja da iznađe rješenje.

Tu je i konstantno pokretna kamera koja u švenku obilazi karaktere i bešumno, kao duh koji u hodu posmatra događaje oko sebe, daje kontekstualni prikaz bezumlja. Kamera dinamična ali ne i histerična, je gotovo cijelo vrijeme u masi, među ljudima. Nema eksploatacije niti spektakla. U samo jednoj sceni se izdiže iznad ljudi da bi nam pružila adekvatnu sliku masovnosti tragedije. No i taj pokret je inkorporiran u narativ i ima dramaturški alibi, Aidino traženje familije u moru ljudi.

Montaža je dinamična, no ne koriste se pojačavajući melodramatsko-muzički klišeji. Na momente se film pretvara u egzistencijalni triler, no opet se uspješno izbjegava eksploatisanje drame. Zvučni i vizualni kontrasti se maestralno montažno „sjedinjuju“ u scenama prikazivanja civila srpske nacionalnosti koji u miru sjede na balkonima i piju kafu dok se samo nekoliko stotina metara od njih događaju najveće gadosti. Te scene u svojoj mirnoći ispijanja kafe ili dječjeg igranja fudbala uobličavaju perverznost svakodnevnice tih julskih dana 1995.

Ne vidimo niti jedno ubistvo pred kamerom. Scene koje radi izbjegavanja jeftinog moraliziranja i kiča brutalno nagovještavaju nasilje se odvijaju u offu, kao naprimjer ubijanje gradonačelnika. Rutinska ubijanja podsjećaju na Živojina Pavlovića i nehajna strijeljanja po ćoškovima u recimo Zasedi. Minimalizam, ogoljenost, možda donekle i banalnost, mada nema ništa banalno u zlu. Tu se uklapa i maestralno snimljena scena – ako se to može reći za tako gnusnu radnju – ubijanja u lokalnom domu kulture. Žbanić ne prikazuje ni žrtve a ni nasilnike, te izbjegava klopku jeftinog kiča i eksploatacije mrtvih. Prikazivanje nasilja i u pacifističkim filmovima često može rezultirati i neželjenom fetišiziranju nasilja. No, film ne prikazujući scenu strijeljanja uspijeva da ne estetizira sam čin ubijanja, niti konstruirajući banalnu melodramu, niti prikazujući sadizam počinilaca zločina.

Osim elemenata ovdje skiciranih, potrebno je pozabaviti se i kontekstima moralne tragedije kakva Srebrenica jeste. Žbanić ogoljava egzistencijalnu borbu za život i čini je nesnošljivom. U početku je Aidin imperativ spasiti što više ljudi. Što je prijetnja veća, krug se rapidno sužava i na kraju kulminira pokušajima da se barem jedan sin spasi. Ove užasne moralne dileme koje većina ne može ni pojmiti su ogoljene do te mjere da stvaraju nelagodu i neželjenu identifikaciju. Neželjenu tako da se gledalac mora zapitati kako bi sam postupio u sličnoj situaciji.

Žbanić je i metaforički dotakla nekoliko idejnih koncepata masovnih ubijanja i zlostavljanja, naprimjer korištenje lokalnih domova kulture kao mjesta za masovna ubijanja. Viktor Ivančić je o tome pisao u knjizi Iza sedam logora. Ako je kino mjesto egzekucije, dosljedno tome je i odabir filmskog medija kao simboličnog egzekutora prikazano u scenama u kojima Mladić izvodi svoj medijski performans uz pomoć kamermana koji ga prati u stopu i konstruira propagandu, dijametralno drugačiju od one koja se dešava u dijegetskom offu, to jest u stvarnosti. Pravljenjem sličnih video snimaka i kreiranjem propagande, napravljena je svojevrsna filmska građa koja služi kao arhiv za rekonstrukciju događaja, kojim se danas služe i tužioci i režiseri.

Film zahtijeva pomnije gledanje i dublju analizu od mojih skica. Tematski bi bilo interesantno čitati analizu filmske reprezentacije međunarodne zajednice, možda još od Tanovićeve Ničije Zemlje dosad. Poznavaoci rodnih studija bi mogli naći dobro tlo za iščitavanje Aidinog (Jasmilinog? Jasninog?) nepokolebljivog feminizma i izdržljivosti. No mnijem da će diskusije o autenticitetu te o onome šta to sve filmu fali da bi bio THE film o Srebrenici nastaviti okupirati javni diskurs. Ovo jeste jedan film o Srebrenici i nikako nije – niti može, niti bi trebao biti – sveobuhvatan. Quo Vadis, Aida? ne dramatizira događaje u Potočarima na patetičan način, već personalizira i utjelovljuje to iskustvo, omogućavajući gledateljima da razumiju strah, bol i tjeskobu. Kao historijska drama, film uspijeva u onome što dokumentarni filmovi ne mogu.

U svakom slučaju mislim da je ovo najbolji film Jasmile Žbanić. Ne samo po pitanju eventualne kvalitete gledane kroz nagrade – toliko prijeko potrebne a u stvari nevjerovatno nepotrebne – ili posjećenosti kao parametra nečeg kvalitetnog. Mislim na kvalitet filma koji se očituje kroz konzistentnost forme. I pored toliko potencijalnih klopki u filmu o recentnoj prošlosti, ratu, genocidu, Quo Vadis, Aida? uspijeva da estetiku podredi etici, ne gubeći ni zrnce kvaliteta. Čini se da detalji, bazirani na moralnoj odgovornosti autorke, čine jednu jaku okosnicu filma te da se uspješno izbjegla i eksploatacija ali i patetika često ucementirana u melodramska pravila historijskih filmova.

Za kraj. Jedini flashback u filmu se odlično nadograđuje na epilog. Prošlost i potencijalna budućnost. Skupa. Koliko god bolno bilo. Na nama je da odlučimo hoćemo li zažmiriti pred prošlošću ili uspjeti da budućnost dočekamo širom otvorenih očiju.

Tekst je napisan u sklopu projekta "Novinarstvo kao prvi nacrt historije" kojim se dokumentuju iskustva novinara koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Projekat implentiraju Mediacentar Sarajevo i Digitalni arhiv Infobiro.

___